Preuzimanje kontrole nad svojom budućnošću
Dok pišem ovaj tekst o ispunjavanju očekivanja u našem regionu u prethodnih 20 godina, shvatam da to znači odmeravanje očekivanja koja su manje ili više postavljena pred nas iz vana. To ne znači da su ta očekivanja loša, ili nepoznanica za nas, ili nisu deo naše političke kulture, ali smo toliko postali opterećeni propisanim okvirima, zakonima koje prepisujemo, štikliranjem rubrika, jurenjem agendi, pokušavanjem da dokažemo našu prozapadnu i prodemokratsku orijentaciju, da se čini da se nema vremena da se odrede lokalni kriterijumi na osnovu kojih ćemo moći da merimo kako naša postignuća, tako i naše neuspehe. Došli smo u fazu da se toliko oslanjamo na spoljne faktore i procese, i funkcionišemo unutar instrumenata i okvira koji su postavljeni za nas da su regionalne inicijative veoma retke i često obeshrabrivane. Deo problema je nedostatak političke volje da se preuzme odgovornost i kontrola.
Ovo ne bi trebalo da bude teško, s obzirom da smo se obavezali na promene i put koji zahteva zajedničku saradnju i poštovanje. Evropske integracije su onaj lepak koji je neophodan da se region zadrži zajedno, kao i pravac. Međutim, čini se da naša očekivanja da je proces pristupanja baziran na vrednostima i reformama pomalo iskrenuta kao rezultat domaćih faktora (političke volje, npr.) kombinovana sa rastućim unutrašnjim stavovima, kao i pristupom ‘stabilokratiji’ od strane EU. U kontekstu Kosova, posebno očekivanje da je EU strog ali fer igrač, kako se sama EU promovisala, bilo je dekonstruisano u okviru procesa vizne liberalizacije.
Stoga je prilično razočaravajuće da smo za 20 godina propustili da izgradimo zajedničke imenioce, te ono što nas povezuje i ono što nam omogućava da izrazimo normalnost kao region ostaje u suštini rezultat spoljašnjeg faktora. Napredak i prospekt pozitivnog mira u našem regionu ostaće nejasni ako ne preuzmemo kontrolu nad procesom izgradnje naše budućnosti, kako u unutrašnjim, tako i u spoljašnjim odnosima.
Da bi se ovo postiglo, lakše je reći nego učiniti, ako postoji politička volja. Prvo i osnovno, moramo da se zaustavimo i pronađemo malo vremena za sebe, da bi mogli da povedemo pravi i iskren razgovor - ne tip razgovora prepisan na zapadni način - o našim problemima. Dovoljno je da politički i spoljni akteri u regionu prestanu da demonizuju pokušaje da se uspostavi saradnja izvan propisanih okvira i instrumenata. Naravno, ovo zahteva i promenu u političkom mentalitetu, gde regionalna saradnja nije viđena i korišćena kao moneta ili žeton vis-à-vis Brisela, već je integrisana u pristup nacionalnom razvoju. Važnost ovoga je još vidljivija kada se pogleda radikalni realizam i populizam koji oblikuje i informiše proces donošenja odluka u EU. Predavanje rešavanja problema drugim na odgovornost ne može biti održivo niti uspešno za nas. Nama je potreban plan A-2.0, ako EU ikada odloži ili promeni/otkaže plan A.
Ovo je takođe važno zbog toga što 20 godina kasnije, kako se čini, mi još uvek ne poznajemo jedni druge. Ne mislim na osećanje prijatnosti ispijanja kafe u Prištini ili Beogradu ili poznavanju pravih mesta za rakiju, već o otvorenom i nepreispitanom nastavku istih navika, među našim društvima, koji su odlučivali kako smo gledali jedni na druge tokom 1990. Zločini počinjeni u ratovima u regionu su morali da obezbede zajednički moralni kompas za sve nas, potpuno svesni gde su nas odveli stavovi koje smo imali. Ovi duboko ukorenjeni stavovi bazirani na predrasudama i stereotipima, a u nekim slučajevima i na iskrenom rasizmu, u mnogo slučajeva su ojačani i održavani diskursom starijih lidera i normalizovani kroz svakodnevnu praksu. Takav primer uključuje i nedavna izjava premijerke Srbije Ane Brnabić da se na Kosovo ‘suočavate sa iracionalnim ljudima, najgorom vrstom populista, ljudima koji su bukvalno izašli iz šume’, što je ona kasnije objasnila da je mislila na političke lidere koji su učestvovali u ratu, ali što ne ne umanjuje rasizam izjave. Ono što čini ovu izjavu posebno uvredljivom je da je u skladu sa dehumanizovanim izjavama iz prošlosti koje opisuju Albance sa Kosova kao ‘ljude sa repom’ (za dalje čitanje preporučujem članak o ovome koji je napisao Gazmend Kapllani).
Ono što još više razočarava u vezi konteksta argumenta ovog članka je da moja generacija, od koje se očekivalo da bude generacija promena i transformacija je nažalost postala još više ukorenjena u nacionalizam koji se manifestuje sa dozom fašizma.
Moramo da počnemo da razgovaralo jedni sa drugima bez pratnje, i jednom i zauvek da se složimo da ono što smo mislili jedni o drugim tokom 1990. je pogrešno na toliko mnogo nivoa. To ne bi trebalo da bude teško, ako postoji politička volja. Isto kao što će EU biti zagledana u sebe u narednih pet godina, trebalo bismo i mi. I upravo to treba da bude Zeitgeist našeg regiona u sledećoj deceniji.
Ramadan Ilazi
Doktorand na Odeljenju političkih nauka i medjunarodnih odnosa na Gradskom univerzitetu Dablin
Tekst je dostupan i na engleskom jeziku i deo je zajedničkog projekta razmene sa portalom sbunker.net iz Prištine.


