Ljudska prava u Srbiji 2019. godine

Goran MiletićPolitika, Region 2020, Tekst, Vesti

Politika

Za odgovor na pitanje da li se u Srbiji poštuju ljudska prava potrebno je krenuti od početka. Prvo, ljudska prava se nigde ne poštuju u potpunosti, ali je uz to uvek važno napomenuti da to nikada ne sme biti izgovor za izostanak reakcije vlasti i državnih organa na različite incidente i prakse. Drugo, važno je znati sa kim se poredimo i na koga pomislimo kada govorimo o „kršenju ljudskih prava“. Ako se poredimo sa Severnom Korejom, Kubom ili Iranom, situacija je svakako bolja, ali ovakvo poređenje daje potpuno pogrešnu sliku.

Srbija je jedna od 47 članica Saveta Evrope u okviru koga je ratifikovala čitav set najviših međunarodnih standarda ljudskih prava, uključujući i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Sve ratifikovane konvencije, ali i presude Evropskog suda za ljudska prava su direktno primenjive u Srbiji, što u praksi znači da imate veoma jasno protumačen standard za gotovo svaku situaciju. Istovremeno, ukoliko su ovi standardi u suprotnosti sa domaćim zakonima, oni uvek imaju primat i lokalni zakoni se moraju menjati. Kristalno je jasno šta podrazumeva nezavisnost medija i koja su ograničenja u njihovom radu, šta sve za državu znači sloboda od torture ili kako u praksi mora da izgleda zabrana diskriminacije. Referentan okvir za Srbiju su, dakle, najviše ostale članice Saveta Evrope. Možemo zaključiti da se standardi ljudskih prava u Srbiji (trenutno) bolje poštuju nego u Rusiji, Azerbejdžanu ili Turskoj. Sa druge strane, situacija je loša i neprihvatljiva ako imamo u vidu da Srbija što pre (za četiri godine) želi da zaključi pregovore o članstvu u EU. Štaviše, sveobuhvatni ekspertski izveštaj Saveta Evrope iz aprila 2018. godine je konstatovao da je uključenost građana i civilnog društva u proces donošenja odluka u Srbiji veoma niska što predstavlja još jedan veliki problem i prepreku za punu primenu standarda ljudskih prava na domaćem nivou.

Pored nekoliko tematskih izveštaja međunarodnih organizacija, u medijima u Srbiji je jedino vidljiv izveštaj o napretku koji sačinjava Evropske komisija o svim zemljama kandidatima. Izveštaj jeste važan jer donosi jasnu listu problema, ali je previše kratak da bi čitalac bez previše znanja o detaljima mogao razumeti šta mora da se menja, kako i kojom brzinom. Drugi problem sa izveštajem je činjenica da je on ipak pisan diplomatskim jezikom i dosta uzdržano, uz situacije da se neke formulacije ili rečenice ublažavaju u poslednjem trenutku (koje formulacije i na čije insistiranje se ovo radi u Briselu se veoma dobro zna). I pored toga, Srbija je „uspela“ da ove godine ima jedan od najlošijih izveštaja o napretku. Ova ocena koja se može čuti od gotovo svih koji se u Briselu bave Srbijom, pa čak i oni koji bi „progledali kroz prste“ za mnoge poteze vlasti se slažu da je neshvatljivo odsustvo napretka u oblasti vladavine prava, borbe protiv korupcije i slobode medija. Oni će vam reći da pregovori sa Kosovom nisu i ne mogu biti izgovor za nedostatak promena (naročito u oblasti ljudskih prava), te da Srbija ima sasvim dovoljno kapaciteta da implementira sve preuzete obaveze. Ideja da se u potpunosti prekine sa otvaranjem poglavlja u slučaju Srbije ima sve više zagovornika i nema nikakve veze sa reformama u samoj Evropskoj Uniji niti sa nekakvim „zamorom od proširenja“. Pre mesec dana je otvoreno samo jedno poglavlje, a svi se slažu da će to poglavlje biti i jedino tokom 2019. godine, ukoliko ne dođe do neke drastične promene.

Poštovanje ljudskih prava se nikada nije nalazilo visoko na listi prioriteta građana Srbije. Štaviše, veoma veliki broj njih misli da je to izmišljotina koja je došla sa Zapada i na kojoj insistiraju nevladine organizacije zbog novca koji dobijaju. Nema duboko ukorenjenog shvatanja da niko ne sme da ti prekrši pravo na život ili telesni integritet, da svako mora imati fer i pravično suđenje, pravo na privatnost ili biti zaštićen od diskriminacije. Zbog toga i ne čudi što građani nemaju kritički stav prema zločinima za koje su odgovorne srpske snage tokom ratova 1990., snažno veruju da im ne treba pristup pravdi već samo „dobar advokat koji će u sudu da završi stvar“ i da u svojoj blizini ne žele čitave grupe sugrađana (Albance, Rome, LGBT zajednicu).

Nažalost, kao što je za Prajd bila potrebna jasna politička volja i za bolje poštovanje ljudskih prava je neophodna ista takva volja da se svi međunarodni standardi iz oblasti ljudskih prava primenjuju bez izuzetka i da se kažnjavaju svi oni (a naročito predstavnici vlasti) koji te standarde krše. Čini se da ćemo na to morati još dugo da čekamo.

Podeli sa prijateljima

FB  TW