Lingua blablativa – Ljudi iz šume

RemarkerLingua blablativa, Politika, Tekst, Vesti

Politika Ana Simona Zelenović

* Termin “lingua blablativa” osmislio je nemački sociolog Niklas Luman da opiše manipulativnost jezika, mogućnost da se njime u kulturi i društvu proizvode ili reprodukuju odnosi moći i utiče na percepciju i poimanje stvarnosti.

Uprkos upornom međusobnom pozivanju na kompromis, saradnju i dijalog, Vlade Kosova i Srbije se, sudeći po javnim izjavama svojih predstavnika i zvaničnika, kreću u pravcu sve većeg udaljavanja od rešenja i održavanju statusa quo do besmisla, budući da njegove posledice idu svima na štetu - Srbiji koja sebe koči na Evropskom putu, narodu Kosova koje trpi posledice odluka svoje Vlade i srpskom narodu na severu Kosova koji trpi posledice odluka obe Vlade. Zastoj u pregovorima obeležen kosovskim uvođenjem taksi, kulminiraju poslednjih meseci ucenama i pretnjama obe Vlade u javnim obraćanjima. Čini se da krajnje pasivno agresivna politika Vlade Srbije kojom odlaže konkretna rešenja i pokazuje izostanak odlučnosti da se ono pronađe kroz dogovor ujedno odlučno odbijajući da prizna Kosovu nezavisnost, dovodi kosovsku Vladu do burnih reakcija poput stava premijera Kosova Ramuša Haradinaja da će Kosovo ukinuti takse jedino ukoliko Srbija prizna nezavisnost Kosova (a predsednik Srbije odbija da nastavi dijalog dok se takse ne ukinu), te Tačijeve pretnje da “ukoliko EU nastavi sa izolacijom Kosova, biće razmotrena mogućnost institucionalnih radnji ili referenduma o ujedinjenju sa Albanijom“, na šta Vučić ne izostavlja da pomene da će Srbija imati ozbiljnu reakciju na ovaj referendum.

Ova prepucavanja kojima se usporava dijalog, ako ne i onemogućava, dešavaju se u susret raspravi o Kosovu u Savetu bezbednosti UN-a zakazanoj za 10. jun i sastanku o Zapadnom Balkanu, koji se održava 2. jula u Parizu, a na kojem će Kosovo biti jedna od glavnih tema. U ovom kontekstu “intervencije” Evrope u ostvarivanju dijaloga, šef Delegacije EU Sem Fabrici posetio je Beograd prošle nedelje ii predao izveštaj Evropske komiije o napretku Srbije u evrointegracijama. Prilikom tog susreta je, premijerka Srbije, Ana Brnabić, u sredu na konfereciji za novinare u Vladi Srbije, komentarišući situaciju na Kosovu i odnose sa prištinskim političarima pre svega predsednikom Hašimom Tačijem, premijerom Ramušem Haradinajem i predsednikom skupštine Kosova Kadrijem Veseljijem izjavila:

Ono što mene najviše plaši je što imate posla sa iracionalnim ljudima. Sa najgorom vrstom populista. Sa ljudima, mislim, koji i jesu bukvalno izašli iz šume. To su ljudi, neki od tih su ljudi teroristi koji nisu osuđeni, bili su optuženi, bili su u Haškom tribunalu, nisu osuđeni samo zato što su u tom procesu svi svedoci pobijeni. I kako mi sada da znamo šta će oni sledeće uraditi sutra? Njima je svejedno da li je tamo rat ili nije. To je ono što mene plaši. To je ono što mene užasno mnogo plaši. I istovremeno me plaši što nema jače, odlučnije reakcije međunarodne zajednice.

Kosovski ministar spoljnih poslova Bedžet Pacoli regovao je na svom Tviter nalogu napisavši da je komentar premijerke Srbije neprihvatljiv, da on oličava “institucionalizovan rasizam u Srbiji” i “bolesnu ultranacionalističku ideologiju” Vlade koja podržava masovna ubijanja i odbije da prizna ratne zločine, te da joj neće biti dozvoljen ulazak na Kosovo dok god promoviše “rasističku ideologiju protiv naroda Kosova”.

