BH kinematografiji ne treba još dobrih filmova, već onih koji proširuju vokabular

Mirza SkenderagićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Zulfikar Filandra

Može li se film napraviti po instinktu? Može li u njega stati decenija nečijeg života? Može li se stvoriti od privatne video arhive i iPhone klipova? Može li mitsko biće minotaur otkriti šta se nalazi u centru toga labirinta? Može li film promijeniti život autora? Pitanja su koja je sebi postavio mladi bh. režiser Zulfikar Filandra koji je pokrenuo crowdfunding kampanju za svoj prvi dugometražni naslov naslova “Minotaur”, svojevrsni poetski filmski esej, sačinjen od materijala svih filmova koje je do sada snimio, onih koji su ostali nezavršeni, snimaka mobitelom i aparatom, koje je pravio u različitim situacijama i sa različitim ljudima kroz posljednjih desetak godina. Na koncu, riječ je o kolažnoj filmskoj priči o mladosti, protoku vremena, seksu, porodici i prijateljstvu, koja će oživjeti kao bosanskohercegovačko-irska koprodukcija između Experimental Film Societyja i kompanije Kolumbija.

Pokrenuo si crowdfunding kampanju kako bi završio svoj prvi dugometražni film? Dokle si stigao i da li si zadovoljan reakcijom?

Zulfikar: Da, zapravo smo jako brzo skupili te 2500 eura koje smo postavili kao prvobitni cilj, za samo devet dana. Sada smo u zadnjoj sedmici naše IndieGoGo kampanje, na 117%. Do sada je doniralo 88 ljudi iz 24 različite države i “Minotaur” kampanja ostaje otvorena za dodatne donacije sve do 15. jula 2019. Jako sam zadovoljan i pozitivno iznenađen. Uspjeli smo zainteresovati javnost za ovaj netipičan film i produkcijski model.

Zašto si se odlučio za ovaj način finansiranja i da li bi ga preporučio mladim filmskim autorima iz BiH?

Zulfikar: Iz jednog osjećaja urgentnosti. Želio sam ovaj i ovakav film napraviti ove godine, prije nego napunim 30 godina. Materijal od kojeg je sastavljen “Minotaur” obuhvata moje dvadesete. Već par godina sam razmišljao o tome kako bih od različitih momenata iz moje video arhive mogao napraviti nekoliko kratkih filmova, jedan samo od iPhone klipova, drugi samo od testova sa mog Canona, treći od materijala kojeg sam snimio dok sam putovao sam po Turskoj i Gruziji 2016., četvrti od materijala sa ovog jednog koncerta iz 2013. ali je onda prošle godine u Beču, moj producent Rouzbeh Rashidi predložio da razmislim da sve to, uključujući i dijelove iz filmova koje sam već završio, probam staviti u jedan film. I tako se desio “Minotaur”. Ne mislim da je crowfunding rješenje za sve filmove koji se ne mogu finansirati standardnim putem (državni fond) ali s druge strane – vrijedi probati jer je crowdfunding generalno nova stvar u BiH. Prednosti crowdfundinga su, ako krene dobro, brzina s kojom se dođe do sredstava i vidljivost za projekat. Također, svi ti ljudi koji su donirali će formirati malu, ali ključnu prvu publiku za film.

Kakva su tvoja iskustva za finansiranjem filmskih projekata uz pomoć Fondacije za kinematografiju FBiH?

Zulfikar: Na Fondaciju sam izlazio 2017. i 2018., sa mojim projektima “Sudar” i “Shipbuilding” i oba puta sam bio odbijen. Pokušaću i ove godine sa “Shipbuildingom”. To je moj prvi dugometražni igrani film, za koji trebaju puno veća sredstva od “Minotaura”. Kao režiser, na Fondaciju mogu konkurisati samo s jednim projektom i to jednom godišnje, što je dosta ograničavajuće. U isto vrijeme, naša Fondacija je sada takva da ne mogu imati nikakavu sigurnost da li ću dobiti, bez obzira što je mladih profesionalnih filmskih režisera u BiH jako malo (manje od 10). Ali, to je duga i druga priča.

Vratimo se na film. Riječ je, dakle, o eksperimentalnom, autobiografskom ostvarenju  naslova „Minotaur“. Jasno je da ne postoji neki klasični narativ, ali da li možeš defnisati neku tačku njegove ideosfere? Zašto si za naslov odabrao ovo mitsko biće?

