Godišnjica Oluje: Između divljanja i razuma
Još jedna godišnjica je dokaz da se u Hrvatskoj i Srbiji ne može ozbiljno i uspešno baviti politikom niko ko nema sadašnje dominantne poglede na noviju istoriju, pa tako i na Oluju. U Srbiji je “godina nulta” 1995. odnosno insistiranje na vlastitim žrtvama, dok se hrvatske, one iz etničkog čišćenja tokom 1991. podmuklo i falsifikatorski nazivaju odbranom Jugoslavije i zaštitom srpskog naroda od ustaške kame. Hrvatska, pak, ne pokazuje ni minimum napretka u institucionalnoj zaštiti srpskih povratnika, vraćanju njihove imovine i temeljnih prava na život i sigurnost.
Kolinda Grabar Kitarović napravila je primitivni šou na obeležavanju godišnjice Oluje; najpre je najavila kandidaturu za još jedan predsednički mandat, potom ustalasala javnost u regionu izjavom da je grize savest što tokom Domovinskog rata nije uzela pušku. Dobila je podršku premijera Andreja Plenkovića, a u Srbiji je i ovakav njen nedvosmisleno nacionalistički i mrziteljski govor falsifikovan, pa su se tabloidi, uz smernicu šefa diplomatije Ivice Dačića, fokusirali na to kako je hrvatskoj predsednici žao što nije ubijala Srbe.
“Najradije bih uhvatila pušku i otišla na ratište, ali shvatala sam da nije stvar samo u mecima i u suočavanju s onima koji su ispred vas”, izustila je hrvatska predsednica. I najavila da će to biti još pet sledećih godina.
U borbi za rejting protivnici koji se nadmeću u nacionalističkim istupima suštinski nisu imali šta da joj zamere (i njima je domet toliki), osim da insinuiraju kako je možda popila koju više (otkad je to na desnici knjiženje negativnih poena?).
A mi čitamo svoje pesnike
Marko Perković Tompson bio je na splitskoj Rivi na nivou očekivanja svojih fanova; mora se primetiti da iz godine u godinu postaje dosadniji (ali ipak treba nove generacije edukovati), dok su, sa “severa”, odnosno dalekog istoka, zvezdine “delije”, nastavljači tradicija osvajača Krajine, koje je još 1991. predvodio udbaški razbojnik Željko Ražnatović, uzvratile poezijom, odnosno transparentom sa stihovima Jovana Dučića na utakmici protiv Kopenhagena:
“Presiti se zemlja od krvavog vala,
ali vam pobeda ne osvetli lice,
jer lovor ne niče s bunjišta i kala,
on je za heroje a ne za ubice”.
I tu se negde iscrpljuje maštovitost hrvatsko-srpskih nacionalista, ali Srbi, gubitnici, još od kosovskih deseteraca imaju potrebu i – ko bi sporio – ljudsko pravo da objasne zašto su slavno izgubili. Ratni zločinac Nikola Šainović, osuđen za zločine na Kosovu pred MKTJ i član najužeg rukovodstva Socijalističke partije Srbije, lagaće u baražnoj pripremi (nedeljnik Ekspres) o tobožnjoj nameri Slobodana Miloševića da pomogne Krajišnicima, ustvrdivši kako je Krajina pala zapravo u Bosni, pa je Milošević posegnuo za poznatim nam mirotvorstvom.
Da ne otrovaše Ratka…
“Napad Hrvatske vojske, uz podršku NATO je bio toliko nadmoćan da je Milošević u celoj situaciji video da nas jedino mir i sporazum mogu spasiti”.
