Benjamin Konjicija, student dramaturgije
Sarajevski ratni teatar ovu tzv. korona sezonu je okončao dugoočekivanom predstavom “Nije to to”, reditelja Tomija Janežiča i dramatičarke Simone Semenič, koja je nastala u koprodukcikciji Sarajevskog ratog teatra, Kraljevskog pozorišta Zetski Dom sa Cetinja, Beogradskog dramskog pozorišta i Festivala MESS. Jedan od centralnih aktera u ovoj jedinstvenoj predstavi je mladi student dramaturgije na ASU u Sarajevu, Benjamin Konjicija. O ovome iskustvu, saradnji sa Tomijem, ali i teatru, Faustu, mladima, pandemiji, autorskoj „predstavi na livadi u Fojnici“, sebi, Konjicija govori za Remarker.
Kako si dobio priliku da sudjeluješ u predstavi “Nije to to” Tomija Janežiča? Zašto si se prijavio za rad na ovoj predstavi? Da li si očekivao da ćeš u njoj od dramaturga postati glumac?
Tomija Janežiča sam poznavao po njegovom čuvenju. Imao sam priliku pogledati jednu od njegovih predstava, “Še ni naslova”, u Ljubljani, koja je za mene bila i ostala jedna od najsnažnijih predstava koje sam ikada pogledao. Kada sam čuo da dolazi u Sarajevo, obradovala me činjenica da će raditi predstavu kod nas. Shvatio sam da je to i jedinstvena prilika da učim od velikog režisera. Javio sam se ljudima iz SARTR-a, producentu Ishaku Jalimamu i direktoru Alešu Kurtu, koji su bili nevjerovatno susretljivi i omogućili su kolegi Gabrijelu Laziću sa odsjeka za režiju na ASU i meni da asistiramo na predstavi. Nisam očekivao da ću igrati u predstavi, ali sam jako zahvalan i na tome iskustvu.
Kakvo je za tebe bilo ovo iskustvo? Kako je raditi sa rediteljem i teatarskim umjetnikom kao što je Tomi Janežič?
Učešće u radu na ovoj predstavi za mene je bilo transformativno. Tomi istinski razumije teatar, a to razumijevanje potiče iz ogromne posvećenosti. Stvarno je velika čast raditi sa čovjekom kojem je pozorište tako važno. I pored mnoštva obaveza i velikog broja zadataka koje uzima na sebe, on je nesebično dijelio svoje znanje sa Gabrijelom i sa mnom i pri svakom koraku bio je spreman saslušati kako naša mišljenja, tako i mišljenja glumica i tehničke ekipe. Tomi i njegova ekipa – a ona uključuje njegovu asistenticu Mirjanu Medojević, koreografkinju Katju Legin, scenografa Branka Hojnika i kostimografkinju Marinu Sremac – su me uputili na to da je u redu da mi smetaju neke stvari koje mi smetaju u pozorištu. Imam utisak da sam kroz rad sa njima shvatio da imam pravo da mi neke stvari, koje su lažne i koje uzimamo zdravo za gotovo, budu odbojne. Za njih kreativnost i predstava ne mare za suvišne konvencije i “pravila”, što se, čini mi se, koliko god banalno to zvučalo, u pozorištu uporno zaboravlja. Jednom prilikom, Tomi je rekao da se igramo, i to mi je jako zazvučalo. O svijetu koji su mi ovi ljudi otvorili mogao bih govoriti bez kraja i konca.
S jedne strane si dramski pisac, a s druge si učestvovao u predstavi u kojoj nema priče niti dijaloga. Kako je na tebe djelovala ta promjena? Koliko priča više uopšte znači u teatru?
Mislim da ova predstava ne upućuje na to da u pozorištu nema mjesta za pisca. Ona samo propituje, zajedno sa ostalim elementima koji tvore teatar, njegovu poziciju. Ja se nikada nisam osjećao kao neki prepametni pisac koji napiše nešto pametno kako bi nekoga nešto podučio i onda taj tekst da režiseru i glumcima u amanet da ga tumače. Po mome osjećaju, pisac mora da razmišlja mnogo više scenski i ova predstava to pokazuje. Ono što mi se mnogo dopalo u ovom procesu jeste način na koji se gradi predstava. Tomi nije došao u Sarajevo sa nekim strogim konceptom kojeg smo se morali držati pa makar nam to bilo posljednje, pa ni tekstom koji je morao biti izgovoren na sceni od riječi do riječi. On je, zajedno sa glumicama, istraživao. Referirali smo se na Goethea, na tekst Simone Semenič i nekako je na kraju sama predstava iziskivala odustvo dijaloga. Mi se i kao pisci oslanjamo na ono što je u pozorištu općeprihvaćeno, a jedno od pravila je da pišemo dijaloge, no postoji ogroman broj načina izražavanja na koje publici možemo iznijeti priču. Zato ne smatram da je ova predstava nema. Istina, njena priča nije uobičajeno eksplicitna. Za teatar je priča itekako važna, ona je u njegovoj srži od prapočetaka, samo je pitanje oblika u kojem se ona iznosi. Ako priča znači napisan tekst koji će se na kraju “deklamovati” na sceni, uz režiserove ukrase, onda, po meni, za takvu priču nema mjesta u savremenom teatru.
