Mir je bio bolji

Kultura

Emir Imamović Pirke, pisac i novinar

Nova, današnja BiH svojim građanima nije osigurala ama baš ništa, dok današnja Hrvatska jeste: kreditno ropstvo, obespravljenost radnika, pravo na pogled na rasprodane i na samo milijardu godina iznajmljene resurse... Ono što mene fascinira jeste masovno pristajanje na tu laž da je SFRJ bila tamnica naroda i da se u njoj nije smjelo reći ni da si crnac, a kamoli Hrvat, da u toj istoj državi nisu izgrađeni i cijeli gradovi i kapitalni objekti kulture i obrazovanja, da, kao, Dinamo nije smio biti prvak, da... ma da bi Hrvatska u ovim granicama postojala i da nije bila dio partizanskog pokreta.

Emir Imamović Pirke (1973) književnik je kojem se najčešće pripisuje pridev “sarajevski”; rođen je u Tuzli, gde je zavšio osnovnu i srednju školu, i radio na tamošnjo televiziji. Teško je izdvojiti najkreativniji deo njegovog stvaralaštva, zato pomenimo da je u Sarajevu bio urednik nedeljnika “Dani”, a do pre nekoliko godina i kolumnista Radio Sarajeva, autor koji analizira pojave i procese u bivšoj Jugoslaviji. Pre ovogodišnjeg romana Terorist objavio je i Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince, Tajna doline piramida i Treće poluvrijeme. I dalje se bavi novinarstvom, piše za internernet portale, ali i dramaturgijom, pišući za pozorište, televiziju i film. U jednoj neformalnoj biografiji piše da “stanuje u Šibeniku”, gradu u kojem živi več sedam godina. U njemu je utemeljio FALIŠ, Festival alternative i ljevice čiji je direktor.

Razgovarali smo u vreme festivala Bookstan u Sarajevu, na kojem je, uz pomoć Kruna Lokotara, predstavio poslednji roman Terorist, koji je već izazvao zavidnu pažnju čitalačke publike.

Nedavno završeni sarajevski Bookstan pokazao je, između ostalog, i to da postoji regionalni kulturni prostor, ex-jugoslovenski. U Beogradu vlada uverenje da je uvek postojao, ali često je bio nasilno narušen, nemogućnošću komunikacije, različitim, formalnim i neformalnim zabranama. Kako taj prostor vidite danas, da li postoji zadovoljavajući nivo komunikacije između stvaralaca?

Može Beograd kada hoće... Naravno da je jedinstveni kulturni prostor postojao bez obzira na države i državna uređenja, a razlog je dosta jednostavan: geografski, jezički i menatalitetski smo bliski. Da, geografski su bliske Hrvatska i Italija, Srbija i Mađarska, ali je jezička barijera nesavladiva.
Taj jedinstveni, postjugoslavenski prostor čine, dakle, Hrvatska, Srbija, BiH i Crna Gora. Ostali, Slovenija, Makedonija, Kosovo, povremeno ulaze i izlaze, ovisi o trenutku i potrebama, jer naš jezik, ovaj sa više imena, je njima strani, ma koliko ga poznavali i možda lakše savladavali od engleskog ili njemačkog. Mene saradnja ne čudi, čudi me samo što ima onih koje čudi, a kao normalno im je da, primjera radi, Danci i Šveđani zajedno naprave seriju Most. Valjda bi trebalo da je naprave Šveđani i Bugari, odnosno Danci i Česi. Ne znam za druge i kako im je, ali ja sarađujem i komuniciram otkako je ono javljeno da je izbio mir. Prije nisam mogao – bio sam mali. Svakako da bi to ukupno moglo biti bolje, ali tog pomaka nema bez volje država. No, ovdje države ne služe da pomažu, već da odmažu, kako svojim građanima, tako i onima preko ograde.

Gde se tu pozicionirao Festival FALIŠ, Festival alternative i ljevice, čiji ste direktor i osnivač?

