Belma Jusufović
Bliži se 59. Internacionalni teatarski festival MESS. Ta intimna sarajevska teatarska čarolija tokom koje sve dobija drugu perspektivu. Za sve probleme se otvore rješenja, u mraku beznadežnosti se ukaže put svjetla, život u BiH ne postane bolji, ali barem dobije jedan večernji dodatak nakon napornog radnog dana, s kojim buđenje ujutru i svakodnevna borba na trenutak postaju smisleniji. Jer, teško da postoji mjesto u svijetu gdje je teatar kao živa umjetnost, potrebniji, nego li je to u BiH. Zato se MESS u Sarajevu i BiH bezuslovno voli već skoro šest decenija, čak i ovakav kakav je trenutno, osiromašen i umoran, ali i dalje hrabar, mlad, svoj i uporan poput, bosanskohercegovačkog čovjeka. Poput Belme Jusufović koja je MESS-u posvetila svoj život, a koji joj je uzvratio, čineći je boljom osobom. U susret novom MESS-u koji će se ove godine održati od 28. septembra do 5. oktobra, Belma Jusufović govori za Remarker.
Od kada sam čuo za tebe, radiš u ili oko teatra. Kako je izgledao taj tvoj put, od studija pa do MESS-s, gdje se trenutno baviš produkcijom?
Belma: Tokom poslednje godine studija Komparativne književnosti i Bosanskog jezika na Filozofskom fakultetu, uhvatio me panični strah od toga ko sam ja i ko želim biti. Zamišljala sam sebe u raznoraznim scenarijima, kao lektoricu u nekoj izdavačkoj ili medijskoj kući, kao profesoricu u srednjoj školi... i užasavala se svakog scenarija i vjerovala kako sam zalutala u životu. Jednostavno, mučila sam se da pronađem svoje mjesto, mjesto na kojem neću samo zarađivati novac, već svakodnevno ići sretna na posao, ne zaspati svaku noć sa istom mišlju: „Valja sutra na posao!“. U tom, za mene kriznom momentu, dobijam honorarni posao u JAZZ FESTU. Nakon iskustva rada na festivalu, raspitivala sam se za poslove na drugim festivalima u Sarajevu i stigla sam do MESS-a. Nihad Kreševljaković, tada izvršni producent Festivala MESS, ukazao mi je povjerenje i angažirana sam za vrijeme trajanja festivala kao asistentica za MESS OFF program. Tri mjeseca nakon završetka mog desetodnevnog angažmana na MESS-u, stigla mi je Nihadova poruka u kojoj je pisalo da su zadovoljni mojim radom, te da, ukoliko sam zainteresirana za dugotrajniji angažman u MESS-u, dođem u ponedjeljak na sastanak s Dinom Mustafićem, tadašnjim direktorom Festivala. U tom periodu Nihad je odlazio na mjesto direktora SARTR-a i bili su im potrebni novi saradnici. Nakon tog ponedjeljka, MESS i ja se nikad više nismo rastavili.
Da li si ti izabrala teatar ili je teatar izabrao tebe? Kako i kada je nastala ta ljubav?
Belma: Ako sagledam cijeli svoj put, mislim da sam ja izabrala teatar, a teatar se pobrinuo da me zadrži. Voljela sam pozorište i prije nego što sam se počela njime baviti, ali to su dvije različite vrste ljubavi prema pozorištu. Prvi put kad sam postala svjesna te ljubavi jeste prvi put kada sam radila izvršnu produkciju predstave. Tada provodite po cijele dane u pozorištu, uključeni ste u sve segmente njegovog stvaranja, upoznate svačiju struku izbliza, i tada vas teatar obuzme i usisa u sebe, i u tim momentima vi postajete jedno sa njim; teatar je vi, i vi ste teatar.
Koliko je danas jednom mladom čovjeku teško pronaći posao u BiH, iz vlastite perspektive i koliko se teže zaposliti npr. kulturnom radniku u odnosu na neka druga zanimanja?
Belma: Jako je teško pronaći posao u Sarajevu koji ćeš voljeti raditi, ali je moguće. Gledajući kroz sebe i kroz ljude koje poznajem, a koji su ostali u Sarajevu, ko god je u nečemu dobar, ko je u nečemu kroz život istrajao, ko je vrijedan, razvijao se u pravcu svojih želja i afiniteta i svako od njih ima posao i svi rade u Sarajevu ono što žele i vole. Neki rade za druge, neki imaju vlastite biznise. Ne znam nikog u Sarajevu ko ima kvalitet, upornost i pamet, a da nema posla, kako u kulturi tako i drugdje. Kod nas ljudi puno pričaju, a malo rade, malo se potrude i brzo odustaju. U Sarajevu je sve teže ostvarivo u odnosu na ostatak planete. Idu stvari sporije, ali je moguće.
