Džejna Hodžić, dramaturginja i scenaristkinja
„Hoćemo l’ VIŠE?“ naslov je nove predstave Altteatra, ali i pitanje s kojim treba početi svaki intervju, svaki posao, svaki rad, svaki cilj. „Hoćemo l’ VIŠE?“ izraziti ljutnju, pokazati bunt, započeti revoluciju. „Hoćemo l’ VIŠE?“ započeti promjene. Džejna Hodžić, scenaristkinja i dramaturginja Narodnog pozorišta u Sarajevu te autorica teksta za predstavu „Hoćemo l’ VIŠE?“, odgovara za Remarker… ali se i prisjeća predstave posvećene preminuloj majci, nagrade Evropske filmske akademije, analizira proteklu sezonu u NP-u Sarajevo, pokušava prihvatiti ovo „novo normalno“ pandemijsko stanje…
Premijerno je izvedena predstava „Hoćemo l’ VIŠE?“ u produkciji Altteatra i prema tvome tekstu. Predstava u kojoj igra osam mladih glumaca je okarakterisana kao bunt mladih za dostojanstvo. Šta je danas ostalo od tog dostojanstva ili da se moguće za njega izboriti? I kako?
Mora se priznati da je danas tu bitku teško dobiti, ali smatram da to zajedno možemo. Još uvijek nekako puštamo da nam ideologije naših roditelja kroje budućnost. Obilazeći devet gradova Bosne i Hercegovine u okviru projekta Altteatra imala sam priliku upoznati zaista snažne ličnosti među mladim ljudima, koji imaju sposobnosti da budu lideri i koji već prave neke promjene u svojim lokalnim zajednicama. Mislim da smo došli do tačke ključanja i uvjerena sam da će mladi ubrzo preuzeti stvar u svoje ruke. Mnogo je prepreka, ali se nekako nadam da će i ova predstava nekim mladima negdje biti inspiracija i vjetar u leđa, koji će ih pogurati i podstaknut na djelovanje i realizaciju ideja, kojih, to sam se uvjerila, ne nedostaje. Nije baš uobičajeno vidjeti predstavu sa osam mladih ljudi, obično pored već uigranog, iskusnog ansambla, jedno ili dvoje mladih dobiju priliku. Mislim da su ovih osam mladih ljudi glumačka nada BiH – Alisa Čajić, Helena Vuković, Hana Zrno, Simonida Mandić, Kemal Rizvanović, Harun Čehović, Deni Mešić i Mak Čengić.
Tekst predstve je nastao iz istinitih priča i svjedočenja mladih ljudi iz cijele BiH, a u njemu si iskoristila i lična svjedočenja samih glumaca. Glumci koji su govorili o svojim ličnim iskustvima u profesionalnom glumačkom životu i svi su u jednom trenutku zaplakali? Kako je tekao taj proces nastanka teksta, a zatim i samih proba?
Tekst je nastao inspirisan mladim ljudima iz cijele BiH. U okviru spomenutih radionica mladi su imali priliku da sa nama podijele svoja iskustva i priče, koje su svakako bile inspirativne. Ispovijesti samih glumaca, moram priznati, nisu bile u samom tekstu, one su rediteljska intervencija. Mislim da su njihove ispovijesti, koje su nastale spontano, iz improvizacija, i koje nisu tekstualno fiksirane (uvijek su žive i drugačije na svakom izvođenju) zaista odličan doprinos cijeloj predstavi, jer ne pričamo o tamo nekim ljudima, pričamo o nama i svi imamo iste probleme. I oni na sceni, i oni u publici.
Ti si kućna dramaturginja Narodnog Pozorišta u Sarajevu, koje je iza sebe imalo zanimljivu i može se reći uspješnu sezonu prije nego li se ispriječila pandemija koronavirusa. Tu su predstave „Kavkaski krug kredom“, „Snijeg“, „Dogville“, ali i one manje uspješne kao što je „Triptih“ koja je nastala zbog same pandemije. Kako bi ti opisala proteklu sezonu NP-a Sarajevo?