Iskreno, nemam pojma. Kada smo ga pokretali, odlučili smo da je kvalitet programskog sadržaja važniji od svakog oblika nategnute političke korektnosti. Niko, dakle, nije nastupio zato što je neke nacije, spola, roda, što je rodna manjina ili većina. Program se uređuje onako kako smo nekada radili sarajevske Dane, a u njima je kvalitet teksta bio važniji od toga da li je autor ili autorica iz BiH, Srbije, Hrvatske, kojim se jezičkim
standardom koristi i je li, inače, vegan, odbojkašica, doktor opće prakse, ili učiteljica. Naš je program međunarodni, pa je tako prirodno da imamo i goste iz Barcelone i iz Ulcinja.
Zapravo, nikada i nisam razmišljao o našoj poziciji unutar te nekakve regionalne saradnje, možda i zato što mi je, kako sam rekao, regionalna saradnja prirodan proces.

Živite u Šibeniku, govorite i pišete o antifašistima iz tog kraja, o španskim borcima, a Šibenik je dao i najveći broj učesnika Bitke na Sutjesci. Kakav je odjek toga što na tom planu radite? I šta znači konstatacija „stanuje u Šibeniku“, iz jedne od Vaših biografija?

Ja sam već pisao za najbolje novine za koje ću ikada pisati. Bili su to Dani, oni pravi, u vlasništvu Senada Pećanina - valjda jedinog vlasnika koji je tridesetogodišnjaka pustio da bude urednik u redakciji koja je neponovljiva. U Sarajevu sam se ostvario profesionalno i socijalno nikada neću biti aktivniji, jer je to jednostavno nemoguće. Danas sam egzistencijalno i kreativno vezan najviše za Zagreb, ali i za Pulu, pa Sarajevo, Mostar... u Šibeniku, očito, samo stanujem: tu, istina, proizvodim tekstove, nešto malo se družim i to je to. I, naravno, bavim se FALIŠ-em.

Alternativa u normalnosti

Kada smo ga pokretali, optimisti među nama su vjerovali da ćemo imati 50 ljudi u publici. Ja sam naručio 30 stolica. Drugog dana smo ispravili grešku i od tada imamo 220 sjedećih mjesta i prosječnu posjetu od oko 300 ljudi po programu. FALIŠ je na trg, u sred grada, izvukao priču o blistavoj antifašističkoj prošlosti Dalmacije i vjerujem da je bio dodatni motiv ljudima koji su otvorili Muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije u Drugom svjetskom ratu, a da utičemo na okolicu govori to što je većina učesnika prvomajske proslave koja je organizirana u Splitu i iza koje su stajali Nova
ljevica, Radnička fronta, SDP i Socijalistička radnička partija, nosila majice FALIŠ-a. Pri tome, ne treba zaboraviti da je Šibenik specifičan: u njemu nisu rušeni spomenici herojima iz Drugog svjetskog rata, niti su minirane kuće šibenskih Srba u proteklom. Također, grad nema problema sa sobom i svojim identitetima, pa se nikome u novom vremenu nije trebalo dokazivati pokušajem promjene starog. Šibenčani su prvo to,
dakle neizlječivi Šibenčani, da parafraziram pokojnog Arsena Dedića, pa katolici i pravoslavci, a onda su Dalmatinci, pa Hrvati ili Srbi. Naravno, niti jedan od tih slojeva identiteta ne poništava drugi, niti je ijedan u bliskoj prošlosti interesno prikrivan, pa da ga sada valja prekomjerno i neukusno isticati.

Šta će biti na ovogodišnjem FALIŠ-u?

Kako je krenulo, komemorativna sjednica. Od velikih obećanja o financijskoj podršci ostala su velika razočarenja, pa smo zbilja u neugodnoj poziciji. Takvoj da smo već sada odlučili: šesti FALIŠ ne smije napraviti dugove kao prethodni, kada smo svjesno išli u minus da program i domaćinstvo ne trpe, a ako do kraja godine ne osiguramo dvije trećine sredstava za normalno organiziranje sedmog, proglasit ćemo smrt Festivala. Inače, centralna tema je „Turizam: između profita i javnog dobra“, zatim ćemo govoriti o 1948. kao važnoj godini u zajedničkoj
historiji, pa o političkim procesima koji su iracionalni – od pokreta Pet zvjezdica do Živog zida u Hrvatskoj – a nadam se da ćemo ostati dio stvaranja novog lijevog bloka u Hrvatskoj kojeg će činiti sve stranke što se iskreno zalažu za ideje ljevice i koje svoj ideološki profil ne svode na prvomajsko dijeljenje graha i nosanje karanfila za reverom.

Kako danas vidite levicu u Hrvatskoj, kako u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije? Zašto se, uprkos temeljnoj pljački, poniženjima i egzistencijalnoj ugroženosti, radništvo nije profilisalo kao objektivna snaga koja artikuliše i snažno zastupa vlastite interese?

