Svi smo taoci udruženog zločinačkog poduhvata

Politika

Eugen Jakovčić, medijski koordinator Documente - Centra za suočavanje s prošlošću

Zapaljivi nacionalistički diskurs u neprestanoj je potrazi za neprijateljem. Ako to u nekom trenutku i nisu naši sugrađani srpske nacionalnosti, na to mjesto vrlo brzo uskaču seksualne manjine ili pak izbjeglice, što je naročito postalo vidljivo u proteklih nekoliko mjeseci, s čime se ovih dana bavi i Europski parlament. Nastavlja se mrcvarenje Vukovara, gotovo u koordiniranoj akciji. To je atmosfera u kojoj je teško doći do pravde za sve ubijene i nestale Hrvate, ali i za Srbe, koje su tzv. “merčepovci” ubijali tijekom proljeća i ljeta 1991. godine za što hrvatsko pravosuđe nije podignulo niti jednu optužnicu. Suradnje u razmjeni i ustupanju dokaza nema, postojeći sporazumi o suradnji tužilaštava su manjkavi, a bilateralni ugovori o kaznenom progonu i kažnjavanju ratnih zločina koji bi bili s pravom zakonu još uvijek ne postoje.

Eugen Jakovčić, medijski koordinator Documente - Centra za suočavanje s prošlošću, govori za Remarker o odnosu prema ratnim zločincima u Hrvatskoj i Srbiji, reviziji istorije, odsustvu saradnje u procesuiranju ratnih zločinaca i glorifikaciji onih čija je krivica nedvosmisleno utvrđena čak i pred domaćim sudovima. Politički odnosi, smatra naš sagovornik, imaju “direktan utjecaj na regionalnu suradnju u procesu traženja nestalih”

Čvrsta uveravanja zvaničnika u Beogradu i Zagrebu obeležila su i ovogodišnji Dan nestalih osoba; dosadašnji, pak, rezultati daleko su slabiji nego sva obećanja, državni organi, pre svega tužiteljstva, nisu pokretali dovoljan broj istraga?

Kada govorimo o nestalima, rat u Hrvatskoj je prouzročio neizvjesnost sudbine 18.000 zatočenih, nestalih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja i civila. To je bio rat protiv civila. Samo tijekom tromjesečne opsade Vukovara 1991. godine usmrćeno je više od 3.000 civila, od čega 86 djece.

Tortura u srbijanskim logorima

Zarobljeni hrvatski branitelji prošli su teške torture i mučenja u srpskim logorima u Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, a na Ovčari pored Vukovara ekshumirano je 200 osoba, uglavnom ranjenika iz vukovarske bolnice.
Tijekom i nakon Vojno-redarstvene akcije “Oluja” ubijen je veliki broj civila, uglavnom osoba starije životne dobi. Većina ih je mučena i zlostavljana, a Hrvatsku je 1995. napustila gotovo cjelokupna dotadašnja populacija njezinih građana srpske nacionalnosti, i to u bijegu biblijskih razmjera.
Prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja iz studenoga/novembra 2016. a u međuvremenu su brojke gotovo ostale iste, neriješenih slučajeva (nestali i traženje posmrtnih ostataka) bilo je 1993 (1560 civila I 433 vojnika), od toga 1093 osobe hrvatske nacionalnosti (428 hrvatska branitelja i 665 civila), te 900 osoba srpske nacionalnosti (pet vojnika i 895 civila).
Spomenute brojke kada govorimo o Hrvatima uglavnom se odnose na nestale nakon pada Vukovara 1991, dok je najveći broj hrvatskih građana srpske nacionalnosti nestao nakon VRA Oluja 1995. godine.

Šansa u REKOM-u

Kada govorimo o problematici nestalih posebno treba naglasiti da bez suradnje zemalja u regiji koje su bile uključene u ratne sukobe nije moguće riješiti problem nestalih te da politički odnosi imaju direktan utjecaj na regionalnu suradnju u procesu traženja nestalih. Analizom tog procesa vrlo se lako može ustanoviti kako je efikasnost regionalne suradnje tijekom godina varirala u skladu s promjenama političkih odnosa zemalja u regiji.

Trenutno svjedočimo vrlo napetim i histeričnim političkim odnosima između Srbije i Hrvatske. Komunicira se isključivo putem diplomatskih nota, rat i njegovo teško nasljeđe, s velikim brojem nestalih i neprocesuiranim ratnim zločinima, predstavljaju idealno pogonsko gorivo u političkim razmiricama, što ostavlja direktan trag u radu institucija kao što su tužiteljstva za ratne zločine, sudovi i povjerenstva koja se bave pronalaskom nestalih osoba.

