Režiser Irfan Avdić
„Bosna loša u fudbalu, ali dobra u filmovima“, izjavila je jednom prilikom bosanskohercegovačka režiserka i dobitnica berlinskog Zlatnog medvjeda, Jasmila Žbanić. Iako je u četvrtom kolu Kvalifikacija za Evropsko nogometno prvenstvo, Fudbalska reprezentacija BiH odigrala jako dobru utakmicu protiv selekcije Italije, trebat će puno dobrih utakmica, postignutih golova, osvojenih bodova, da bi se sustiglo ono što je ova zemlja postigla u filmu. Da se barem izjednači sa svim onim nagradama u Berlinu, Cannesu, Veneciji, Rotterdamu, da se približi Oscaru Danisa Tanovića. Da BiH pravi dobre filmove dokazuju i generacije koje dolaze, a koje kao i njihove starije kolege i dalje učestvuju na renomiranim svjetskim festivalima i osvajaju nagrade, uprkos zasigurno najtežoj situaciji u kinematografiji BiH nakon rata. Mladi režiser koji pripada novom filmskih talasu koji dolazi, jeste Irfan Avdić, čiji je diplomski film „Majkino zlato“ uvršten u ovogodišnje izdanje Festivala Karlovy Vary. U razgovoru za Remarker kaže kako se bori da ostane u BiH i da se ne da otjerati tako lako.
Tvoj Diplomski kratki igrani film „Majkino zlato“ je nakon premijere na 24. SFF-u, gdje je proglašen najboljim u kategoriji bh. studentskog filma, uvršten u program ovogodišnjeg izdanja Festivala Krlovi Vari. Gdje, šta, kako?
Avdić: Film je kandidovalo Udruženje filmskih radnika BiH u sklopu programa FUTURE FRAMES Festivala Karlovy Vary. U pitanju je program koji predstavlja deset talentovanih mladih režisera i režiserki iz Evrope i njihove studentske filmove. Vijest da sam uvršten u taj program me jako iznenadila i obradovala, pogotovo jer nisam ni slutio nadao da ću biti dio ovog velikog i važnog filmskog festivala.
Film „Majkino zlato“ se na jedan gotovo dokumentaristički način bavi životom mladih u BiH koji su prepušteni sami sebi i koji zbog beznađa u kojem se nalaze, često prave pogrešne korake s kojima ubijaju svaku nadu u bolju budućnost? Na koji način se tvoje ostvarenje oslikava u stvarnosti i u kojoj mjeri crpi materijal iz nje?
Avdić: Htio sam da napravim film koji me se duboko i istinski tiče. Bilo mi je jako bitno da prikažem glavnog junaka i svijet u kojem živi što iskrenije, da zakopam dublje i eksponiram složenost njegovog života. Ja sam odrastao i još uvijek živim na Alipašinom polju, gdje je mrena kojom se sakriva siromaštvo tanka ili gotovo nepostojeća. Rezultat raznih faktora je upravo ta beznadežna omladina, koja ili čini pogrešne korake, ili tapka u mjestu. Jako mi znače komentari kolega iz regije, ali i drugih dijelova svijeta, koji su prepoznali i svoju domaću realnost u ovoj priči. Film, nažalost, oslikava stvarnost jer je iz stvarnosti i začet.
Tvoj glavni junak je 17-godišnji Alem, siroče koje postaje kriminalac jer doslovno nema drugog izbora? Da li se zaista kriminal isplati jednom mladom čovjeku koji živi u BiH?
Avdić: Sve oko njega, odnosno sve što je njemu dostupno ukazuje da je ta tvrdnja tačna. On kao srednjoškolac može raditi na jako malo pozicija u već strašno oskudnom tržištu rada u Bosni i Hercegovini. Nosit će gajbe i lomiti kičmu za neku mizernu dnevnicu. Ono čemu teži je život koji se plasira i koji konzumira kroz medije i trenutne furke. To je život luksuza, glamura, brzih auta, skupocjene odjeće i kriminala. Kriminal je logičan put, sve u njegovoj okolini ukazuje da je tako. Kao i svako drugo zanimanje, pitanje da li se isplati je vrlo škakljivo.
Pored ove okvirne teme, u ostvarenju „Majkino zlato“ je moguće pronaći i brojne druge tematske slojeve. Tu je prije svega veliki jaz koji postoji između bogatih i siromašnih. Kakva je stvarna slika u bh. društvu kada je u pitanju ovaj odnos i kakvu atmosferu on stvara?
Avdić: Jaz ne samo da postoji, već se akcentira na svaki mogući način. Mediji obje strane prikazuju senzacionalno i unutar svojih stereotipa. Razmislimo malo o idealu života danas i na koji način je predstavljen u medijima, ovim tradicionalnim, ali i na društvenim mrežama. Glamur, raskoš i bahatost su mjerila vrijednosti i sasvim je logično da se većina mladih ljudi koja ne može da obezbjedi ni osnovne životne potrebe, a kamoli nešto više, osjeća frustrirano, bezvrijedno i otuđeno, a to je uvijek recept za katastrofu.