Sve je u takvoj situaciji da bi bilo dobro kada bi mogli reći da je katastrofalna. Dakle, i ljevica i radništvo koje je, kako je primjetio Selvedin Avdić na Bookstanu, pristalo da se sada zove ljudskim resursom. Ovdašnja je socijaldemokratija propala kao stari kauč onoga trenutka kada se prema kapitalizmu počela odnositi religijski. Realno, kome treba ljevica koja se umjesto za alternativne ekonomske modele zalaže za to da se poboljša nekakva investicijska klima ili nudi krpljenje katastrofalnog penzionog sistema, umjesto njegove temeljite izmjene? Radnicima su, međutim, puna usta radničkih prava samo dok im u ruke ne uvale pušku ili zastavu. E, tada naglo zaborave koliko su izrabljivani, potplaćeni, poniženi i prevareni.

Levica i robovlasništvo

Sve u svemu, ljevice ipak ima, ali u tragovima, robovlasništva ima na veliko i svi preduslovi za temeljito prihvatanje fašizma su tu, gdje god se okrenemo. Socijaldemokrate su, u Hrvatskoj i BiH sigurno, a nije bolje, daleko od toga, ni drugdje, od sebe odbacile ulogu zaštitinika radničkih prava i sada je to radništvo, odnosno ono što je od njega ostalo, savršeno za manipuliranje i lako se, svaki puta, primi na priču o tome da mu problem nije ekonomski sistem, već vječiti neprijatelj i, samim time, najbliži komšija.

„Kad čovjek deo života proživi u bivšoj Jugoslaviji, fasciniran je glupošću – do kraja života o tome ne mora da brine.“
Ovako bih parafrazirao ono što ste izgovorili na predstavljanju svog novog romana u Sarajevu. Da li to ima direktne veze sa raspadom Jugoslavije, ili sa, na momente, uistinu apsurdnim i nadrealnim slikama života u njoj?

Za mene samo sa raspadom, jer sam tek nakon njega počeo otkrivati sa kakvim mi je, da parafraziram jednu filmsku repliku, međedima prošlo 19 godina života. Toliko sam, naime, imao kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Ne znam kako, ali ja sam tih 19 godina proveo sa sasvim drugom slikom svijeta oko sebe. I prostor i ljudi činili su mi se pristojnijim, boljim i pametnijim nego što očito jesu. Nisam ja bio dovoljno star da me zanimaju jugoslavenske fabrike koje su poslovale s manjkom, a radnicima dijelile viškove, sletovi su mi bili nešto što se podrazumijeva, kult Tita također i da ne nabrajam dalje sve te, kako ste rekli, apsurdne i nadrealne slike.

Kad je (to) bilo bolje

Tek kada je sve nestalo, upoznao sam stvarnost i ni dan danas ne znam je li ona uvijek bila takva ili je posljedica potpunog urušavanja svih sistema vrijednosti, ali da u njoj dominira glupost – e, dominira. Neizbježna je i čovjek od nje može dobiti ili stomačne tegobe ili joj se može smijati da ne poludi. Ja, ako nekoga zanima, imam problema sa prvim, te prakticiram drugo kao dio terapije.

Kako objašnjavate (objasnite i za naše čitaoce) ono što ste okarakterisali kao dominantni narativ o bivšoj Jugoslaviji, u Hrvatskoj, koja je podelila na stotine hiljada stanova, da nije valjalo ništa, i u siromoašnim ruralnim delovima Bosne, da „nikad nije bilo bolje“?