Hrvatske institucije i udruge koje su uključene u rješavanje problematike nestalih za takvo stanje krive isključivo Republiku Srbiju, smatrajući da je ključna prepreka učinkovitom rješavanju problema nestalih nedostatak točnih informacija o neregistriranim mjestima masovnih i pojedinačnih grobnica te da ključnom dokumentacijom o takvim slučajevima raspolaže Srbija.

Ne znam koliko će Ivica Vrkić i Veran Matić uspjeti u svojoj misiji, kao predsjednički izaslanici za ovu problematiku, ali ono što znam jest da organizacija iz koje ja dolazim, Documenta, kao i Fond za humanitarno pravo Nataše Kandić, kroz regionalnu inicijativu za “REKOM” u ovom trenutku vrše snažni politički pritisak kako bi države u regiji prisilili da osnivanjem Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji nekadašnje SFRJ od 1. siječnja/januara 1991. do 31. prosinca/decembra 2001.godine, konačno krenu s efikasnim rješavanjem teškog nasljeđa prošlosti, pa time i pitanja nestalih.

Da li je iza ovakve opstrukcije (lični utisak) i namera da se prikriju ratni zločinci i sačuvaju njihovi počinitelji?

Opstrukcije koje spominjete, uz već spomenuti politički ambijent, ogledaju se prije svega u aktivnim mehanizmima koji priječe efikasnije procesuiranje ratnih zločina, što je posebno problematično u situaciji kada države priječe izručenje vlastitih državljana, osumnjičenika za kaznena djela ratnog zločina. Pa tako imate apsurdnu situaciju da je Državno odvjetništvo RH u 2017. godini podignulo 12 optužnica u odnosu na 34 okrivljenika, od kojih je čak 33 bilo nedostupno hrvatskom pravosuđu,
a riječ je uglavnom o državljanima Srbije. U toj situaciji ključna je regionalna suradnja tužilaštva za ratne zločine i to osobito u dijelu razmjene i ustupanja dokaza, kako bi se gore spomenutima sudilo u njihovim zemljama.

Kako odbraniti neodbranjivo

Nažalost, te suradnje u razmjeni i ustupanju dokaza nema, postojeći sporazumi o suradnji tužilaštava su manjkavi, a bilateralni ugovori o kaznenom progonu i kažnjavanju ratnih zločina koji
bi bili s pravom zakonu još uvijek ne postoje.

U Srbiji ratni zločinci, čak i oni pravosnažno suđeni, uživaju status heroja, bez obzira na zverstva koja su počinili. U Hrvatskoj je, iz beogradske perspektive, slično. Koliko, zapravo, Hrvatska “vraća dugove” braniteljima okrvavljenih ruku i da li oni dominantno uživaju status povlašćenih građana, te postaju ugledni bisnismeni, izuzetno bogati sloj ljudi?

U Hrvatskoj političke strukture, neovisno bile one lijeve ili desne, govoreći o Domovinskom ratu vrlo često “brane” njegov dignitet i čast, zaboravljajući kako ni jedan rat, pa čak ako je on i Domovinski, nikako ne može biti dostojanstven. To je polazište koje priječi istinsko suočavanje sa zločinima koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske.Trenutno ovdašnju javnost trese afera s pravomoćno osuđenim ratnim zločincima, Tomislavom Merčepom (na odsluženju kazne zatvora) i Mirkom Norcem (odlsužio kaznu zatvora).

Mirko Norac, kao jedan od ratnih zapovjednika, osuđen je za zločine nad civilima i zarobljenicima u Gospiću i Medačkom džepu, a na suđenju pred Županijskim sudom u Rijeci utvrđeno je da je i osobno ubio staricu tijekom likvidacije civila na gospićkom Pazarištu. Njega se u posljednjih nekoliko mjeseci poziva na već drugu javnu manifestaciju obilježavanja akcija Hrvatske vojske iz Domovinskog rata, gdje mu se odaje počast kao hrvatskom branitelju. Posljednji se slučaj dogodio upravo s obilježavanjem godišnjice akcije HV-a u Medačkom džepu zbog koje je i osuđen za ratne zločine, koja se odvijala u periodu od 9. do 17. rujna/septembra 1993, kada su počinjena teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava; uključujući progon i ubijanje srpskih civila i vojnika koji su se predali, te pljačku i uništavanja zgrada i imovine srpskih civila u Medačkom džepu.