Zulfikar: Zapravo mislim da je “Minotaur” poprilično narativno jasan i jednostavan, iako je to priča ispričana nekonvencionalnom metodom. To je dnevnički film, film toka svijesti, sumiranje decenije nečijeg života, određeni likovi se pojavljuju i ponavljaju, određeni motivi se ponavljaju, jasan je taj dugi protok vremena kojeg pratimo preko centralnog lika koji stari kroz film  i jasno je da su to slike iz nečije duboke intime. Minotaur je biće u labirintu. Posmatrao sam sve te svoje snimke koje sam čuvao posljednjih devet-deset godina kao labirint, zanimalo me šta ću naći ako se sada suočim sa tim snimcima. Naravno, zanimalo me i šta je u centru labirinta. Također, ako je minotaur polu ljudsko biće, polu životinja, a životinja je nešto što je više instinktivno, zanimao me taj animalni momenat instinkta. Može li se film napraviti po instinktu? Jer, većina snimaka koje sam napravio su neplanirani, u pitanju su moje instinktivne reakcije na nešto što mi se u tom momentu dešavalo ili na osobu s kojom sam tada bio, to su snimci koje sam tada napravio i nikad više ih ne bih mogao ponoviti. Što pomalo podsjeća i na Instagram koji može biti dosta neposredan način izražavanja, pogotovo story, a određen broj kadrova koji je u “Minotauru” su također snimci sa mog Instagram profila.

Gledajući tvoja prethodna kratkometražna ostavarenja, „Big Leap“ i „Zanzibar“, mogao sam prepoznati jednu vrstu autorefleksije u koju se upuštaš posredstvom filmskog jezika, a ne naracije. Također, oba naslova su na neki način i metafilmovi. U kojoj mjeri koristiš film kao prostor za analizu vlastite ličnosti?

Zulfikar: Mogu reći da sam dosta naučio o samom sebi kroz “Minotaura” i da je ovaj film već sad promijenio moj život. Zapravo, i sa “Big Leapom” i sa “Zanzibarom” i sa “Minotaurom” sam iskreno namjeravao napraviti nešto što, koliko god bilo formalno atipično i emotivno gusto, uvodi publiku u svojevrsni emotivni doživljaj. Koliko sam to uspio, ostaje da vidimo. Ja sam odgojen na tradicijii filmova u kojima ima puno autorove ličnosti i gdje autor direktno otkriva i izlaže samog sebe – odnosno u kojima se biografija i film prepliću. To su filmovi Jeana Cocteaua, Piera Paola Pasolinija, Charliea Chaplina, Philippea Garrela,  Rainera Wernera Fassbindera, Jonasa Mekasa, Wernera Herzoga, Chantal Akerman, Orsona Wellesa, Nurija Bilgea Ceylana, i za mene proces snimanja filma jeste ontološki fascinatan. Također, rastao sam i na takvoj književnosti (Dostojevski, Kerouac, Proust, Borges). To je pitanje odnosa estetike i etike – šta uopće vrijedi snimati danas, poslije svega i pored svega što već postoji, i to dok živim u BiH. Mislim da ima nešto jako pošteno i zanimljivo u okretanju te kamere prema sebi. Također, čini mi se da je ta “otvorenost” i “iskrenost” koju spomenuti autori prakticiraju sigurno efikasnije i dublje sredstvo mijenjanja svijeta nego nešto drugo. Odnosno, ako filmovi uopće mogu dubinski mijenjati išta onda će to sigurno prije uspjeti Joris Ivens sa svojim zadnjim filmom “Priča o vjetru” nego “Sicario” Denisa Villeneuvea, jer mislim da je hrabrost autora da ponudi nešto originalno, iskreno i intimno, puno inspriativnija i nekako ontološki dragocjenija nego odlično upakovan film. Čini mi se da se jako mnogo insistira na jasnosti sadržaja u zadnje vrijeme, čini mi se da je trend da se današnji filmovi i serije prave da budu maksimalno jasni na prvi pogled, ali smatram da je cijena takve jasnosti značenja to što ono brzo izblijedi iz uma gledaoca.

S druge strane, na koji način se aktuelna stvarnost u BiH i svijetu oslikava u tvojim filmovima, uključujući i „Minotaura“?