Najefikasniji način da se odgodi suočavanje sa neuspjehom novih država jeste da se ona stara ocrni što je više moguće. Nije, recimo, Ilijaš nikada bio neko lijepo mjesto, ali u njemu ljudi nisu imali stalni strah od siromaštva. Danas je jednako ružan, samo što je i siromašan. Sa Hrvatskom je, dijelom, druga priča: druga najbogatija republika u SFRJ, visokoindustrijalizirana federalna jedinica, sa turizmom kao bitnom granom privrede, pokrenutom sufinansiranjem odlazaka jugoslavenskih građana na more, zemlja u kojoj je, prema navodima pokojnog Stipe Šuvara, a on je o tome nešto znao, izgrađeno i podijeljeno 300.000 stanova u vrijeme kada je prosječna obitelj imala 3,1 člana... Nova, današnja BiH svojim građanima nije osigurala ama baš ništa, dok današnja Hrvatska jeste: kreditno ropstvo, obespravljenost radnika, pravo na pogled na rasprodane i na samo milijardu godina iznajmljene resurse... Ono što mene fascinira jeste masovno pristajanje na tu laž da je SFRJ bila tamnica naroda i da se u njoj nije smjelo reći ni da si crnac, a kamoli Hrvat, da u toj istoj državi nisu izgrađeni i cijeli gradovi i kapitalni objekti kulture i obrazovanja, da, kao, Dinamo nije smio biti prvak, da... ma da bi Hrvatska u ovim granicama postojala i da nije bila dio partizanskog pokreta.

Glavni lik Vašeg romana Terorist je novinar, jedan od onih, rekli biste, pretpostavljam, „u nestajanju“, kao što ocenjujete i novinarstvo u ex Yu državama danas. Loši novinari, loše plaćeni, u borbi za egzistenciju - tragične posledice na duži rok. Zapravo, bahata, nesputana vlast. Kolika je tu krivica novinara, a kolika nasilnika u borbi za
vlast i opstanak na vlasti? Kako gledate na tu uzročno posledičnu vezu koja već ima nove generacije mutanata, zbog
kojih se često zaboravlja suština stvari, odnosno ono što je bilo na početku (ako se slažete sa ovim naznakama)?

Upravo je tu problem, na početku: u onom trenutku kada je prodaja sadržaja prestala biti osnovni posao medija i kada su novinari prestali da žive od svoje publike. Pamtim to kao da je bilo danas: objašnjeno mi je, bez ikakve namjere da se utiče na moje pisanje, kako više zaradimo od strane reklame nego od povećanja tiraža za 3.000 primjeraka. Oglašivači, naravno, ne žele probleme ni sebi ni političkim pokroviteljima, onima bez kojih svakako nikada ne bi imali ništa, a kamoli pare da se reklamiraju. Ja sa njima, i kupcima reklama i političarima, nemam problema – manje-više ih jednako prezirem.

Šta novine prodaju

Imam, međutim, sa činjenicom da se ogroman broj novinara, urednika i izdavača prilagodio bez pokušaja otpora, a takvi su onda odgojili svoje nove uposlenike, navodne novinare kojima nije važno šta se i kako piše, već samo za koga i bez suvišnih zašto. Zbog toga nema Ferala, Dani su pod istim imenom nešto sasvim drugo, ne izlazi Slobodna Bosna, E-novine su ubijene preko sudova... Ima, istina, dobrih novinara i dobrih novina i portala, ali su prvi rasuti, a drugih je malo. Da zlo, kao i obično, bude kompletno, jedini koji bi mogli biti na braniku zanata, javni servisi, funkcioniraju kao servisi vlasti – koje god i gdje god.

U romanu locirate početak raspada Jugoslavije na 1987. Možda je sve počelo malo ranije?

Jeste sigurno, samo je ili predstavljano kao rezultat zajedničkog dogovora ili kao oblik djelovanja države protiv rušilačkih elemenata u njoj. Ne znam je li se prije dešavalo da, kao te 1987., bude razoružana regularna milicija i da se njen posao povjeri civilima jedne nacionalnosti, kao što je bilo na
Kosovu za vrijeme Miloševićeve posjete. Kasnije je to postala praksa.

Da ponovim pitanje Kruna Lokotara sa predstavljanja Vašeg romana u Sarajevu, kako je bilo moguće da čovek formiran u bivšoj Jugoslaviji završi u ISIL-u? (Opaska: Na portalu Žurnal info, tik uz najavu za deo Vašeg romana je i najava spiska imena 76 građana BiH poginulih u Siriji). Problem je kompleksan, ali, imate li naznaku o tome koliko je kakvih uticaja u formiranju teroriste? Ne previđam činjenicu da su svi različiti, zato, šta je ponajviše odredilo Vašeg Mirzu Kasumovića?