Sve manje optuženih

Ministar obrane u Vladi RH Krstičević ne samo da je tijekom spomenutog skupa istaknuo kako moramo biti ponosni na akciju u kojoj su na najokrutniji način ubijani i mučeni civili, nego je i pozdravio na skupu prisutnoga Mirka Norca, time u potpunosti relativizirajući činjenicu da se radi o osobi koja je pravomoćno osuđena za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika.

U slučaju Tomislava Merčepa mediji su izvijestili kako ratni zločinac Tomislav Merčep umjesto u zatvorskoj ćeliji, dane provodi u toplicama. Ovog gospodara života i smrti od Vukovara preko Zagrebačkog velesajma pa sve do Pakračke poljane, hrvatsko je pravosuđe pravomoćno osudilo na sedam godina zatvora zbog ubojstva 43 civila koje su ubile njegove postrojbe. Na sudu je dokazano da su njegovi podređeni nezakonito uhapsili ukupno 52 osobe. Samo šest ih je preživjelo tretman “merčepovaca”, a tri se osobe vode kao nestale. Punih 25 godina otkako je Merčep organizirao prvu postrojbu u Vukovaru, konačno je osuđen za nedjela počinjena pod njegovim zapovjedništvom. No Republika Hrvatska čini sve da mu boravak u kaznionici učini što lagodnijim. Ljeta tako, otkrio je index.hr, provodi u Krapinskim toplicama.

Kao da postoji neformalni dogovor tužiteljstava za ratne zločine u vezi sa “kapitalcima”, nekakav pakt o nedostupnosti pravdi ljudi za koje su države posebno zainteresovane? Da li je moguće da postoji nekakva nagodba, ili bilo šta što utiče na obostranu opstrukciju?

Kao što sam istaknuo u odgovoru na jedno od prethodnih pitanja, opstrukcije postoje i, nažalost, ogledaju se prije svega u nepostojanju jasnih procedura u vezi suradnje i razmjene dokaza te nepostojanja kritične razine povjerenja između tužilaštava za ratne zločine u regiji, ili kao u slučaju navedenih incidenata u Hrvatskoj, kada ministri otvoreno negiraju činjenice utvrđene tijekom sudskog postupaka i to ne pred tamo nekim “pristranim” Haškim tribunalom, kako mu tepaju nacionalisti sa svih strana, već pred domaćim pravosuđem unutar vrlo jasnih procedura i sudskog postupka.

Dokazati “nevinost” Branimira Glavaša

Inače monitori Documente, koji prate suđenja za ratne zločine pred sva četiri specijalizirana odjeljenja za ratne zločine na Županijskim sudovima u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku primijetili su kako je tijekom 2017. godine u fazi rasprave bio nikada manji broj suđenja za ratne zločine. Ti postupci su dugotrajni, u velikom broju slučaja okrivljenici su nedostupni, primjenjuju se dvostruki standardi prilikom odmjeravanja kazni, i primjetne su naročito niske zatvorske kazne odmjerene ispod zakonskog minimuma, prvenstveno pripadnicima hrvatskih postrojbi. Ja bih rekao da smo svi mi skupa taoci jednog udruženog zločinačkog pothvata koji ima za cilj da se što je moguće više uspori sve u vezi procesuiranja ratnih zločina. Documenta je u kolovozu/augustu ove godine uputila apel hrvatskoj javnosti gdje upozoravamo kako je cilj ponovljenog suđenja Branimiru Glavašu, ni više ni manje nego da ga se oslobodi krivnje, pa time i odgovornosti za zločine nad srpskim civilima u Osijeku
1991./1992. godine.

Srbija još nije uspela da u potpunosti okonča pravosudni progon osumnjičenih za ubistva civila i zatvorenika na poljoprivrednom dobru “Ovčara” kod Vukovara. Zbog formalnih razloga osumnjičeni su, baš kao i osumnjičeni za masovna ubistva u Kravici, tokom srebreničkog genocida, na slobodi – ima li sa takvom državom razgovora?

Kolege iz Fonda za humanitarno pravo iz Beograda u svom su priopćenju na presudu za Ovčaru bili jasni; osim što je cijeli postupak trajao predugo, gotovo 14 godina, i što je, usprkos činjenicama, obuhvatio samo direktne izvršitelje, a ne i zapovjedni kadar JNA, to je bio jedini postupak u Srbiji gdje je zbog odluke ustavnog suda ukinuta pravomoćna presuda.