Milošević nije ostvario svoju nameru i ‘spasi’ Krajinu, ali je, saznajemo već 7. avgusta ove godine, Ratko Mladić mogao to da uradi. Zlotvori ga otrovaše, objašnjava njegov sin u Srpskom telegrafu, pripremajući predložak za nove gubitničke deseterce i krvave cikluse. Malo medicinskog znanja i kao da već čujemo talentovanog instrumentalistu na sjelu: “Kad je Oluja krenula, pokušan je atentat na generala Mladića, što se malo zna. On je tada završio u bolnici, ali izgleda da je tada imao i prvi moždani udar, za koji mi pretpostavljamo da je bio posledica trovanja. Trebalo je da sedne u jedan helikopter i krene na to ratište, ali mu je pozlilo. Posle smo pričali i on kaže, da je seo u taj helikopter, verovatno živ ne bi stigao. Posle smo prepoznali da su to bili i simptomi moždanog udara, koji je on na nogama izneo. Na kraju se to završilo u bubregu. Uglavnom, prvih dana Oluje bio je zdravstveno onesposobljen. Tek posle, kada se uključio, počelo je i ono vraćanje hrvatske vojske sa nekih dostignutih položaja, međutim, tad je bilo kasno”, zaključuje Darko Mladić.
Ubistva i progon
Glasovi razuma stigli su, kao i obično, iz stigmatizovanih nevladinih organizacija, oglasile su se, nakon obilaska žrtava u gotovo potpuno napuštenim selima Krajine, srpska i hrvatska Inicijativa mladih za ljudska prva, zajedničkim saopštenjem u kojem se, suštinski, govori o tome da se moraju poštovati dostojanstvo i prava žrtava i pozivaju politički predstavnici da stradanja i patnju žrtava Oluje ne koriste za ratnohuškačke poruke.
“Dvadeset i četiri godine nakon što su početkom avgusta 1995. za vrijeme i nakon operacije Oluja pripadnici jedinica Hrvatske vojske učestvovali u ubojstvima i zlostavljanima civila, uništavanju i krađi privatne imovine, te sprečavanju povratka izbjeglih u svoje domove, niti jedan hrvatski političar nije uputio iskreno izvinjenje žrtvama. Usprkos tome, predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković odbijaju učestvovati na komemoracijama organiziranim u spomen na zločine počinjene tokom i nakon ove akcije čime sprovode politiku odbijanja suočavanja s prošlošću”, konstatuje se u njihovom saopštenju.
Nevladine organizacije takođe zahtevaju i procesuiranje počinioca zločina, uz osvrt na licemerje srbijanskog predsednika Aleksandra Vučića. Jer Vučić podseća da je njegov posao da ovaj datum ne zaboravimo i da poštujemo tuđe žrtve, te “nije (izjava) suglasna s politikama koje sprovode, kao ni porukama koje šalju predstavnici Srbije koja i dalje podržava osuđene ratne zločince”, ističe Inicijativa mladih za ljudska prava.
“Iako za vreme zločina u operaciji Oluje nismo bili rođeni, ili smo bili u ranom djetinjstvu, odlučni smo da na njih nikada ne zaboravimo. Sramimo se ne samo zbog toga što su ovi zločini počinjeni, već i zato što ih političari iz Hrvatske i Srbije koriste za međusobna prepucavanja i zlonamjerne manipulacije i zato jer institucije naših država nisu na ove zločine odgovorile u skladu s principima pravde, odnosno nisu učinile dovoljno da se zadovolji pravda i reparacije za žrtve. Budućim generacijama ne želimo ostaviti društvo opterećeno prošlošću i podjelama kakvo smo sami naslijedili, već želimo djelovati odgovorno u cilju ostvarenja saradnje i pomirenja Srbije i Hrvatske”, ističu potpisnici.
Licemerje i obespravljenost
U saopštenju Fonda za humanitarno pravo naglašava se da nijedna žrtva Oluje u Srbiji danas nema status civilne žrtve rata. Razlog za to je činjenica da nadležni državni organi Srbije ne prepoznaju kao žrtve rata osobe koje su nastradale van teritorije Srbije, iako to Zakonom o civilnim žrtvama rata nije izričito propisano.