Znam šta je predzadnji korak: sektaško tumačenje vjere. Zadnji je, je li, onaj između Bosne i Sirije. Onih prethodnih je puno i različiti su od osobe do osobe. Može biti bezbroj okidača za krivo skretanje, ali ne postoji niti jedan univerzalni. Pokušao sam ga naći čitajući biografije i tih poginulih i onih koji su se živi vratili, pa završili pod nadzorom ili u zatvoru. Na kraju sam cijelu knjigu napisao da bih mogao reći da ne znam šta čovjeka navede da iz BiH ode u Siriju i na krivu stranu povijesti. Tako je Mirza slagan kao književni lik: puno toga što mu se događalo od 1992. ga je moglo učiniti teroristom, ali se isto ili slično događalo i drugima, pa nisu otišli da se bore za taj khalifat. Njegove su traume velike, no ja poznajem ljude i sa većima i danas nisu ni na psihijatriji, ni u nekoj terorističkoj organizaciji, već imaju pristojne građanske živote i ožiljke zbog kojih ne sjeku glave drugim ljudima. Na kraju romana lijepo piše, a ja u međuvrmenu nisam promijenio mišljenje: „Mirzu i dalje ne razumijem, i nisam uskraćen: za tim razumijevanjem nema potrebe. Mi smo neprijatelji, a on je za to neprijateljstvo, kao i za ono prema drugima, ‘u stanju uvijek pronaći razlog’. Ne želim se radi tog nekakvog razumijevanja koje možda može služiti umjetnosti, ali ne i stvarnosti, pokušati staviti u njegovu poziciju, identificirati se i iz te perspektive sagledati bilo šta. Kao što se ne želim staviti u poziciju vojnika Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske što su u Srebrenici ubijali zarobljene muškarce za pet eura po muslimanskoj glavi. Ne vidim razloga, kao što između njih i njega, bez obzira na drugačije motive, ne vidim suštinsku razliku”.

Nameće se, uprkos činjenici da ovdašnja tumačenja pojednostavljuju analizu konstatacijama o autobiografskom u romanu, koliko toga ima u Teroristu i koliko je Vama, eventualno, pomoglo u kreiranju likova?

Jedan od mojih junaka je novinar koji nema porodicu i živi u Sarajevu. Ja imam i živim u Šibeniku. On je, ujedno, član redakcije u korporativnom mediju, a ja sam, evo, 14 godina free-lancer. Drugi junak je bivši pripadnik ISIL-a, a ja nikada, ali nikada, nisam popio kafu sa nekim sljedbenikom vehabizma, a kamoli s nekim članom neke terorističke organizacije. Ima, naravno da ima, i u ovom romanu autobiografskih elemenata, ali ih ima u svakom u mjeri u kojoj su dobar materijal za književnost. Ja nikada ne bih mogao biti kao novinar iz romana, niti je ikada u mojoj blizini postojao neko čija se biografija značajnije preklapa sa Mirzinom. Mislim da postaneš pisac kada sve što se dešava tebi i drugima, sve što si doživio i čemu si svjedočio, sve o čemu si slušao ili čitao, počneš promatrati kao književnu građu, kao razbacani materijal od kojeg sklapaš konstrukciju i likova i njihove priče.
Mirza je, istina, puno složeniji od novinara: u njegovoj je sudbini puno tuđih, dok je novinar najviše moja projekcija osjećaja kakve, valjda, imaju osuđeni da budu kreativni daktilografi u nekoj korporaciji koja, uz ostalo, pravi i novine.

Zašto ovakva neklasična forma, mešavine žanrova, inkorporiranje različitih napisa (legitimno, dakako) zbog koje se na momente zapitamo je li to uopšte roman?

Upravo zato. Bila mi je namjera da konstruiram tekst koji bi potencijalne čitatelje naveo da se upitaju je li to roman i šta je, osim onoga pod navodnim znacima, još u njemu dokumentaristika. Izgleda da sam i uspio. Vjerujem da sam izabrao i dobru formu i da je bilo pametno na vrijeme odustati od ideje da ama baš sve izmislim: i sugovornike, i izjave, i citate i knjige koje citiram. Bio bi to velik, a ćorav posao. Ne vjerujem da imam sposobnost postići uvjerljivost koju sam dobio kombinirajući fakte i fikciju i u formi koja je bliža publicistici nego književnosti. Meni je bilo zanimljivo ovako slagati priču, a nadam se da je i publici poticajno da pokuša naći granicu zbilje i mašte u tekstu.