Posle brojnih reakcija zvaničnika sa Kosova i javnosti na društvenim mrežama, premijerka Srbije je odbila da povuče svoj komentar (“uvredu”), dodajući na konferenciji za štampu sa premijerom Slovačke Peterom Pelegrinijem u Beogradu, “da ima prijatelje Albance i da se ponosi svojim prijateljstvima”. Ona međutim očito nije uvidela višeslojnost svoje greške te je u sličnom maniu tim povodom ponovila:

Ti ljudi su izašli iz šume zato što su izašli iz šume. Oni su u uniformi bili u šumi, direktno iz te šume su izašli i postali deo političke elite u Prištini i krenuli da vode institucije. Volela bih da su došli iz nevladinog sektora, ali nisu. I ne mislim da su svi izašli iz šume. Bedžet Pacoli nije izašao iz šume i čudi me da se našao prozvanim.

Predsednik Kosova Hašim Tači takođe je reagovao osuđivanjem rekavši u izjavi za Radio Slobodna Evropa da:

Ovako nešto ne predstavlja ništa novo i neočekivano za nas, zato što jako dobro znamo genocidni karakter jučerašnje i današnje Srbije. Ali ono što je neočekivano i razočaravajuće jeste gorka činjenica, da EU ne osuđuje ovakvo rasističko i antievropsko ponašanje Srbije.

Izjava premijerke Ane Brnabić problematična je na više nivoa.

Pre svega, kao i uvek, počnimo od namere. Čemu potreba za vređanjem pripadnika Vlade Kosova na taj način javno i pred predstavnikom Evropske komisije. Svojom izjavom premijerka omalovažava dosadašnji trud Vlade Srbije (ako uopšte on i postoji), ali pre svega nevladinog sektora koji mnogo truda ulaže u razmenu i dijalog ove dve države, čime je pokazala da je u stanju da svojom nepromišljenošću dovede u pitanje pravac spoljne politike države - krajnje neodgovorno za njenu ili ma koju drugu političku poziciju. Ovime je poslala zapaljivu i nekorektnu političku poruku zvaničnicima Kosova i Evrope, ali prevashodno, narodu Kosova i narodu Srbije koji već svakako imaju poteškoće da stupe u odnose bez predrasuda.

Drugo, priroda uvrede je po sebi problematična. Premijerka bira da vređa zvaničnike rečima “da su izašli iz šume”. Zašto bi “izlazak iz šume” trebalo da predstavlja uvredu? Dakle, i da “jesu iz šume” šta to znači? Ako je šuma metaforički atribut za nedovoljno “civilizovane”, tj. neobrazovane ljude, zašto premijerka povezuje političku i drugu nepismenost sa ruralnim stanovništvom - nisu svi “ljudi iz šume” nesposobni za političko upravljanje ili odlučivanje. Dalje, čak i da ti “šumski ljudi” jesu većinski manje obrazovani, zašto Brnabić koristi generalizaciju kada opisuje ljude koji se nalaze u Vladi Kosova? I da to čak misli o svima njima kao individuama, ona kao premijerka (predstavnica naroda) ne bi trebalo na taj način na ličnom nivou da komentariše Vladu, jer je ona makar i simbolički metonimija za narod države kojom upravlja. Politička nekorektnost tako u ovoj izjavi može da se, kako i jeste vrlo spremno i rado protumačena, kao rasizam.

Treće, pored ovog možda slučajnog i samo namerno tako protumačenog rasizma, u izjavi premijerke leži i ne tako slučajan elitizam i klasizam. Čak i ako su “šumski ljudi” manje obrazovani, čak i ako su svi predstavnici Vlade Kosova zaista “izašli iz šume”, pa na kraju, čak i ako je sav narod Kosova koji se našao uvređenim takođe “izašao iz šume”, šta to uopšte govori o njihovim političkim sposobnostima? Da li bi ta ista premijerka mislila da po toj logici samo obrazovani “izašli iz gradova” treba da glasaju i učestvuju u političkom životu? Zanimljiva pozicija za nekog ko podržava stranku čiji glasači većinski čine upravo srpska verzija “ljudi iz šume”. Elitizam i klasizam su možda potkrepljeni pozicijom moći, ali očito pozicijom koja zaboravlja na to ko je odgovoran za inauguraciju ove moći - upravo taj narod u Srbiji nažalost većinski niže klasne pozicije i bez visokog obrazovanja. (Pri čemu ne mislim da je sveta opozicija lišena ove pozicije, ona se možda još eksplicitnije zgražava nad “ljudima iz šume” koje naziva “sendvičarima, podsmevajući se time nečijoj nepostojećoj kupovnoj moći i niskom životnom standardu). Četvrto, jako čudi ovakav komentar premijerke u kontekstu u kome jačaju zelene politike, što vidimo u primerima povećanja mesta za poslanike “zelenih” u Evropskom parlamentu ili povećanje popularnosti New Green Deal-a u SAD-u. Dakle umesto da politički povratak prirodi u smislu zelenih politika posmatra kao jedan od prioriteta delovanja Vlade i progresivnu agendu, premijerka pospešuje stereotipnu podelu između ruralnih i urbanih delova kao “civilizovanih” i “necivilizovanih”. Samo postojanje ove podele je dovoljno problematično, a tek povezivanje drugih, posebno vrednosnih, kvaliteta sa ovim kategorijama. Sa tim u vezi je moja poslednja zamerka na izjavu.

