Napori da se normalizuju narativi da je Zapadni Balkan previše za EU ili obrnuto mogu se efikasno rešiti samo preispitivanjem naše kritike prema EU. U isto vreme, EU bi trebalo da bude proaktivnija i da zadrži svoje obaveze prema ljudima Zapadnog Balkana. Ovo je od suštinske važnosti za budućnost Zapadnog Balkana u EU i budućnost EU na Zapadnom Balkanu.
Uzajamno smanjivanje važnosti u odnosima između Zapadnog Balkana i EU
Iako EU ostaje glavni partner regiona, ekonomska kriza u prethodnim godinama i rastući uticaj ekstremno-desničarske političke struje u mainstream politici, uzmrdanu društvenu i političku koheziju i pukotine u Euro-Atlantskim odnosima, mi vidimo EU koja je fokusira-na na unutrašnju politiku, jer njihovi građani očekuju fokus na rešavanje unutrašnjih problema. Stoga ne čudi da uticaj EU na Zapadnom Balkanu slabi, uprkos tome što je ona i dalje glavnim donator i ekonomski partner regiona – na primer.
Neophodnost slepog verovanja
Volja i otpor u regionu da se suprotstavljaju malignom uticaju stranih faktora i ojačavaju demokratsku političku kulturu se sve više smanjuju i slabe usled pojačanog nezadovoljstva i frustracije sa sporim rezultatima u ispunjavanju zajedničke vizije kako je to definisano u “Deklaraciji samite u Zagrebu”, iz novembra 2000. Dve decenije kasnije, u vreme hrvatskog predsedavanja Savetom Evropske unije, održaće se samit EU i zemalja Zapadnog Balkana u Zagrebu, koji predstavlja krucijalni trenutak za oblikovanje koherentnog i jedinstvenog pristupa prema regionu.
Zeitgest sledeće decenije treba da bude međusobno upoznavanje
Dok pišem ovaj tekst o ispunjavanju očekivanja u našem regionu u prethodnih 20 godina, shvatam da to znači odmeravanje očekivanja koja su manje ili više postavljena pred nas iz vana. To ne znači da su ta očekivanja loša, ili nepoznanica za nas, ili nisu deo naše političke kulture, ali smo toliko postali opterećeni propisanim okvirima, zakonima koje prepisujemo, štikliranjem rubrika, jurenjem agendi, pokušavanjem da dokažemo našu prozapadnu i prodemokratsku orijentaciju, da se čini da se nema vremena da se odrede lokalni kriterijumi na osnovu kojih ćemo moći da merimo kako naša postignuća, tako i naše neuspehe. Došli smo u fazu da se toliko oslanjamo na spoljne faktore i procese, i funkcionišemo unutar instrumenata i okvira koji su postavljeni za nas da su regionalne inicijative veoma retke i često obeshrabrivane. Deo problema je nedostatak političke volje da se preuzme odgovornost i kontrola.




