Iako EU ostaje glavni partner regiona, ekonomska kriza u prethodnim godinama i rastući uticaj ekstremno-desničarske političke struje u mainstream politici, uzmrdanu društvenu i političku koheziju i pukotine u Euro-Atlantskim odnosima, mi vidimo EU koja je fokusirana na unutrašnju politiku, jer njihovi građani očekuju fokus na rešavanje unutrašnjih problema. Stoga ne čudi da uticaj EU na Zapadnom Balkanu slabi, uprkos tome što je ona i dalje glavnim donator i ekonomski partner regiona – na primer.
Reći da uticaj Zapadnog Balkana u spoljnoj politici EU pomalo bledi, nakon odluke sa početka ove godine o otvaranju pregovora o pristupanju sa Albanijom i Severnom Makedonijom – što je bilo veoma pozitivno – i Samit EU i zemalja Zapadnog Balkana u Zagrebu zakazanog za maj 2020, može da se učini nerazumnim, ali oba primera takođe pokazuju da države članice kao i zemlje u regionu postaju nestrpljive jedne prema drugima. Sa jedne strane, jasan je nedostatak zadovoljavajuće i opipljive reforme vladavine prava u regionu, koja je vodila, sa pravom – da neke države članice, kao Francuska npr, protestuju zbog onoga što vide prvenstveno kao prazna obećanja država u regionu prema Evropskoj komisiji i zahtevaju promene u metodologiji da bi osigurale da proces pristupanja bude zasnovan na zaslugama. Sa druge strane, zemlje u regionu, razumljivo frustrirane sa promenljivim porukama koje dolaze iz EU, i iz njihove perspektive, politizacije procesa pristupanja od strane država članica, koje su bile kontradiktorne sa pozicijom i procenama Evropske komisije, uključujući i pitanje vizne liberalizacije za Kosovo. Čak i pre Covid-19 pandemije, agenda za samit EU-Zapadni Balkan bila je neambiciozna, uprkos velikim očekivanjima iz regiona.
Drugim rečima, da citiramo velikog Boba Dilana, čini se da “vremena koja se menjaju” važi u oba smera u odnosima EU i Zapadnog Balkana. Iako važnost Zapadnog Balkana prestaje da bude značajna u EU i vice versa, Unija se sve više u regionu sagledava kroz rastući skepticizam, pre svega zbog narušenog kredibiliteta
jer nije uspela da direktno pomogne građanima regiona. Smanjena važnost regiona nije uzrokovana time što se region ne nalazi na vrhu agende, već sa pretpostavljenom transformativnom moći odnosa između Zapadnog Balkana i EU. Čini se da je Briselu, prestonicama EU država, kao i našem regionu, sve manje stalo do uspostavljanja značajnih strukturalnih i održivih promena unutar procesa pristupanja. Deo problema leži u onome što se može nazvati nezdravim aspektom ove veze. Region često očekuje, čak i zahteva da EU rešava naše probleme.
Kada naši evropsko-atlantski prijatelji posećuju region i sastaju se sa predstavnicima vlade i civilnog društva, često odlaze zbunjeni do koje mere su domaći problemi i njihova rešenja eksternalizovani. Kako je to nedavno objasnio jedan kolega, jedna od delegacija je skoro završila posetu sa utiskom da je od njih traženo da tom državom treba da upravlja neka od zemalja članica EU. Sa druge strane, direktno i indirektno, EU ima običaj da se neguje ovakav modus operandi. Napori EU da reši ovo kroz samo-promovisanje promena strategija i metodologije su skrenuli pažnju sa važnih pitanja koja su bila problematična, a koja su uključivala nedostatak ravnoteže u meri primenjene odgovornosti regiona, prema domaćoj javnosti i Briselu, u koristi ovog drugog. Ovo je učinilo da region postane impotentan sa samostalne inicijative, od toga da se uhvati u koštac sa domaćim izazovima do toga da promoviše regionalnu saradnju. To se sada manifestuje kroz igrice okrivljavanja, što samo pojačava imidž našeg regiona kao ‘Divljeg Zapada’ u zemljama članicama EU.
Nejasno je da li je Zapadni Balkan uopšte spreman ili prihvata da se njegov uticaj u EU menja. Jedna od ranih žrtava ovog procesa je dijalog o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije. Vreme koje je bilo potrebno EU da postavi specijalnog izaslanika za dijalog i činjenica da obojica – i gospodin Miroslav Lajčák i gospodin Josep Borrell (HR/VP) dolaze iz zemalja koje nisu priznale Kosovo je na Kosovu shvaćeno kao uvreda i dalje je ugrozilo kredibilitet EU. U svetlu toga, nedavna odluka Španije da podigne veto sa učešća Kosova na međunarodnim skupovima obećava i čini da postavljanje gospodina Borrella može dobro uticati i na preostalih pet država koje nisu priznale Kosovo. Ipak, da bi EU imala značajnu ulogu u dijalogu i popunila prazninu koja je napravljena, konstruktivni ali dvosmisleni pristup nije rešenje. EU mora da adresira pitanje svog kredibiliteta. Kako je na to ukazao jedan moj prijatelj, Lajčákova odluka o viznoj liberalizaciji za Kosovo bi bila važan korak u ispravnom pravcu. Ali onda ostaje pitanje važnosti Zapadnog Balkana za EU i koliko je državama članicama stvarno stalo da se napravi iskorak u ovom pravcu.
Ono što je jasno je da problemi Zapadnog Balkana ne mogu biti rešeni konfrontacijom sa EU, kao što bi i zemlje članice Unije trebalo da budu posavetovane da ne dozvole da Komisija bude običan posmatrač procesa u regionu. Promene u našem regionu će uticati na EU, i stoga, brža i ambicioznija akcija i zajednički pristup prema Zapadnom Balkanu su neophodni, kao što je važno da region što pre shvati da više nije u centru pažnje i da je njegova važnost varljiva.
Ramadan Ilazi
PhD Kandidat, Političke nauke i međunarodni odnosi, Gradski univerzitet u Dablinu i stariji istraživač Kosovskog centra za bezbednosne studije.
Tekst je dostupan i na engleskom jeziku i deo je zajedničkog projekta razmene sa portalom sbunker.net iz Prištine.
Pročitajte i verziju na albanskom jeziku na sajtu Sbunkera.
Podeli sa prijateljima