Šta je ova predstava donijela novo na bh. teatarsku scenu, s obzirom da je riječ o nečemu apsolutno drugačijem od svega na što je publika u BiH navikla proteklih nekoliko godina?
Ova predstava je doživljaj. Mnogo puta sam otišao u pozorište i vratio se iz njega bez da sam nešto posebno osjećao. Za mene, a čini mi se da se mnogi slažu, ova predstava stvarno potiče emocije koje ne možemo racionalno baš u potpunosti razumjeti. Mislim da je problem mnogih predstava na repertoarima naših pozorišta činjenica da idu linijom manjeg otpora, ne rizikuju i drže se ustaljenih oblika. Kao publika mi nismo navikli na eksperimentiranje u teatru i previše predstava počelo je da liči jedna na drugu. Osim toga, “Nije to to” je predstava koja publiku ne laže. U u posljednje vrijeme, u pozorištu predstave često “probijaju četvrti zid”, ali ga u suštini ne probijaju nego ga pomjeraju metar ispred proscenija i onda se svi pravimo da zida između glumaca i publike nema. Mislim da je adut ove predstave to što stvarno uvažava publiku, za što su svakako zaslužne i glumice koje su i same izašle iz zone komfora. Također, ova predstava publiku postavlja u mnogo aktivniju poziciju nego što je navikla. Nije sugestivna, zato publika ima veliki zadatak da svemu što vidi da značenje. I da je to nešto što publika treba i želi potvrđuju komentari više ljudi koji su rekli da su doživjeli katarzu nakon što su izašli iz SARTR-a. Ako ljudi zaista doživljavaju katarzu, ja mislim da je to onda živo pozorište koje trebamo. Potrebno je samo biti bez predrasuda prema teatru i prepustiti se predstavi da te povede, a povest će te u najneočekivanijim pravcima.
Zašto Faust i gdje je na koncu motiv Fausta u ovoj predstavi?
Faust se, više od svega, krije u pitanju koje je Tomija najviše interesovalo: kakvo društvo proizvodi Fauste? Po njegovom mišljenju, to je društvo koje je jako podijeljeno, u kojem ne postoji istina i koje traži smisao, pa je spremno preći preko samog sebe, kao što to Faust radi sklapajući ugovor sa Mefistom. Zbog toga je u predstavi sve višeznačno. Kao gledalac si postavljen u poziciju da onome na sceni daš značenje, a onda ti neki drugi element naruši tu ideju, tako da u konačnici nemaš jedinstven pogled na stvari, čemu konvencionalni teatar teži. Tomi je govorio o tome kako su neke stvari toliko nepojmljive da ne možeš da ih ispričaš. Meni se lično čini da smo kao društvo spremni da budemo nečovječni i da se hvatamo za sulude ideologije i da zaboravljamo ljudskost samo kako bismo pronašli smisao u čitavom haosu koji je nemoguće razumjeti (To bi nama na našim prostorima trebalo biti najjasnije). Tako da nam ne treba pravi đavo, dovoljni smo sami sebi. I ono što je meni super jeste to kako ova predstava ne ograničava. Ona ne govori samo o ratu u Bosni, nego o svim mogućim vidovima nečovječnosti, pa i o japanskim naučnicima koji su radili eksperimente na živim ljudima, nasilju nad ženama, umjetniku ubici itd. A broj asocijacija kojima je ustupljeno mjesto je neograničen. Nečovječnost je nečovječnost i u kojoj god formi da se javlja, ona je nepojmljiva.
Ti si dakle, student treće godine dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i trenutno si na godini pauze. Zašto si se odlučio na pauzu?
Ponekad zbog obaveza koje imamo na Akademiji nismo u prilici da se okušamo u nečemu što se ne tiče konkretno našeg akademskog rada. Akademija je u jednu ruku dobra zato što si konstantno aktivan i dosta toga naučiš, ali nekada nam, pogotovo u mladosti, treba mogućnost da se okušamo u nečemu što iziskuje više slobodnog vremena. Da tog slobodnog vremena nisam imao, ne bih mogao raditi na ovoj predstavi. Pauza je za mene prilika da budem kreativniji i samostalniji.
Da li poslije Akademije u Sarajevu, obrazovanje planiraš nastaviti negdje izvan BiH? Šta misliš o odlasku iz BiH?