Da, smatram da smo imali neke jako dobre predstave u protekloj sezoni. „Kavkaski krug kredom“ je zaista, usudit ću se reći jedna od najboljih predstava Narodnog pozorišta u Sarajevu u zadnje vrijeme, ali i dokaz da možemo ponuditi ovom gradu kvalitetne sadržaje. Jako mi je žao što velike predstave poput „Kavkaskog kruga kredom“ i „Snijega“ trenutno nisu u mogućnosti igrati zbog brojnosti ansambla i restrikcija koje nam je donijela pandemija.
Šta je to što NP Sarajevo izdvaja i razlikuje od ostalih pozorišta u BiH?
Svaka pozorišna kuća specifična je na sebi svojstven način. Svaka ima, tako reći, „tip“ predstava i svoju publiku. NPS je drugačija teatarska kuća jer posjeduje tri ansambla – Drama, Opera i Balet, te samim tim imamo mogućnost da kombinujući sve navedeno napravimo veću magiju teatra. U našoj zgradi boravi i Sarajevska Filharmonija, pa nam je i na tom polju suradnja olakšana.
Kako se ova pozorišna kuća sada nosi sa svim restrikcijama koje je donijela pandemija koronavirusa? Da li postoje neki planovi i ciljevi koji se planiraju ostvariti?
Kako kažu, ovo nam je „novo normalno“, tako da smo se prilagodili, kao i svi. Pratimo propise i upute. Moram reći da smo u periodu izolacije radili punom parom, te da smo pored emitovanja arhivske građe, nudili i nove online sadržaje za našu publiku. Trenutno radimo probe za novu predstavu „O medvjedima i ljudima“, autor teksta i reditelj predstave je Saša Anočić. Radi se o fragmentarnoj dramaturgiji, što nam olakšava rad u okolnostima pandemije, te imamo probe sa 2-3 osobe maksimalno istovremeno. Narodno pozorište Sarajevo uskoro slavi svoju stogodišnjicu. U planu su mnogi zanimljivi i kvalitetni sardržaji, nadamo se da će nam ovo „novo normalno“ dopustiti da realizujemo planove.
Kako je ova pandemija utjecala na tebe, a evo i na druge mlade umjetnike s kojima često imaš priliku sarađivati?
Moram priznati da sam u periodu izolacije bila jako produktivna. Nekako svima, pa i meni, inspiracija dolazi u kriznim situacijama. Spomenuti tekst „Hoćemo l’ više?“ nastao je u tom periodu, također sam napisala prvu sezonu sitcom serije sa kojom sam aplicirala na jedan konkurs, radila sam dramatizaciju za multimedijalni performans „Hadžera“ koji je nedavno imao svoju premijeru u CKM-u, a pored svega toga svakodnevno sam radila pripreme za snimanje online sadržaja za NPS. Mislim da je ovaj period najviše pogodio honorarce, koji su zbog otkazivanja predstava ostali bez jedinog izvora finansiranja. Mnogi su krenuli sa vlastitim produkcijama kako bi nešto zaradili, ali na svu sreću restrikcije su ublažene, tako da imam osjećaj da se sve vraća na staro, ili smo se svi već navikli.
Također, ti si jedna od dramskih spisateljica nove generacije koja je dočekala praizvedu svoga teksta u BiH. Kako ti se sada čini zastupljenost mladih dramatičara na bh. teatarskoj sceni? Kako bi okarakterisala zastupljenost dramaturginja i dramatičarki?
Zaista sam imala sreću, do sada su postavljena moja, rekla bih četiri i po orginalana dramska teksta. „Pišem ti iz 2070.“ (Pozorište mladih Tuzle), „Mama 22“ (SARTR), „Porodični portret“ (HAVA, ambijentalni teatar), te „Hoćemo l’ više? (Altteatar) i ovo pola „Knjiga mojih života“ (Kamerni teatar 55). Volim se našaliti sa ovo pola, radi se o dramatizaciji romana „Knjiga mojih života“ Aleksandra Hemona, međutim, budući da u romanu ne postoji niti jedna replika, nekako taj dramski predložak osjećam i svojim. Koliko god na prvi pogled ne izgledalo tako, mislim da mladi dramatičari i dramatičarke imaju priliku da ponude stvari i da se na ovaj ili onaj način realizuju. Istina, nekada prođe nekoliko godina od nastanka teksta do realizacije, ali opet, prilika je tu. Treba biti uporan.
