Balkan kako to blisko i istočno zvuči
O čuvenim pregovorima Srbije i Kosova od prije desetak dana u Vašingtonu pisano je dosta. Pisano je dosta i o, najvjerovatnije, kratko-živućem sporazumu dvije strane. Najviše je ipak komentarisan nesvakidašnji, za mnoge po Srbiju ponižavajući, susret između predsjednika Trampa i predsjednika Vučića.
Ono što se odigralo u Bijeloj kući navodi me na nekoliko zaključaka, a o svakom od njih, zapravo, moguće je napisati poseban tekst.
Ako je išta revolucionarno u onom što se dogodilo u Americi, to je teza da je Balkan zapravo Bliski Istok. Tvitovi Predsjednika Trampa to su samo potvrdili. Samo da se razumijemo, Bliski Istok sa svojim istorijskim naslijeđem i kulturološkim bogatstvom je dio svijeta koji izuzetno volim i koji me inspiriše već decenijama.
Neko će s pravom reći da nas je način na koji rješavamo naše probleme, produbljujemo međuetničke sukobe, njegujemo religijsku netrpeljivost i gušimo glasove koji pozivaju na pomirenje i razumjevanje čini sličnim Bliskom Istoku koji znamo posljednjih decenija. Slažem se sa tim zaključkom.
Neko drugi će ukazati na istorijsko naslijeđe i dugovjekovno prisustvo Otomanske imperije na našim prostorima. One je iza sebe ostavila mnoge dobre stvari, ne samo ono loše o čemu nas jednostrano i dalje uče u školama. Da podsjetim, sve do početka 19. vijeka, u Zapadnoj Evropi, Balkan je bio viđen kao dio orijentalnog Istoka, a granica između “dva svijeta” poklapala se sa granicama Austrije, odnosno Austro-Ugarske. Prije nekoliko godina u Briselu, odlazeći na izložbu o Levantu, nijesam ni slutio da će veliki dio umjetničkih djela (slika) biti posvećen Balkanu. Ako pogledate fotografije, ne samo Sarajeva, već Sofije, Beograda, Bitolja s početka 20 vijeka, vidjećete nevjerovatnu bliskost sa svijetom koji sada smatramo Bliskim Istokom.
Međutim, ovdje je nešto drugo važnije. Sporazum nas još jednom podsjeća kako velike sile (o)lako povezuju nešto što je u našim glavama nespojivo, ukoliko to njima treba da posluži. Nema sumnje, da cijeli događaj ima značaj samo ako se stavi u kontekst predsjedničkih izbora u Americi, iako je uticaj vanjske politike na opredjeljenje američkih birača minimalan. Predlog jednog švedskog poslanika da predsjednik Tramp zajedno sa predsjednicima Srbije i Kosova bude nominovan za Nobelovu nagradu za mir treba čitati na isti način.
Imamo utisak da su delegacije Kosova i Srbije bile u najvećoj mjeri medijumi “za istjerivanje” nećeg većeg i značajnijeg od toliko potrebnog dogovora između Beograda i Prištine. Sporazum je bio sredstvo, a ne krajnji cilj. Ako hoćemo da budemo cinični, možemo zaključiti da će se u slučaju Bajdenove pobjede u novembru, ovo “istorijsko djelo” brzo zaboraviti, osim onog njenog dijela koji je obavezujući, a on se ne odnosi na Balkan, već na premještanje ambasade Srbije u Jerusalim i međusobno priznanje Kosova i Izraela. Ako Srbija ne premjesti ambasadu, a Kosovo uspostavi diplomatske odnose sa Izraelom, biće jasno ko je dobio više u ovom malom balkanskom nadmudrivanju.
Majstori i šegrti
Slika predsjednika Vučića u pozi šegrta kao da je kopija američkog reality šoua “The Apprentice” (Šegrt) koji je dugo godina vodio predsjednik Tramp. Ovu sličnost je već uočio Fron Nahzi u njegovom tekstu o pregovorima u Vašingtonu. U toj igri, koju američki predsjednik obožava, zna se ko će biti šegrt, ko je gazda i ko donosi konačnu odluku. Pogled na fotografiju iz Bijele Kuće ne ukazuje samo na moć jednoga i nemoć drugoga učesnika u ovoj političkoj igri. Poza predsjednika Vučića je poza učenika koji je napravio nešto strašno i nalazi se kod direktora škole koji će mu uskoro reći da je dobio ukor pred isključenje. Od učenika se, zato, očekuje da uradi nešto posebno kako bi dokazao lojalnost školi i popravio utisak – da premjesti ambasadu Srbije u Jerusalim.
Nekada je u diplomatiji korisnije preskočiti susret na najvišem niovu, ako od tog čina ne možemo ništa više očekivati nego blamažu. U takvim slučajevima je i kratak nesadržajan sastanak (grip-and-grin) bolja opcija jer oba lidera stoje jedan pored drugoga i rukuju se, što ostavlja utisak jednakosti i međusobnog uvažavanja.
Ali, predsjednik Vučić (budimo iskreni, ne samo on, već većina regionalnih političara) i američki predsjednik imaju mnogo toga zajedničkog – želja za neograničenom političkom moći je jedna od sličnosti. Razlika je u tome što je moć američkog predsjednika kontrolisana iznutra od strane nacionalnih institucija, a moć regionalnih lidera je kontrolisana od vanjskih faktora – EU, ili Rusije, Kine ili, u ovom slučaju, SAD. Domaće institucije su najčešće paralizovane, zarobljene ili uspavane, u svakom slučaju nemoćne.
Ovakav međunarodni tretman nije bio oduvjek prisutan kada su lideri iz regiona u pitanju. Momenti iz Vašingtona ne govore samo o specifičnom stilu koji Tramp njeguje. Oni potvrđuju naše klizanje ka periferiji svjetske politike.