Tu je svakako i pitanje vanjskog izgleda ili „fasade“ kako kaže lik Alema u tvom filmu. Današnji svijet je sveden na tjelesnost i fizički izgled i najviše pažnje privlače oni sa najljepšim tijelom, kosom, očima, zubima, a vrlo malo se gleda u unutrašnjost. Šta danas znači biti fin, pošten, dobar, vrijedan, talentovan, evo na primjeru bh. društva?
Avdić: Film počinje sa četiri detalja usana tinejdžera koji nešto pričaju na pauzi dok puše. Djevojci su usne podebljane tamnim karminom, jednom dečku su široke, drugom dečku su tanke, ali ništa specijalno ili uznemirujuće. Sve do Alemovih usana koje otkrivaju da on nema prednji zub. To je šok. U sekundi u kojoj smo vidjeli da Alem nema zub mi smo već napravili sliku o tom liku i počeli da ga osuđujemo. To je prokletstvo fasade jer je prvo što svi vide i na osnovu čega donose sud. Bez zuba Alem svaki put kad progovori ili se nasmije otkriva da je siromašan, a živimo u društvu koje ne grebe dublje od površine. Ako tako gledamo Alemov problem, onda slobodno možemo reći i da je njegov cilj u suštini taj da može pričati i smijati se, a da ga niko ne osuđuje. Vanjština je uvijek imala tu snagu, mislim da to nije specifično za današnje vrijeme, time je njena tragedija još veća. Biti fin, pošten i šta već ne, danas je, kao i prije, teži ali ljepši put kroz život.
Ti si mladi režiser koji se trudi baviti poslom za koji se obrazovao. Ima li mjesta za tebe? Da li uspijevaš pronaći angažmane, u pozorišti ili na filmu?
Avdić: Tržište rada je oskudno, posla je malo, ali istovremeno vjerujem da će zaista biti bolje. Nezamisliva mi je budućnost u kojoj neću režirati, znam da ću uspjeti kroz trud i borbu doći do sredstava i mogućnosti da radim u pozorištu i filmu. Volio bih da postoji struktura i sistem koji olakšava i omogućava mladim autorima da rade i stiču iskustvo.
Pripadaš ovoj novoj generaciji mladih filmskih autora u BiH, koja je nedavno okončala svoje sudije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Šta je to određuje vas kao skupinu mladih filmskih autora od koji se mnogo očekuje?
Avdić: Ne znam, ne mogu ući u neke stilske ili tematske osobine naših radova. Ono što nas povezuje je velika ljubav i želja da se bavimo umjetnošću, filmom, pozorištem. Svaka generacija je imala svoje filmske priče, sad je vrijeme za naše.
Da li se možeš osvrnuti na svoj studij na ASU Sarajevo? Šta bi izdvojio kao pozitivno, a šta kao negativno iskustvo?
Avdić: Studij na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu je bitno iskustvo. Nije ključno, niti presudno, ali je jako bitno. Tu sam dobio mnogo znanja, vještina i poticaja da napredujem i budem bolji. Ono što mi je sigurno najvažniji dio studiranja je što sam se okružio sa pametnim, talentovanim mladim ljudima s kojima sam razmjenjivao ideje, iskustva i koji su tvorili zajednicu koja stimuliše napredak.
Kakva je sutuacija trenutno sa uvezanošću i saradnjom između umjetnika iz cijele BiH, u odnosu na ovu užasnu političku napetost između Mostara, Banja Luke i Sarajeva?
Avdić: Nema netrepeljivosti između umjetnika, već između vladajućih tijela. Mislim da je i ta netrepeljivost prenapuhana. Saradnje postoje, prijateljstva se formiraju prvenstveno na festivalima i radionicama. Bilo bi mnogo bolje da postoje efikasniji i uređeniji načini da se upoznajemo sa kolegama i kolegicama iz drugih gradova i sa njihovim radovima. Ovako je sve to prepušteno slučaju.
Prije nekoliko mjeseci sam te pitao, hoćeš li ostati u BiH i rekao si da hoćeš. Da li se sada nešto promijenilo?
Avdić: Ostat ću. Još uvijek se borim da ostanem. Ne dam se otjerati tako lako.
Pripremaš i neke nove stvari? Šta se od tebe uskoro može očekivati?
Avdić: Spremam novi kratki film radnog naziva „Balloon man“, za koji smo već dobili neka sredstva na KisaKes Festivalu u Istanbulu. Film prati priču mladića koji je rođen s balonom umjesto glave i koji pokušava pronaći posao u Bosni i Hercegovini. Stilski će se razlikovati značajno od „Majkinog zlata“ i jako se radujem tom izazovu.