Moramo primijetiti kako je upravo na primjeru Vukovara i Ovčare izostala sudska osuda uloge časnika JNA u tom zločinu, što je neprihvatljivo za obitelji žrtava. Iako su tijekom suđenja visokim oficirima JNA Mili Mrkšiću (osuđenom na 20 godina zatvora) i Veselinu Šljivančaninu (10 godina zatvora) pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu i u spomenutim procesima u Srbiji utvrđene činjenice koje ukazuju da za ovaj zločin postoji odgovornost JNA, van dosega pravde ostali su svi oni oficiri te vojske koji su 20. studenog/novembra 1991. sudjelovali u zarobljavanju Hrvata iz Vukovarske bolnice, njihovom prebacivanju na poljoprivredno dobro Ovčara, a zatim omogućili njihovo mučenje i, konačno, prepustili 200 civila i ratnih zarobljenika pripadnicima Teritorijalne obrane i drugih jedinica koji su ih potom ubili.

Ovih dana krenula je najava velikog prosvjeda vukovarskog gradonačelnika Penave, i to baš zbog neprocesuiranja ratnih zločina počinjenih 1991. u Vukovaru.

Vukovar je prešućeni zločin

Nažalost, u pitanju je još jedan desničarski udar na vladu mlakog i neučinkovitog premijera Plenkovića, a ne istinska briga za pravdu i sa jedne i sa druge strane Dunava. Ja bih rekao, nastavlja se mrcvarenje Vukovara, gotovo u koordiniranoj akciji. To je atmosfera u kojoj je teško doći do pravde za sve ubijene i nestale Hrvate, ali i za
Srbe, koje su tzv. “merčepovci” ubijali tijekom proljeća i ljeta 1991. za što
hrvatsko pravosuđe nije podignulo niti jednu optužnicu. To je prešućeni zločin, iako postoje obitelji koje još uvijek traže svoje najmilije.

Documenta je 2017. podnela krivičnu prijavu za zločine nad srpskim civilima u Uzodulju kod Knina, avgusta 1995, tokom operacije Oluja. Kakav je ishod?

U dvadeset i tri godine od operacije “Oluja”, hrvatsko pravosuđe podignulo je tri optužnice za ratne zločine nad krajinskim Srbima i to protiv ukupno sedmorice pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi. Suđenja su rezultirala jednom osuđujućom presudom, pet optuženih je uslijed nedostatka dokaza oslobođeno, a jedan postupak i dalje je u tijeku.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu od 12 optužnica podignutih za zločine počinjene tijekom rata u Hrvatskoj od 1991- 1995, unutar njih samo dvije bavio se zločinima nad hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču u Haagu se sudilo za zločine počinjene tijekom i nakon operacije “Oluja” u ljeto 1995. g. Generali Gotovina i Markač najprije su jednoglasno proglašeni krivima i osuđeni na 24 odnosno 18 godina zatvora da bi u žalbenom postupku obojica bila oslobođena tijesnom većinom glasova (3:2). Žalbeni postupak je, za standarde Tribunala, trajao rekordno kratko, a presuda je napisana na samo 54 stranice, zbog čega je u pravničkim krugovima nazivaju „pamflet presudom“ („magazine judgement“).

Postolujni zločini i dokumentacija o žrtvama

Osim po tome, ostat će upamćena i po neuobičajeno oštrom tonu kojim je manjina izrazila neslaganje sa zaključcima većine, tonu koji je bez presedana u dvadesetogodišnjoj sudskoj praksi Tribunala. U najkraćem, ti su zaključci, po ocjeni manjine, „suprotni svakom poimanju pravde“.

Sve ovo skupa, što pred hrvatskim pravosuđem, kao i u Haagu, do te je mjere porazno i neprihvatljivo s obzirom na opseg stradanja, te broj i brutalnost počinjenih zločina, stoga smo u Documenti bili prisiljeni posegnuti za kaznenim prijavama. Tako vršimo dodatni pritisak na institucije, kao što je bio slučaj kada smo prošle godine podnijeli kaznenu prijavu za postolujne zločine u Uzdolju kod Knina, kao i za zločine u Bogdanovcima kod Vukovara iz studenog/novembra 1991. S obzirom na to da kroz projekt dokumentiranja ljudskih gubitaka tijekom rata u Hrvatskoj 1991-1995. sada već raspolažemo velikom bazom podataka i činjenica s pojedinačnim imenima žrtava te okolnostima njihova stradanja, smatrali smo važnim da sve to podijelimo s Državnim odvjetništvom RH. Ove godine smo povodom godišnjice VRA Oluja institucije podsjetili na stradanja civila u selima Komić i Poljica, nedaleko od Udbine, koja su prijavljena policiji neposredno nakon počinjenja zločina, ali kako su nam odgovorili, istraga je još uvijek u tijeku.

