Vatra pod tabanima

Dario HajrićDruštvo, Tekst, Vesti

Društvo Dario Hajrić

U ponedeljak popodne, kada ovaj tekst nastaje, još uvek se ne zna da li će tinjajući sukob između antivladinih demonstranata koji već danima lupaju u šerpe u 20:05 i naprednjačkih pirotehničara početi da se pretvara u fizičke sukobe. Imajući u vidu sinoćnju revoltiranu, suznu reakciju Dragana Đilasa na novu dozu maltretiranja koja mu je ovoga puta priređena zvučnicima pod prozorom zgrade u kojoj mu žive deca, i njegovu najavu da ih čeka sutra uveče, sasvim je moguće da je u trenutku dok ovo čitate politička kriza u Srbiji postala gora nego što je bila juče.

Reakcije iz antirežimskog tabora su predvidljive: gledamo oštru podelu na ljude kojima iživljavanje nad Đilasom predstavlja prelaženje još jedne crvene linije, i na one koji u tefterima drže njegova nepočinstva iz perioda gradonačelnikovanja, pa ga samim tim ni najmanje ne žale.

Drugim rečima, gledamo kako Veliki Šibicar izvodi još jednu manipulaciju. Bavimo se time da li Đilasa treba podržati u ovoj situaciji ili ne, bavimo se grupicama navijača koje uz dozvolu države vršljaju tokom vanrednog stanja da bi izigravali „drugu stranu“, bavimo se njihovim vezama sa SNS iako su očigledne svima osim onima koji se namerno prave naivni.

Protesti koji su i pokrenuli ovaj lanac događaja postepeno odlaze u drugi plan, i pitanje je da li će preživeti ukidanje vanrednog stanja. Ukoliko se brzo ugase, to može dovesti do još jedne ture razočarenja među ljudima koji ovoj nelegitimnoj vlasti žele da vide kraj, i zato treba biti obazriv u pogledu njihovih dometa. Naravno da Vučića neće srušiti šerpe i varjače, naročito kad njihovi vlasnici više ne budu morali da sede u svojim domovima. Međutim, iz trenutnog stanja možemo da izvučemo nekoliko korisnih uvida koji će nam biti od koristi u daljoj borbi, šta god da se desilo u ponedeljak uveče i kakav god konačni epilog budu imali protesti sa balkona.

Nakon što je predizbornu kampanju prekinulo vanredno stanje, sada se desilo obrnuto. Uplašen balkonskim protestom i nemajući čime da mu se suprotstavi doli tribinaškom galanterijom, predsednik je ipak rešio da nećemo svi da pomremo ako malo siđemo s terasa i prošetamo, umesto da lupamo u vanglice. Deo opozicije je, ponet zveketom posuđa, procenio da ta energija može lako da se konvertuje u nešto bolje izborne rezultate. Međutim, upravo su zvučnici i baklje pod Đilasovim prozorima dokazi da će se verovatno desiti suprotno: oni služe kao mučan trejler za razmere neregularnosti sa kojima ćemo se susresti.

Ako organizovane tebrice mogu da nesmetano prave narodno veselje po krovovima tokom policijskog časa, a policija se pravi nenadležnom, kolika će tek ovlašćenja imati kad kampanja bude zvanično u toku? Koga ćete zvati kad vam izlome aktiviste koji lepe plakate? Šta je tačno postalo regularnije nego što je bilo pre dva meseca?

Možemo slobodno da se pozdravimo i sa tezom da će opozicija začas srušiti Si Đinpinovog brata najrođenijeg ako samo odnekud iščačka kvalitetnog lidera. Nije reč o tome da joj takav ne treba – spisak opozicionih knezova za veliki broj građana predstavlja listu jakih razloga da se za nju ne glasa. Problem leži u tome što bi idealan, opšteprihvatljiv kandidat morao ujedno da bude i potpuni sociopata. Naime, trebao bi nam neko neosetljiv na odstrel karaktera koji vlast Aleksandra Vučića sprovodi nad svakim koga fokus grupe i ankete proglase trenutno najuticajnijim opozicionarom. Sada više nije reč ni o čisto medijskom maltretiranju, zato što je preko noći postalo legalno da vam, kršeći ne samo policijski čas nego i javni red i mir, režim nabije zvučnike i termonestabilni čopor pod prozore. Pošto jedna od meta očigledno počinje da puca pod pritiskom, metod će nesumnjivo biti uvršćen u standardni arsenal naprednjačkog šturmabtajlunga.

Zamišljati da će neki bolji, časniji čovek i postojanija ličnost da se svojevoljno podvrgne takvom šikaniranju, da ostane u potpunosti pribran dok mandrili maltretiraju i njegove ukućane i ceo komšiluk, a zatim na svojim leđima nosi celu opoziciju do pobede na izborima je nadrealno koliko i prosečna epizoda „Tiger Kinga“. Da, potreban nam je takav lik jer će Vučića biti potrebno najpre pobediti na nekim budućim (kompetitivnim) izborima, ali ako nećemo da naš kandidat na belom konju očas pukne pod pritiskom moramo se boriti na one načine koji ne pogoduju smeđekošuljaškim pitomcima.

Možemo tu vrstu otpora da nazivamo kako god hoćemo – decentralizovan, gerilski, difuzan – ili ne moramo uopšte da mu dajemo ime, važno je samo da shvatimo da on za sada u kratkim intervalima daje bolje rezultate od tradicionalnog stranačko-liderskog modela. Nije reč o praznoj teoriji: na kraju krajeva, upravo taj raštrkani otpor bez ličnosti koja ga simbolizuje naterao je naprednjake da prave idiote od sebe verući se po tuđim zgradama i ispaljujući vatromet samo da bi tema postali oni, a ne protest. Na kraju su bili prinuđeni da doslovno izmisle da se ovde radi o Draganu Đilasu, a ne o vlasti koja sve više podseća na okupacionu, jer njihov kju kluks metod ne funkcioniše ako nemaju konkretnu metu.

„Balkonski rat“ je, ispostavilo se, podstakao mnogo ljudi da izađe iz apatije i da umesto lajktivizma uradi nešto konkretnije, ni manje ni više nego pred strašnim sudom svog komšiluka. Razlog za to je možda i najvažnija pouka koju treba da izvučemo iz ovih nesrećnih, turbulentnih nedelja. Naime, nisu svi oponenti Vučićevog mehanizma ujedno i glasači opozicije. Deo njih ne glasa zbog neugodne navike njenih lidera da konstantno pucaju sebi u nogu, svako na svoj način. Ovi protesti su, međutim, pokrenuli i mnoge od njih, jer je poruka bila jasna i nisu morali da se osećaju kao da time daju podršku političkoj opciji koja im se ne dopada. Dakle, potrebne su nam stranke koje su sposobne da se podrede višem cilju, kao druga poluga za rušenje autokratije.

Sve druge će i dalje biti samo močuge kojima će režim da nas mlati izjednačavajući nas sa njima, i učinile bi nam svima uslugu ako bi se već danas same rasformirale.

Podeli sa prijateljima