Nacionalizam nije nasilan samo prema drugima, i ne samo na jasno prepoznatljive načine: on ne trpi nikakvu vrstu opozicije. Nacionalizam je diktatura ili, u najboljem slučaju, kao što svjedočimo danas, volja za diktaturom. Oni koji se nacionalizmu uistinu suprotstavljaju, koji dovode u pitanje sam njegov smisao, uvijek se, zapravo, suprotstavljaju diktaturi. Ima u takvom odabiru često nečeg tragičnog, u smislu da suprotstavljanje svijetu zatrovanom mržnjom prerasta u sudbinu kojoj se ne može izbjeći – jer je vrlo često osuđeno na neuspjeh. Ali, moralno djelovanje ne može se mjeriti kategorijama uspjeha ili neuspjeha – kad bismo ga tako procjenjivali, račundžijski, svatko bi unaprijed odustao.