“Posebno zabrinjava činjenica i da novi Nacrt Zakona o boračko-invalidskoj zaštiti koji je pripremilo Ministarstvo takođe ne prepoznaje žrtve Oluje kao civilne žrtve rata, čime se samo potvrđuje stav da se predstavnici državnog vrha Srbije žrtava Oluje sećaju samo početkom avgusta kada se obeležava godišnjica ove operacije, dok konkretna pomoć i podrška izostaje već 24 godine. Fond za humanitarno pravo godinama podseća na odgovornost Srbije da se izvini i adekvatno obešteti veliki broj građana, tada izbeglih iz Hrvatske koje su tokom 1995. pripadnici MUP-a Srbije privodili i potom izručivali vojnim vlastima tadašnje Republike Srpske Krajine, ili paravojnoj jedinici Srpske dobrovoljačke garde, predvođenoj Željkom Ražnatovićem Arkanom, nakon čega su oni po pravilu bili upućivani u prve borbene redove. Takva prisilna mobilisanja, koja su predstavljala najgrublju povredu Konvencije UN o statusu izbeglica, u velikom broju slučajeva rezultirala su gubitkom života ili teškim telesnim povredama i psihičkim posledicama po mobilisane muškarce”, ističe Fond.
Čekajući srećniji kolovoz
Centar za žene žrtve rata – ROSA (Zagreb), Centar za građansku hrabrost (Zagreb), Srpski demokratski forum (Zagreb), Ženska mreža Hrvatske (Zagreb), Žene u crnom (Beograd) i Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (Sarajevo) podsećaju javnost na ratne zločine počinjene u Oluji i na državno organizovano poricanje.
“Još nisu otkrivene sudbine nestalih i ubijenih, a za provedeno etničko čišćenje i ratne zločine nisu procesuirani počinitelji. Tražimo da se procesuiraju ratni zločini koji su se dogodili u Oluji, a koji su počinjeni u ime hrvatskog naroda, posebno obzirom da se od poricanja i relativizacije ratnih zločina došlo do veličanja. Potrebno je razvijanje sustava koji će spriječiti nasilje i mržnju, te poticati povratak stanovništva, jer u silnoj brizi za demografiju političke elite u Republici Hrvatskoj nikada ne spominju povratak, a upravo su ovi dijelovi Hrvatske demografski najopustošeniji”, ističe se u saopštenju.
Još jedna godišnjica je dokaz da se u Hrvatskoj i Srbiji ne može ozbiljno i uspešno baviti politikom niko ko nema sadašnje dominantne poglede na noviju istoriju, pa tako i na Oluju. U Srbiji je “godina nulta” 1995. odnosno insistiranje na vlastitim žrtvama, dok se hrvatske, one iz etničkog čišćenja tokom 1991. podmuklo i falsifikatorski nazivaju odbranom Jugoslavije i zaštitom srpskog naroda od ustaške kame. Hrvatska, pak, ne pokazuje ni minimum napretka u institucionalnoj zaštiti srpskih povratnika, vraćanju njihove imovine i temeljnih prava na život i sigurnost. Velika vojna pobeda podrazumeva i činjenicu da se onima koji su počinili zločine nad civilnim stanovništvom ne sudi, te da su na različite načine zaštićeni otimači imovine izbeglih Srba, kuća i okućnica.
S druge strane, dok traje nadmetanje u nacionalističkom iživljavanju najnižih poriva, mladi ljudi i građanska udruženja traže pravdu za žrtve. Traže da ih ne opterećuju ludačkim idejama zbog kojih se strada i mrzi. Zasad je njihova budućnost u dokazano uspešnom stvaranju i funkcionisanju paralelnog sistema komunikacije, razmene ideja, umetničkoj saradnji, uopšte, u normalnosti kakvu ne šalju vrhovi nacionalističkih vlasti.
Do nekog srećnijeg kolovoza/avgusta.
Podeli sa prijateljima