Dugo si u MESS-u. Šta za tebe predstavlja MESS, kao osobi koja je rođena i živi ovdje, a šta ti znači u poslovnome smislu?
Belma: MESS doživaljavam kao porodicu. MESS me je činio boljim čovjekom, izgrađivao moje poglede na svijet, kreirao moju estetiku, mišljenje, proizvodio nova znanja, oplemenjivao moju dušu, širio moje vidike, učio me poštovanju i ljubavi. U profesionalnom smislu, protok znanja je ono što vam MESS garantuje. Za mene je najvažnije što su sa mnom nesebično svoje znanje dijelili i još uvijek dijele profesionalci, kao što su Selma Spahić, Dino Mustafić, Lejla Hasanbegović i Nihad Kreševljaković. To su ljudi koji žive i stvaraju pozorište, ljudi koji žele i znaju da prenesu svoje znanje, a takvih je kod nas nažalost jako malo. Takvi ljudi vas uče da smo svi važni u lancu proizvodnje pozorišta, da svaka ta karika ima svoj smisao u prostoru pozorišta, i da svaku treba poštovati. S druge strane, godinama sarađujem sa prije svega izuzetnim ljudima, umjetnicima/ama, rediteljima/cama, glumcima/icama, piscima, fotografima/kinjama, prevoditeljima/cama, dizajnerima/cama... Po prirodi sam osoba koja voli ljude, voli biti okružena ljudima, a MESS mi je za iskazivanje tog potencijala pružio prostor i na tome sam mu jako zahvalna. Svako izdanje MESS-a sa sobom donese i znanja iz ostatka svijeta. Neprocjenjivo je biti u prilici vidjeti kako ljudi rade posao kojim se i ja bavim u Njemačkoj, Mađarskoj, Americi, Meksiku, Belgiji itd. Ne samo da od njih učim, već mi je jako drago što, sa sigurnošću mogu reći, možemo parirati svakom od njih i čini me sretnom činjenica da Sarajevo, kada pričamo o pozorištu, ima jednu Mirnu Ler, jednog Vedrana Hrustanovića, ljude koji su tehnički direktori pozorišnog festivala i rade svoj posao u izuzetno tehnički ograničenim uslovima besprijekorno i na svjetskom nivou. Kao Sarajku me MESS, JAZZ FEST i SFF čine ponosnom što pripadam ovom gradu i on meni. Ti momenti u kojima se sarajevskim ulicama slavi umjetnost, kultura, duhovnost, čovječnost, bogatstvo različitosti, sloboda, ispunjavaju me i motivišu za dalji život u Sarajevu.
Kako se MESS mijenjao tokom svih ovih godina, zajedno sa direktorima, gostima, predstavama, publikom? Šta je ostalo konstanta, šta je lošije, a šta bolje? Na šta si ti posebno ponosna. Da li bi izdvojila neki trenutak ili predstavu tokom tvoga rada u MESS-u?
Belma: U nekom umjetničkom smislu, MESS je i sa promjenom direktora ostao neporomijenjen. Nihad i Dino dijele viziju da svake godine MESS bude bolji, da predstavi najviše i najbolje od svjetskog teatra. Imala sam sreću da radim s dva čovjeka koji imaju jasne vizije, jasno definirana sredstva postizanja ciljeva i istrajnost. Ono što je lošije iz godine u godinu, izuzev finansija, jesu uslovi u sarajevskim pozorištima. Jako teško odgovaramo tehničkim zahtjevima stranih trupa i tek kada vidite tehnički rider nekog njemačkog, američkog ili mađarskog pozorišta ili trupe, postane vam jasno u kakavoj su poziciji pozorište i kultura u BiH. Što se publike tiče, MESS ima svoju publiku, ljude koji su uz MESS rasli i koji svoju djecu odgajaju tako da im septembar i oktobar budu u znaku pozorišta, august u znaku filma, a novembar u znaku muzike. Na Festival dolaze ljudi iz drugih gradova BiH samo da bi pogledali predstavu, neki dolaze po snimke predstava jer nisu stigli pogledati izvedbu. Iskreno vjerujem da će MESS uvijek imati pune sale, jer dobro pozorište prepoznaje i voli svako. Za mene je svaki održani Festival, svaka premijera, veliki uspjeh. Zadržati ljubav prema poslu, prema pozorištu, iako vas skoro sve od toga odvraća, to je već uspjeh. Na MESS-u sam gledala maestralne predstave, ali izdavajam „Max Black“ u režiji Heinera Goebbelsa i osmosatni „Galeb“ u režiji Tomija Janežića kao pozorišna iskustva koja ću cijeli život pamtiti.
U BiH trenutno vlada jedna teško podnošljiva politički toksična situacija, možda najgora od okončanja rata. Kako se ti nosiš sa tim trenutno, gdje pronaziš nadu i smisao?