Zulfikar: Za mene je taj imperativ eksplicitnog referiranja na “aktuelnu stvarnost” vrlo problematičan. Tu govorimo o odnosu aktuelnosti i univerzalnosti. Također, dugi film je sam po sebi nekompatibilan medij za komentiranje aktuelne stvarnosti zbog količine vremena kojeg je potrebno da nastane. Ali najvažnije, kad govorimo o našim prostorima, šta je uopće ta aktuelna stvarnost, čija je to stvarnost? Mislim da je za nas sada adekvatan termin “manjak stvarnosti”. Previše je stereotipa u svim medijima, i u svakom obliku sadržaja, naravno i na Instagramu i ostalim društvenim mrežama. Krećemo se u predrasudama, narativima, stereotipima i kanonima koji se ne propituju. Skoro niko u našim medijima ne govori autentično iz svoje pozicije i iz svojih cipela, kao npr. Oliver Frljić. Možda je rat bio suvišak stvarnosti pa smo sad u manjku stvarnosti. Ne znam. Naša stvarnost stoji na jednoj kolektivnoj traumi i to je stvarnost koja je teška i patološka na sve načine. Ako u scenariju za “Shipbuilding” imam likove koji imaju određene poteškoće i probleme – pasivni su i depresivni, to je vjerovatno samorazumljivo da dolazi iz težine življenja ovdje, ali s druge strane, naša stvarnost se jako sporo mijenja, a moje i svačije vrijeme u ovoj stvarnosti je ograničeno tako da je porazno pridavati joj više značaja nego što je zaslužila. Mislim da taj diskurs aktuelnosti nije na kraju postigao ništa. Prividni pomaci na koncu rezultiranju u stvarnim razočarenjiam i raskolima. To je tako ako govorimo o nekih zadnjih 15 godina. Ali opet, 15 godina je puno. To je četvrtina nečijeg života. Za mene koji živim u takvoj atmosferi, individualna stvarnost je mnogo zanimljivija i misterioznija. Za mene je stvarnost jedne individue puno veća i neiscrpnija, moja lična stvarnost, stvarnost moje porodice, prijatelja, žene koju volim, to je sve veće od naše takozvane “aktuelnosti”. U našim životima ima nešto mnogo zanimljivije od onoga što se dešava u medijima. Mislim da je ono što ću ja izreći i ono što svako od nas može izreći ako govori autentično mnogo stvarnije i bitnije nego ovo oko nas i samim tim je ta individualizacija zapravo put prema budućnosti. Jer ako se budemo ponašali kao individue i budemo na sve gledali kroz prizmu individue onda će i ti mrtvi u koje smo svi uronjeni dobiti drugo i dublje značenje.

Šta ti eksperimentalna forma pruža u odnosu na igranu i dokumentarnu? Kakvu ulogu tzv. filmski eseji zauzima u aktuelnim filmskim tokovima u regionu i svijetu?

Zulfikar: Hmm. Marginalno je vjerovatno adekvatan termin za poziciju takvih filmova danas u svijetu, bez obzira na filmske festivale. Ipak, mislim da je internet ključan za ovakve filmove. I sam sam tako nabasao na dosta toga što me je formiralo. A internet je ipak puno demokratičniji prostor od svih filmskih festivala i produkcija. Mada, čini mi se da takvi filmovi proizvode posvećeniju publiku nego oni mainstream produkcije, što je slično posvećenosti muzičkih fanova, odnosno ako “Sonic Youth” i “The Cure” mogu biti popularni onda ima nade za sve ostalo. Ipak, mene ne zanima praviti samo eskperimentalni film, dapače, ali nekonvencionalna forma i ideje jeste ono što bih uvijek prije izabrao nego konvencionalno.

Diplomirao si režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kakav utjecaj je ovaj studij imao na tebe kao budućeg filmskog autora, i koje su to njegove dobre, a koje loše strane?

Zulfikar: Nijedna škola nije idealna. Naša škola je dobra zbog toga što je jako zahtjevna i jako temeljita. Činjenica da ima malo studenata na Odsjeku za režiju je dobra i loša, jer odnosi jako brzo postanu intimni.

Polako se nazire jedna nova generacija filmskih autora u BiH. Zašto ovako sporo i zašto ne odlučnije i hrabrije? Nije valjda samo novac problem?

Zulfikar: Novac je sigurno suština problema za nas koji živimo u BiH. Novca nema dovoljno ni za starije autore, a kamoli mlađe. To porađa različite antagonizme i stvara jednu jako obeshrabrujuću atmosferu. Danas je naš filmski fond najkonzervativniji i najnetransparentniji i ako ne najmanji onda drugi najmanji u regionu. Sigurno je potrebna reforma sistema finansiranja. U isto vrijeme svake godine ipak bude podržano 10-15 različitih projekata, a siguran sam da je najčešći dojam u javnosti da mi zapravo i više nemamo filmsku industriju, jer ti filmovi (uz rijetke izuzetke) prođu potpuno nezapaženo. Što je drugi problem. No, ako će nova generacija autora praviti iste filmove kao i ova starija – onda je to besmislica. Bh. kinematografiji nije potrebno još dobrih filmova, ona to već ima, potrebni su filmovi koji proširuju vokabular. Svakako, mislim da treba obratiti posebnu pažnju na jednu novu generaciju autora koji žive izvan BiH, a svojom poetikom su povezani sa svojom rodnom zemljom, a to su: Ena Sendijarević, Aleksandra Odić, Igor Drljača, Una Gunjak, Ermin Tahirović, Šejla Lajlani.

Da li se u budućnosti vidiš u BiH? Zašto da, i zašto ne?

Zulfikar: Ostajem ovdje. Vežu me pejzaž i jezik.

Podeli sa prijateljima

FB  TW