Sve je ovih dana bilo naizgled bajkovito, onako, veselo, tradicionalno kafansko prednovogodišnje slavlje, osvetljeni gradovi i spot Aleksandra Vučića; ministar policije, nakon gomile laži i bedastoća saopštava i jednu istinu (nakon deset dana traganja pronađena je oteta devojčica); Narodna skupština donosi Strategiju odbrane i Strategiju nacionalne bezbednosti Srbije, a u skupštinskoj sali nove epizode postšešeljizacije, tuča niskog intenziteta, ali sa skromnim epilogom (nijedan poslanik nije iznet iz sale). Sve je, dakle, bilo normalno, kao što to u Srbiji biva, spremno za sporovozni pogled na proteklu godinu, makar i samo na neke izjave (o tome nešto kasnije) koje su je obeležile, kada se začula pucnjava iz Podgorice, da nas malo podseti na 1991, ili 1992.