Sjetimo se razlike između ovog susreta i susreta bivšeg premijera Zorana Đinđića sa predsjednikom Bušom.
Pogledajmo samo prijem koji je imao Tito prilikom posjete Americi 1978. kada se sreo sa predsjednikom Karterom, ili zvanična posjeta predsjednika Niksona Beogradu 1970. je nivo koji se vjerovatno neće nikada dosegnuti.
Živjeti na periferiji ne znači da moraš biti periferan
Američki profesor sociologije i političkih nauka Imanuel Valerštajn (Immanuel Wallerstein) je poznat po teoriji koja je svjetski sistem vidi kao rezultat djelovanja međunarodnih aktera (država) podijeljenih u tri kategorije. U prvoj su države/regioni koji čine jezgro svjetskog sistema, u drugoj su oni koji se nalaze između i, konačno, u trećoj grupi je periferija. Prilikom klasifikovanja, Valerštajnov sistem uzima u obzir mnoge faktore, kao što je ekonomska, politička i vojna moć pojedinih država, organizovanost i održivost njihovih sistema, snagu institucija, njihov uticaj na globalne finansijske, eknomske, političke tokove i drugo. Na primjer, integracijom u veći sistem, kao što je EU ili NATO ili Kolektivna bezbjedonosna organizacija (CSTO) sa Rusijom na čelu, države mogu da ojačaju svoju ulogu u svjetskom sistemu.
Periferija obično privlači pažnju jezgra ili ako postane izvor nestabilnosti i problema (mi u devedesetim godinama) ili ako je to u interesu velikih sila. Kratki pogled na istoriju regiona ukazuje da smo najčešće igrali ulogu svjetske i evropske periferije. Izuzetak je bila jedino SFR Jugoslavija, voljeli je ili ne, koja se može svrstati u grupu država koje se nalaze između periferije i onih u jezgru. Takve države mogu imati izuzetan regionalni i globalni značaj što zavisi od istorijskih okolnosti.
Živjeti na periferiji u jednom momentu, ne znači biti i ostati periferan zauvjek. Primjeri malih i relativno malih država sa pametnom razvojnom politikom najbolje potvrđuju da je ovo promjenjljiva kategorija. Manjak uplitanja sa strane, omogućava vam, ukoliko znate, da samostalno razvijete svoje sposobnosti oslanjajući se na znanje i određene geografske ili prirodne komparativne prednosti. Norveška je dobar primjer kako država koja je prije jednog stoljeća, kao i mi, smatrana dubokom periferijom, može da postane značajan činilac u međunarodnim odnosima. Tzv. azijski tigrovi su još jedan primjer.
Možda Srbija npr. sebe vidi kao vrlo važnu, ne samo u regionalnom, već evropskom ili globalnom okviru, ali stvari stoje drugačije ako se gledaju iz Vašingtona, Brisela, Moskve, Pekinga ili Londona. Ne samo Srbija, nego i cijeli region se već dugo ne nalazi na listi prioriteta Vašingtona. Njegova važnost opada i za Brisel koji, zbog svojih izazova, sve više pažnje i energije usmjerava na sebe. Proširenje EU je odavno u krizi, a EU nikako da pokaže više političke inicijative u regionu. Region ima relativnu važnost za Moskvu i određeni značaj u sklopu sveobuhvatnog kineskog pristupa Evropi. Međutim, mi malo šta činimo da svoj status učinimo boljim, ali činimo mnogo da ostanemo tu gdje jesmo.
Posle novembarskih izbora: isto, slično, ili, pak, malo drugačije?
Vašingtonska epizoda je najbolja ilustracija gdje se region sada nalazi, a epizode iz jugoslovenske prošlosti govore o tome gdje se ta zemlja nalazila u globalnom sistemu raspodjele moći. Ovaj događaj pokazuje takođe sa kojom ozbiljnošću se sadašnja američka administracija bavi našim regionom, kako i u kom kontekstu ona vidi naše izazove i mogućnost za njihovo rješavanje.
Teško će se ovakav pristup promijeniti u godinama pred nama, čak iako dođe do promjene u Bijeloj kući. Bajden, za razliku ud Trampa, poznaje i region i vanjsku politiku veoma dobro. On je nekoliko puta posjetio region, posljednji put 2016. godine, kao potpredsjednik SAD. Bajden lično i njegov tim savjetnika igrali su značajnu ulogu u procesu usglašavanja američkog stave oko prijema Crne Gore u NATO. Ipak, već neko vrijeme, prvi i drugi krug američkih strateških interesa rijetko uključuju naš dio svijeta i to će tako ostati u bliskoj budućnosti. Ovo se može smatrati rezultatom objektivnih okolnosti i promjenom odnosa snaga na globalnom nivou.
Ono što se ipak može očekivati u Evropi, ukoliko dođe do promjene nakon novembarskih izbora, je američka vanjska politika koja se više oslanja na svoje tradicionalne evropske saveznike. U tom slučaju mogli bi vidjeti usklađeniji i međusobno dopunjujući nastup SAD i EU u regionu, što je nedostajalo posljednje četiri godine. To bi, nadajmo se, pomoglo da se nađu trajna rješenja za odnose između Beograda i Prištine bez prekrajanja granica. Sa takvim pristupom bi se, nadajmo se, separatističke namjere u Bosni i Hercegovini stavile pod kontrolu, a zajednička država dobila novu šansu.
Tekst je dostupan i na engleskom jeziku i deo je zajedničkog projekta razmene sa portalom sbunker.net iz Prištine.
Pročitajte i verziju na albanskom jeziku na sajtu Sbunkera.
Podeli sa prijateljima