Da, planiram. Smatram da su svi mladi ljudi koji se žele baviti pozorištem dužni da znanje koje su im pružili profesori i profesorice prošire i mislim da je studiranje vani dobar put. Samo tako ćemo imati temelje da mijenjamo teatar u BiH, a ta promjena je, po meni, jako dobrodošla. Što se tiče odlaska mladih iz države, mogu samo reći da mi je to tužno, ali da mogu razumjeti zašto odlaze. Politička i ekonomska situacija u ovoj zemlji, pasivnost naroda, i mene jako frustriraju. Volio bih da živimo u nekom drugačijem svijetu, ali ne živimo i stvarno ne znam šta je rješenje za ovaj problem.
Neka istraživanja su pokazala da je pandemija koronavirusa posebno utjecala na mlade ljude te da je stvorena nova, traumatizovana generacija? Kako je pandemija utjecala na tebe?
Mi smo svakako traumatizovani. Ali eto, i oni prije nas su bili još traumatizovaniji. Ne mogu govoriti za druge, ali na mene lično pandemija nije pretjerano utjecala. Izolacija mi nije bila ugodna, komfor života prije pandemije sigurno nedostaje, ali generalno sam dobro. I svjestan sam da sam sretnik, jer su mnogi ljudi izgubili poslove, neki i voljene i svijet se definitivno promijenio. Mislim da je ovo prilika da shvatimo neke stvari, da preispitamo svijet u kojem živimo i razmislimo o budućnosti koju želimo, a to preispitivanje uključuje i prirodu i društvo.
O čemu pišeš trenutno? Koje teme te trenutno zaokupljavaju? Šta je za tebe kao mladog čovjeka, trenutno najveća prepreka za napredak u BiH?
Trenutno radim na jednoj predstavi sa prijateljima koju planiramo igrati sredinom augusta na livadi u Fojnici; to je inače moje rodno mjesto. Već dugo razmišljam o teatru kao instituciji i elitizaciji pozorišta koje bi, po mome mišljenju, trebalo da rezonira sa svima. I trenutno me jako interesuju ulični teatar i lutkarstvo. Ova predstava – radni je naslov “Cirkus Prst u oko”— trebala bi se na jedan jako direktan, naizgled i naivan način, baviti političkom stvarnošću koju živimo, nad kojom kukamo i koju ne mijenjamo. Cilj nam je da se sa što manje novca, bez da očekujemo da nam se nebesa otvore i pruže prilike da radimo predstave, napravimo nešto sami. Mladi nemaju mnogo podrške od institucija kako bi razvili svoje ideje i to je užasno. Ali, s druge strane, isti ti mladi su sami sebi prepreka. Kod nas se previše toga planira, a premalo realizira i uvijek se čeka da se planete poravnaju da se započne rad. Uzmemo li u obzir situaciju, čini mi se da se u ovoj zemlji planete neće poravnati još zadugo, zato mi i želimo da svojom predstavom pokažemo da se predstava može napraviti kad se hoće. A o plaćanju računa ćemo razmišljati kada dođemo do toga.
Šta za tebe danas znači prodati dušu vragu? Da li bi ikada mogao razumjeti Fausta?
Za mene prodati dušu vragu znači preći preko nekih osnovnih ljudskih principa u zamjenu za kratkoročnu i sebičnu nagradu. Nacionalizam je ugovor sa đavolom, mržnja po bilo kojoj osnovi je ugovor sa đavolom, čitanje komentara na Klix-u je ugovor sa đavolom, konzumerizam je ugovor sa đavolom, zagađivanje planete je ugovor sa đavolom. Jer, čini mi se, kad tad nam se sve to obije o glavu. Evo mi živimo u jednoj zemlji u kojoj nacionalizam dominira. Svi su ponosni i prkosni, svi se bore za svoja prava, a nikome nije lijepo, osim Mefistofelesima pored kojih uporno, da slučajno ne bi nekome drugom bilo bolje, ljudi stavljaju iksiće na glasačkim listićima. Ja mislim da svaki put kada neko stavi taj iksić on potpiše ugovor sa đavolom koji nas samo vodi u dublji krug pakla. I ne mislim da je to ograničeno samo na našu zemlju. Pa evo i ovo što se dešava sa koronom je naplaćivanje duga svim modernim Faustima zato što ne živimo sukladno sa prirodom. Ipak mogu razumjeti odakle Faustova potreba potiče. Očajan čovjek, koji smatra da je njegov život pakao, spreman je provesti vječnost u paklu za trenutak boravka u raju. To je iskušenje pred kojim svi ponekad podlegnemo. Samo je pitanje da li ćemo nastaviti živjeti faustovski ili ćemo se opametiti.
Podeli sa prijateljima