Ne samo, dakle, da premijerka ne namerava da odustane od binarne podele ruralno-urbano, uz koju sledi dalji “logički” niz atributa koji se uklapaju u ove opozicije (civilizovano-necivilizovano, obrazovano-neobrazovano, politički sposobno-politički nesposobno), već ona podeli daje posebno mesto u moralnom vrednovanju. Podela postaje ona na “teroristi i ratni zločinci”, s kojima nema pregovora, i MI, moralno podobni, civilizovani. Brnabić je, rekavši da je Beograd racionalna strana i da je samo zbog toga danas na Kosovu mir, ovoj “varvarskoj” Vladi koja se zalaže za rat suprotstavila svoju mirotvoračku Vladu, spremnu na dijalog. Ovim izjavama, pored produbljivanja podele MI - ONI (koja je već sama vrlo tipična za nacionalizam i van ovog konteksta, a kamoli uzevši u obzir istoriju odnosa), produbila i potpuno jednostrano posmatranje istorije odnosa kao istoriju dobrih i loših, pri čemu je, naravno, NAS označila kao dobre, a NJIH kao loše.

U uslovima u kojima srpski nacionalisti Zavetnici i drugi ekstremisti koji ih podržavaju, pokušavaju da probiju kordon policije koji je zadužen za mirno održavanje festivala “Mirëdita, dobar dan!” 1 (koji promoviše kosovsku umetničku scenu i situaciji u kojoj desnica postaje veliki deo opozicije, srpska Vlada ne bi smela da predstavi Srbe kao nevin i mirotvorački narod. Takođe, u uslovima u kojima Vlada Srbije ne ostvaruje dijalog već ga (kao i Vlada Kosova, samo pasivnije) opstruira, premijerka Brnabić bi makar trebalo da se izvini za ovakve izjave koje pretpostavljaju mnoge zaključke kojih ona možda prilikom davanja izjave nije bila u potpunosti svesna (što ne opravdava čin).

Reakcija naroda Kosova koji ovo izvinjenje verovatno više i ne čeka, budući da je kosovskim zvaničnicima, Vladi i aktivnima na društvenim mrežama ova izjava “dobrodošla” za podupiranje, takođe isključivog stava, da Beograd jedini koči pregovore i da je srpska Vlada ta koja ne priznaje ratne zločine i terorizam, ipak bila vrlo duhovita - širom Tvitera i drugih mreža osvanule su fotografije “ljudi iz šume” sa #heštegom #literallyjustemergedfromthewoods. Prateći #hešteg, nažalost, nailazi se i na mnoge komentare srpskih nacionalista o ratnim zločinima na Kosovu sa uznemiravajućim slikama, ali isključivo iz perspektive Srba kao žrtava. Posmatrajući sve to, prepucavanja zvaničnika, duhovite odgovore naroda, festival kosovske kulture, zapaljivi nacionalizam srpski, kosovski, albanski, stiče se utisak da se dijalog, ako se uopšte obavlja, odvija u jako teškim uslovima, sporo i fragmentarno i bez uključenosti svih društvenih aktera.


1 Festival je kako je na njegovom sajtu navedeno: Jedinstveni događaj koji se održava od 2014. godine sa idejom predstavljanja aktuelne kosovske kulturne scene u Beogradu, sa ciljem da susreti predstavnika srpskih i kosovskih kulturnih i društvenih zajednica iniciraju razmene umetničkih ideja i stvore tradiciju saradnje.

Podeli sa prijateljima

FB  TW