Nova metodologija proširenja Evropske unije neće biti u stanju da zaustavi proces koji odavno ide nizbrdo u regionu Zapadnog Balkana. Ali u svakom zlu ima nečeg dobrog.
Evropska uniija se trenutno suočava sa toliko mnogo izazova da ne možete da pronađete previše ljudi u Briselu kojima je stalo do proširenja, ili sudbine Zapadnog Balkana. Preostali prijatelji re-giona su ipak odahnuli prošle nedelje kada je novi komesar EU za proširenje Oliver Vàrenhyi predstavio novu metodologiju proširenja.
Francuski veto na otvaranje pregovora za Albaniju i Severnu Makedoniju prošlog oktobra su sig-nalizirali da je politika proširenja EU možda umrla. Ali sada, kada je nova metodologija adresirala i francusku zabrinutost, Brisel je optimističan da će Macron ukloniti prepreke.
Ono o čemu se najviše pričalo u Briselu prošle nedelje je da je politika proširenja spasena; da je postala realističnija; i kao rezultat toga, sada postoji mnogo više ozbiljnosti i iskrenog interesovanja među zemljama članicama.
U ovakvim trenucima, teško je kriviti političke centre kao što je Brisel zbog neopravdanog osećaja optimizma i nade. Oni opstaju na rešavanju problema koje uglavnom sami kreiraju.
Bez pravog osećaja za situaciju na terenu, obim uspeha unutar političkog mehura je često sam čin političkog dogovora iza kulisa, bez obzira na njegov uticaj. Ako nešto dozvoljava političkoj mašineriji da nastavi sa svakodnevnim obavezama u kretanju od tačke A do tačke B, onda to mora da je dobro, zar ne?
Ali nova metodologija liči na uspeh (više nego što to zaista jeste) upravo zbog toga što zadovoljava nekoliko ključnih interesa. Evropska komisija nastavlja sa svojim birokratskim igrama; Francuska je ozbiljnije shvaćena u svojim namerama da reformiše EU i ima više uticaja na Balkanu; i Al-banija i Severna Makedonija mogu da pređu na sledeći nivo.
Ali na duže staze, prepreke za proširenje su veće od onoga što promena u metodologiji može da savlada. Štaviše, nova metodologija nije adresirala osnovnu štetu nanetu procesu u poslednje dve godine – naime, gubitak kredibiliteta kao strane koja se ne drži svoje date reči.
Nova metodologija je formalno u pravu u mnogim tačkama, posebno u pogledu reverzibilnosti za države koje zaostaju sa reformama (“Gde ste bili ranije?”). Ona takođe može da učini proces rea-lističnijim tako što će uključiti države članice ranije i u okviru više evaluativnih faza, kako bi se iz-begli nerealistična očekivanja i iznenađenja.
Ali ako se proces pridruživanja učini više političkim, to takođe dramatično povećava šanse za zloupotrebu od strane bilo koje zemlje članice u vezi stvari koje nemaju veze sa kriterijumima. “Više politički” znači i manje otpornosti za ksenofobične izborne kaprice i politilke krize u bilo kojoj državi članici, čega nikako ne nedostaje u Evropi.
Popločavajući put sa takvim nagaznim minama već dovoljno podgreva dubok osećaj nepoverenja u namere nekih od većih država članica. Svesni nekih ksenofobnih trendova i ozbiljnih predrasuda koje proširenje čine nepopularnim, države sa većinskim muslimanskim stanovništvom na Balkanu imaju zašto da se brinu. Uprkos izrečenom obećanju pristupanja kao krajnjem cilju, nova metodologija bi sasvim lako mogla da se postane uvod u dobijanje “turskog pristupa”.
Ovo može zvučati kao preterana percepcija onima koji žele dobro unutar EU i koji još uvek veruju u normativne osnove projekta. Ali je i percepcija da na Balkanu otvara prostor za nove narative i oblikuje političko ponašanje na terenu.
Propust Kosova da dobije bilo kakvu političku podršku unutar EU za nešto tako bazično kao što je vizna liberalizacija (koja je odobrena Kolumbiji!) je jasan znak kako sve izgleda da se kreće u pravcu više političkog procesa pridruživanja.
Dok bi Albanija i Severna Makedonija mogle da završe početne pregovore uskoro, tako da politika proširenja može biti proslavljena, ultimativno to ne znači baš previše koraka unapred. Kako su neki primetili, novi set prepreka je podigao kriterijume toliko visoko da bi čak i zemlje članice imale veliki problem za primanje u članstvo u narednoj deceniji.