Belma: U zadnje vrijeme bježim u brda i planine i tamo osjećam potpuni potencijal svoje ličnosti. Ljepota, divljina, tišina je ono što meni treba da se odmorim od ružnoće i laži koje nam se serviraju svakodnevno. Na planini sve funkcioniše kako bi i inače trebalo svuda oko nas. Tamo se ljudi pozdravljaju poznavali vas ili ne, upozoravaju vas na nešto što su vidjeli, trude se da vam pomognu, da vam nešto olakšaju, dijele s vama sve, brinu se za vas i vi za njih, budu ponosni na vas zbog malih koraka i uspjeha. To me ispunjava i tjera da u svom okruženju nastavim širit takvu energiju.
Kad razgovaraš sa prijateljima i poznanicima iz cijele Bosne i Hercegovine, na kakva osjećanja nailaziš kada je u pitanju život u ovoj zemlji? Da li možeš navesti neka razmišljanja?
Belma: Ono o čemu sa svojim prijateljima razgovaram u posljednje vrijeme je o tome kako ovdje čovjek da bi živio lijepo mora znati ovdje živjet. Mi moramo upoznati ovu zemlju, moramo znati gdje je najljepša. Recimo, postoje ljudi koji žive u Sarajevu cijeli život, a ne znaju dalje od Marindvora, za njih tu grad i počinje i završava. Ti ljudi su bili jednom na Ilidži u životu, a u Hrasnici recimo nikad. Postoje i ljudi koji ne idu iz Sarajeva jer nemaju para za Pariz, Barselonu, a kamoli za dalje destinacije i to se teško prihvata. To čovjeka dovodi u stanje skučenosti, ograničenosti i, u krajnjem slučaju, u stanje nesreće, depresije i nezadovoljstva, jer ne osjeća da napreduje, da raste, da je u pokretu. A da bi čovjek bio sretan on mora mijenjat mjesto s vremena na vrijeme. E sad, pošto nemamo para za Bali, a gledamo to po Instagramu i Facebooku, ljudi su više skloni da budu nesretni što ne mogu na Bali, umjesto da odu na Prenj, Treskavicu, u Počitelj i dobiju taj osjećaj ispunjenosti, taj momenat da su negdje bili, nešto drugačije vidjeli. Generalno, ovdje nije zemlja problem, ovdje su problem ljudi koji ne znaju i ne žele da znaju, zemlja je divna.
Šta bi izdvojila kao vrline, a šta kao mane Bosne i Hercegovine, odnosno koje su to prednosti ostanka ovdje, a šta je to što ide o korist odlaska?
Belma: Postoji jedna stvar koja je ujedno i prednost i nedostatak BiH u kontekstu ostanka/odlaska. Ovdje su stvari dosta nerazvijene, potencijali neiskorišteni. Ako to gledamo kao prednost, onda je u Bosni plodno tlo za razvijanje i sprovođenje vlastitih ideja u djelo. Nedostatak je što staze nisu dobro utabane i što su ti pohodi vjerovatno puno lakši negdje drugo, ali vidim da se ljudi iz moje generacije trude da staze učine prohodnima za one koje dolaze.
Da li si ti ikada razmišljala da napustiš Sarajevo i BiH, a s time i MESS, SFF, JAZZ FEST i sve ono što te veže za ovaj prostor? Da li svoju budućnost vidiš ovdje?
Belma: Ja sam davno shvatila da mene ovaj grad određuje i ne zamjeram mu ništa, ni prošlost ni neizvjesnu budućnost. Borim se svaki dan najbolje što znam da ostanem. Jednostavno mi ne pada na pamet da idem. Ja se ovdje osjećam ostvarenom, ispunjenom i sretnom osobom. Ovdje sam savladala vještinu života i tu planiram da ostatak i provedem. Valjda se neće ponovno zaratiti.
Bliži se 59. izdanje MESS-a. Da li ga možeš predstaviti i najaviti njegov program te izdvojiti ono što ti misliš da bi moglo biti vrijedno?
Belma: 59. MESS donosi nam 20-tak predstava iz Belgije, Mađarske, Irske, Srbije, Francuske, Grčke, Španije, Italije, BiH... „Imitacija života“ u režiji Kornela Mundruczua, umjetnika kojeg sarajevska publika poznaje kako preko filmskog, tako i pozorišnog opusa, otvara ovogodišnji MESS i sigurno je predstava koja se mora gledati. Tu je i belgijska trupa Platform-K, koja dolazi sa predstavom „Monkey Mind“ i koja se bavi inkluzivnim teatrom; Dead Centre iz Irske sa predstavom „Čehovljeva prva predstava“. Od bh. predstava izdvajam „Kavkaski krug kredom“ u režiji Paola Magellija, te vjerujem da je izvedba na MESS-u idealna prilika za sve one koji još nisu stigli pogledati ovu predstavu.
Lead foto: Velija Hasanbegović