Kako sa ove distance vidite raspad bivše Jugoslavije, povampirenje nacionalizma (u vezi s tim govorili ste nedavno o nastupu Tomsona na dočeku hrvatskih fudbalera), činjenicu da su brojni zločinci ostali nekažnjeni, promovisani, štaviše, u nacionalne heroje? Da li je na delu mirnodopski nastavak rata, budući da, govorim sada iz beogradske perspektive, se Srbija vratila potpunom negiranju zločina (ponajpre srebreničkog genocida) i neljudskom ismevanju žrtava?

Bojim se da živimo sa nečim što je dugoročno strašnije i od užasa sa početka devedesetih godina prošlog vijeka. Danas i ovdje, u bivšoj Jugoslaviji, može sve. Može ti, kao Ivanu Rakitiću, Mladen Krstajić biti više od brata, a Thompson kralj. Možeš, kao Mladen Krstajić, reći da dolaziš iz multikulturne zemlje, Bosne i Hercegovine, pa izjednačiti VAR sa Hagom. Možeš biti za zajedničku BiH i tvrditi da, ustvari, Srbi i Hrvati u njoj ne postoje. Možeš dobiti nervni slom ako ti neko kaže da je Jasenovac bio zabavni park i onda na pominjanje Omarske ili Srebrenice odmahnuti rukom, da kupiš vrijeme dok ne smisliš neki vic. Ono što su bili manifestativni oblici nacionalizma postalo je manir i to, očito, smeta manjini.

Ex Yu šizofrenija

Ostali se čude što se mi čudimo tome da neko navija za Đokovića i pjeva sa Thompsonom, da mu je cool doći u Sarajevo i da misli kako je srebrenički genocid izmišljotina, da može tvrditi kako ne dijeli ljude po
nacionalnosti, samo što zna da su svi Srbi četnici. Ništa to meni nije jasno do kraja: ni gdje su prije bili svi oni što su se devedesetih povampirili, niti kako danas funkcioniraju manekeni onoga što Dubravka Ugrešić naziva bratstvom jakih ritmova.

Šta bi moglo da bude sledeće?

Ako bude sreće – apokalipsa. Mislim da je vrijeme da odustanemo od traženja konstruktivnih rješenja. Kako kaže moj drug Andrej Nikolaidis, nije samo do majstora, već je i do materijala. Mi, jebi ga, ne valjamo.

Na Šibenik podsećaju i imena ljudi kakvi su bili Arsen, Vice Vukov, kakav je Igor Mandić. Kako to doživljavate „stanujući“ na takvom mestu, posle rodne Tuzle i Sarajeva, iz kojeg ste došli u Šibenik?

E dobro sad, ako ćemo tako gledati gradove, onda možemo reći i da su u Tuzli rođeni Meša Selimović, Ismet Mujezinović i Mirza Delibašić, da je poznatih, važnih i vrijednih Sarajlija toliko da ih možemo nabrajati dva mjeseca, da tako veliki Beograd nema dovoljno ulica da svakom svom važnom građaninu i građanki da po jednu. Igor Mandić nije, čini mi se, inficiran Šibenikom, a ni Šibenik njim. Što se Arsena i Vice tiče, ono što mene fascinira kod njih jeste što nisu dopustili da ih teška vremena pokvare.

Vice Vukov nije, nakon što mu je zabranjen javni rad, pobjegao u Kanadu i tamo po svinjama pisao Tito, već je otišao u Pariz, učio i napisao jedan jako važan rad o sovjetsko-britanskom doživljaju bivše Jugoslavije, odnosno o planu podjele zone uticaja između Čerčila i Staljina. Prema njegovom istraživanju, oni su vidjeli Drinu kao moguću liniju razgraničenja, s tim što bi Srbija, kao ruralna zemlja sa tradicijom monrahije bila pod britanskim, a Hrvatska, kao industrijalizirano područje sa jakom lijevim pokretima, pod sovjetskim nadzorom. U dvorište Arsenove kuće nije, kako je to kazao Igor Mandić, bačena bomba 1991, već 1971, ali je on 20 godina kasnije odlučio da umjesto služenja Miloševiću za sigurno dobre pare, brani svoj dotadašnji život, da čuva ono što ga je formiralo kao čovjeka i kao autora, a to su najviše Šibenik i Zagreb. Uzgred, u mojoj su ulici i Vicina i Arsenova kuća, samo što sam ja na broju jedan, pa molim da to ostane zapisano za vječnost.

Podeli sa prijateljima

  
Posted in Kultura, Tekst, Vesti and tagged , , .