EU politika srednjeročne politike prema Balkanu stoga izgleda da se kreće od proširenja prema nečemu sličnom obuzdavanju. Macron može da bude strateški u pravu oko toga šta je potrebno uraditi da bi se spasila EU na duže staze i Balkan se možda našao na kraju uzdrmanog procesa u nesrećnom vremenskom trenutku.
Ali nema sumnje da će percepcija pristupanja kao nečeg nedohvatljivog imati trenutačne destabilizujuće efekte na region. Zapadni Balkan bi mogao da se pokrene od trenutnog iliberalnog ekvilibrijuma ka potpunom političkom dnu.
Situacija pomalo podseća na Kvaku-22. Činjenica da se EU perspektiva preispituje je već na pov-ršinu izbacila dovoljno bezbednosnih briga i oživila nacionalne projekte, zato što je članstvo u EU trebalo da obesmisli granice. Takođe je učinila region ranjivim u odnosu na destablizujući uticaj zloćudnih aktera.
Ove bezbednosne brige su definitivno potvrdile da su NATO agenda i bezbednosna arhitektura top prioritet za zapadne partnere, pogotoov SAD. Ovo u suštini dalje ojačava položaj autoritarnih lidera koji su volji da zaigraju realistične igre moći u ime bezbednosti. Rezultat svega ovoga će na kraju biti dalje propadanje u pogledu demokratizacije i države koje su mnogo manje kvalifikovane da se pridruže Uniji.
I sve se to dešava u trenutku kada je EU izgubila ugled da je u stanju da oblikuje razvoj događaja unutar svojih granica. Šokantno je iskusiti sleganje ramenima sa kojima se suočavaju evropski zvaničnici ovih dana na Zapadnom Balkanu.
Gledano unapred, scenariji propasti i raspada EU su daleki i teško ostvarljivi. EU će verovatno nastaviti da postoji ovde i možda evoluirati u nešto drugačije u odnosu na ovo što je sada. Takođe će nastaviti da bude ključni partner Zapadnog Balkana u ekonomskim odnosima i trgovini, pre svega zbog geografije, kretanja stanovništva i kulture.
Ali politički govoreći, sa novom metodologijom proširenja koja nema preveliku jačinu, putanje EU i Zapadnog Balkana će tokom izvesne budućnosti biti nesinhronizovane i neće težiti zajedničkom rezultatu. One će se kretati u različitim, možda i kontradiktornim pravcima.
Ovi putevi se možda i sretnu ponovo, ali u bliskoj budućnosti Balkan će prvenstveno biti oblikovan novim geopolitičkim realnostima trke oko bezbednosti – naime, rivalitetom velikih sila oko sfere uticaja i realističnih igara moći između nacionalnih država.
Ključna lekcija koju demokratske snage konačno moraju da shvate je da u pogledu borbe za de-mokratiju i ljudska prava, mi smo usamljeni u njoj. Moramo da prestanemo da se oslanjamo na pristupanje EU kao eksternom faktoru koje će nas pretvoriti u liberalne demokratije tako što će iz-voziti vrednosti i institucionalne prakse.
Mađarska i Poljska su već uputile dovoljno upozoravajućih signala da fokusiranje samo na institucionalne reforme i pregovore oko poglavlja, možete popraviti zakone i regulativu koja će vam dozvoliti da postanete deo EU, ali da to ne znači i da ćete rešiti ključne probleme društva koji počivaju na iliberalnom mentalitetu.
Energize demokratskih snaga u regionu od sada mora da nastavi ekskluzivnno u pravdu izgradnje demokratskog otpora. Ovo može da se učini samo ojačavanjem domaćih grupa na terenu, sastavljenim od ljudi kojima je stalo do nezavisnih institucija i ljudskih prava. Na duge staze, više organski proces demokratskog razvoja može biti bolno iskustvo, ali takođe i nešto sa više pozitivnih rezultata nego trenutni pristup od vrha ka dnu i većinom farsični tehnički pregovori.
Ako nas francuski pristup “tough love” žrtvovanju balkanskog jagnjeta ne ubije, možda nas na kraju učini jačima i spremnijima da se pridružimo EU u nekom trenutku, bez obzira kako će ona na kraju izgledati. Evropa je u krajnjoj liniji naša geografska sudbina, ali su vrednosti koje dominiraju uglavnom rezultat individualnih i kolektivnih izbora.
Agon Maliqi je suosnivač prijateljskog portala Sbunker.
Tekst je dostupan i na engleskom jeziku i deo je zajedničkog projekta razmene sa portalom sbunker.net iz Prištine.
Pročitajte i verziju na albanskom jeziku na sajtu Sbunkera.
Podeli sa prijateljima