Kako se u Hrvatskoj doživljava odsustvo empatije za hrvatske žrtve u Srbiji, te činjenica da Srbija i srbijanska javnost negiraju agresiju, smišljajući besmislene eufemizme i vraćajući proces naizgled nagoveštenog suočenja – na fazu apsolutnog negiranja?

Dio javnosti u tome vidi odsustvo tako važnog suočavanja s prošlošću, važnog za sve građane i građanke Srbije, dok je drugima to izlika za nečinjenje u pogledu procesuiranja zločina vlastite strane i difamaciju srpske manjine u Hrvatskoj. To poistovjećivanje sa zločincima i zločinima, i u Srbiji i Hrvatskoj, opasna je pojava zbog koje kao društva tapkamo u mraku.

Koliko se u Hrvatskoj umišljajno tolerišu fašistički ispadi, incidenti, te stavovi neskrivane mržnje prema Srbima. Da li je reč o opasnoj epidemiji, ili o nečemu što se u Srbiji uobičajeno preuveličava?

U pitanju je opasna pojava, taj zapaljivi nacionalistički diskurs u neprestanoj je potrazi za neprijateljem. Ako to u nekom trenutku i nisu naši sugrađani srpske nacionalnosti, na to mjesto vrlo brzo uskaču seksualne manjine ili pak izbjeglice, što je naročito postalo vidljivo u proteklih nekoliko mjeseci, s čime se ovih dana bavi i Europski parlament.

U Hrvatskoj godinama buja vrlo opasni pokret U ime obitelji, koji kontinuiranim inicijativama, referendumima i ostalim aktivnostima agresivno usmjerava energiju i kapacitete društva na ukidanje i ograničavanje prava manjina. Njihova umreženost sa sličnim pokretima u Europi otvara opasni politički prostor za populizam, nacionalizam i isključivost svake vrste.

Oduzimanje dostojanstva žrtvama

Hrvatska, nažalost, u ovom trenutku baštini sve one vrijednosti koje je pokušala nametnuti “vlada u pokušaju” potpredsjednika Karamarka. Ta 2016, jedna od najopasnijih godina za hrvatsko društvo i demokraciju očitovala se najbolje u rečenici koju je u tadašnjem napadu nacionalističkog ludila izjavio jedan od vodeći jugoslavenskih i hrvatskih intelektualaca Slavko Goldstein: “Valjda će sve ovo skupa ostati samo na riječima”. Taj prodor govora mržnje, sa svim njegovim nositeljima, od
povijesnih revizionista i negatora zločina nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, i dalje je sveprisutni dio naše svakodnevice.

Kako se u Hrvatskoj doživljava rehabilitacija kvislinga i ratnih zločinaca u Srbiji, onih iz Drugog svetskog rata?

Mišljenja sam da su to opasne pojave kojima se oduzima dostojanstvo nedužnim žrtvama četničkih zločina, dok se istovremeno iznova potencira nepovjerenje među narodima i svim post-jugoslavenskim zemljama. Svojevremena odluka Višeg suda u Beogradu, kojom je poništena osuđujuća presuda u procesu protiv Draže Mihailovića, osuđenog za ratni zločin, moralno je i pravno dubiozna iz više razloga. S obzirom na to da se na ovaj način Mihailović de facto proglasio nevinim, u potpunosti je rehabilitiran njegov kolaboracionistički i u svakom smislu zločinački četnički pokret.
Tada je reagirala Antifašistička liga Republike Hrvatske koju vodi Zoran Pusić, smatrajući da ta odluka predstavlja izravni čin povijesnog revizionizma koji negira karakter te moralni izbor istinske antifašističke borbe koju su narodi bivše Jugoslavije zajednički vodili protiv okupatora i domaćih kolaboracionista, među njima i četnika.
S druge strane, u Zagrebu se događaju slični procesi, pa tako u prigodi sjećanja na Kristalnu noć, na javnom skupu u Zagrebu u studenom/novembru prošle godine predsjednik Židovske općine Zagreb dr Ognjen Kraus kaže kako se danas “u Hrvatskoj izjednačavaju antifašistički pokret i ustaški pokret” i kako nigdje u Europi nije moguće kao u Hrvatskoj “imenovati komisiju koja bi, kao u Hrvatskoj, odlučivala što znači pozdrav “Za dom spremni”, koji je obilježio takozvanu NDH, jedinu zemlju u okupiranoj Europi koja je donijela vlastite rasne zakone i imala svoje koncentracijske logore, njih preko četrdeset.”

Podeli sa prijateljima

  
Posted in Politika, Tekst, Vesti and tagged .