Riječ je o tvome diplomskome radu „Mama 22“ koji je prije nekoliko godina postavljen u Sarajevskom ratnom teatru. To je tekst koji si posvetila svojoj majci. Šta za tebe predstavlja taj tekst i na koji način ti on kao umjetnički rad pomaže u očuvanju sjećanja na majku?
„Mama 22“ je tekst koji je nastao u okviru mog diplomskog rada pod mentorstvom Dubravke Zrnčić-Kulenović, koja je pomogla da tekst bude uprizoren i na teatarskoj sceni. Radnja ovog dramskog teksta se dešava u međuprostoru između neba i zemlje, između sna, sjećanja i jave. Kćerka se susreće sa svojom umrlom Majkom, te se opraštaju jedna od druge onako kako su željele. Ovaj tekst je nastao iz mog vlastitog iskustva i suočenja sa gubitkom majke – zasigurno jedan od događaja koji kod svakog čovjek probudi neopisive emocije. Moram priznati da skoro niko u publici nije ostao ravnodušan gledajući „Mamu 22“. Nekako sam na ovaj tekst pomalo i zaboravila, bilo je to prije pet godina, ali sam se također u periodu izolacije opet bavila njime. Učestvovala sam na „Forumu mladih dramatičara“ u okviru „Festivala bh drame“ koji se održao online. Tu je bilo govora i o ovom tekstu. Nisam ništa očekivala od tog Foruma, čak sam nekao bila skeptična i po pitanju gledanosti online sadržaja. Međutim prijatno sam se iznenadila, kada sam nakon učešća na Forumu dobila poziv iz Češke i prijedlog da se taj tekst, budući da se radi o savremenom lutkarskom tekstu za odrasle, prevede na češki jezik. To smo i realizirali, zahvaljujući Hasanu Zahiroviću. Tako da sada imam i svoj prvi tekst preveden na strani jezik.
Koscenaristkinja si kratkog filma „Piknik“ reditelja Jure Pavlovića koji je 2015. godine osvojio nagradu Evropske filmske akademije. Na taj uspjeh se u BiH gotovo zaboravilo, ali je on imao veliki utjecaj na tvoju karjeru, čini mi se. Ipak, nije je odredio jer si ipak odabrala teatar? Ili nisi? Za koji umjetnički medij više voliš pisati?
Ne znam iz kojeg razloga, ali taj uspjeh nekako nije ni imao odjeka u BiH iako je to, rekla bih, veliki uspjeh i za našu kinematografiju. Malo ko zna za to. Meni lično je bio jak vjetar u leđa i odskočna daska za dalje. Ne mogu reći za koji mediji više volim pisati, i dalje pišem i za film i televiziju, pa makar i samo za svoju dušu. Rekla bih da nisam ja odabrala teatar, nego je on odabrao mene. Nakon „Piknika“ sam bila ubjeđena da ću se baviti filmom, ali nakon godine dana volontiranja u Narodnom pozorištu potpuno sam se zaljubila u teatar i ostala tu. Volim tu živu materijiu, dinamiku, zanimljive ljude… Što ne znači da će zauvijek biti tako, ko zna… Možda film opet preuzme kormilo jednog dana.
Kako bi ti sada opisala BiH, u ovoj pandemiji koja zatvara pozorišta i odlaže festivale, dok istovremeno politička situacija plamti? Kako ti provodiš slobodno vrijeme u sadašnjoj BiH?
Mislim da je trenutnu situaciju suvišno komentarisati. Uvode se rigorozne mjere na rad teatara i festivala, a kafići nam puni. Svi se prave slijepi na nepoštivanje distance, na sto do stola, čovjeka do čovjeka u kafićima i klubovima. Vlasnici klubova plaćaju kazne za prekovremeni rad, jer znaju da će zaraditi 10 puta cifru kazne za jednu noć i kao tu se ništa ne može. Očito su interesi ovog grada razvoj kriminala, a ne razvoj društva i kulture. Postavljaju se dvostruki aršini. Ja svoje slobodno vrijeme provodim daleko od gužve. Na svu sreću živimo u gradu koji je okružen planinama i izletištima. Priroda je lijek za sve.
Foto: Altteatar
Podeli sa prijateljima