Razum i vrlina ne mogu spriječiti krvoproliće

Politika

Andrej Nikolaidis, književnik i kolumnista

Nikolaidis

Bude li opet sukoba, ma i najmanjih, to će biti još poraznije za nas nego klanica devedesetih - jer će značiti da smo vremenom postali još gluplji. Nas od rata ne čuva ništa što smo naučili, jer naučili nismo ništa * Naša nesreća je u tome što naša utopija nije smještema u budućnosti, kao kod sretnih naroda, koji mogu barem održavati privid nade. Naša utopija smještena je u prošlosti, ona je već propala - zvala se Titova Jugoslavija. Ako pogledate naše narode, zajednički im je potpuni prezir prema budućnosti. Naše borbe nisu za bolje sutra, nego za tumačenje i kontrolu prošlosti. Ko će i po kojem ritualu, uz kakav ideološki govor, sahraniti mrtve * Ako ste srpski nacionalista, a većina srpskog književnog svijeta to jeste, odlično smo se razumjeli: da, ja sam vaš neprijatelj, i to ću biti dok sam živ.

Andrej Nikolaidis, književnik i kolumnista, rođen je 1974. godine u Sarajevu, gde je živeo do 1992. Za roman Sin dobio je nagradu Evropske unije za književnost. Za roman Odlaganje - Parezija dobio je crnogorsku državnu nagradu Miroslavljevo jevanđelje, a prošle godine je za roman Mađarska rečenica dobio Nagradu Meša Selimović za najbolji roman na prostoru BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Njegovi romani prevedeni su na 14 jezika. Živi u Ulcinju.

U razgovoru za Remarker najpre odgovara na pitanje na šta ukazuju novi sukobi u Crnoj Gori, ovoga puta u tumačenju posledica Podgoričke skupštine.

To je business as usual. Istinska novost je da Crnogorska akademija nauka i umjetnosti objavila rješenje za sve bivše, sadašnje i buduće sukobe i podjele u Crnoj Gori. Ta je akademija, jasno, poznata po tome što za sve vrijeme naših klanica, kao ni za vrijeme vječite tranzicije, kao nastavka
ratne pljačke mirnim sredstvima, nije pisnula ni o čemu. Sad su se oglasili i saopštili rješenje svih rješenja: ustavni patriotizam. Nemojte me pitati šta je to, jer ne znam - a ne znaju ni u CANU. To vam je palamuđenje, levaćenje, šuplja priča, prdnjava starog svata - nazovite to kako hoćete, što
prostiji budete, opis će biti precizniji.

Malo perverzne ljubavi za ustav

Spika vam je ovo: svi građani i narodi Crne Gore treba da se okupe oko ustava. Nije važno ko se kako zove i kom se bogu moli - važno je da svi poštujemo, šta poštujemo, volimo isti ustav. Kao da ljubav prema državi i naciji nije dovoljno bizarna, sad se od nesretnih građana Crne Gore očekuje da zavole ustav. Kao da nije dovoljno loše što se moramo povinovati zakonima i perverznoj svemoći prava, o čemu sve zna svako ko je čitao i razumio Kafku, nego još treba da volim vrhovni pravni akt, koji treba da bude sidro koje na okupu drži svo brodovlje građanskih, rodnih, seksualnih, etničkih, vjerskih i inih identiteta.

Novi, ustavni patriotizam

Sad kad je CANU promovisala ustavni patriotizam, Amfilohije i četnički vojvoda Andrija Mandić lupiće se šakom o čelo i reći: ma šta će meni Velika Srbija i srpstvo neugašeno, imam ja svoj crnogorski ustav, slava mu i milost. Ili će albanski nacionalisti sutra, kada bude stvorena skraćena Prirodna Albanija, reći: hvala, mi u svealbansku državu nećemo, imamo mi svoj crnogorski ustav.
Dakle: što bi rekli kod vas u Srbiji - tu me seci ako sam šta gluplje čuo.
Pardon my french, izvin’te me što psujem, ali: jebo vas ustav, da vas jebo. Da ponovim za vaše čitaoce. Dakle: pravna država. I nacistička Njemačka je bila pravna država. Ti su se baš držali zakona. Oni su čak i Holokaust pravno i ustavno uobličili. Da je neko podnio žalbu njemačkom Ustavnom sudu (možda i jeste?) tvrdeći da je istrebljenje Jevreja neustavno, žalba bi bila odbijena uz perfektno pravno obrazloženje.
Nacisti su smatrali kako se pravna preciznost ne može precijeniti: zato su, napokon, angažovali jednog od najvećih pravnika tog vremena, Karla Šmita, da dâ pravnu definiciju: ko je, što se zakona tiče, Jevrej? Da, dakle, pravno definiše ko će sve biti ubijen.

O pravu, pravdi i deobi plena

Sa druge strane, mi smo živjeli u Jugoslaviji čiji Maršal je jednom prilikom rekao kako se ne moramo baš uvijek držati zakona, „kao pijan plota“. U kojoj biste državi radije živjeli: pravnoj državi nacističkoj Njemačkoj, ili zaobilaženju zakona sklonoj Titovoj Jugoslaviji?
Pravna nacistička Njemačka počinila je neke od najvećih užasa i nepravdi u povijesti. Titova ne-pravna država bila je jedna od najpravednijih država u povijesti. Kako je to moguće?
Zato što su pravna i pravedna država dvije posve različite stvari. Pravo je u teoriji vrjednosno neutralna procedura, u praksi procedura koja radi za one koji zakone donose - a to su, da se ne lažemo, bogati. Još je Sveti Augustin u svojoj briljantnoj i razornoj kritici države primijetio da i razbojničke družine (a država je, ako nema pravde, tek razbojnička družina, kaže) plijen dijelile na osnovu nekih pravila, dakle zakona. Kako tada, tako i danas. Vrhovni pravni akt kojim je definisana podjela plijena zove se ustav, a stvar je do detalja razrađena u zakonima. Ponekad se plijen dijeli mimo ustava i zakona, i tada jedna grupa lopova angažuje policiju i sudstvo da kazni drugu grupu lopova koja ih je u podjeli plijena zakinula. Tada vidimo pravnu državu, slobodne medije i demokratske i institucije na djelu.

Da li se Crna Gora definitivno, ili na duži period izvukla/obezbedila od nasrtaja velikosrpskog hegemonizma?

Da povežem ovo tvoje pitanje sa prethodnim. Ako nekome u Srbiji nije jasno šta to Crnogorcima smeta u vezi sa proslavom sto godina Podgoričke skupštine, da mu to objasnim ovako. Recimo da je po završetku Prvog svjetskog rata neka vojska, recimo crnogorska, ušla u Srbiju i preuzela svu vlast, kao što je srpska vojska ušla u Crnu Goru. Recimo, onda, da je crnogorska vojska izabrala takozvane “predstavnike naroda” lojalne toj vojsci pa organizovala, recimo, Beogradsku skupštinu, kao što je
srpska vojska učinila u Crnoj Gori.

Poruka građaninu Srbije, ako nešto “nije jasno”

Recimo, potom, da ta “skupština”, u ime bratstva i jedinstva, donese odluku da sa vlasti svrgne dinastiju Karađorđević, ukine državnost Srbije i Srbiju pripoji Crnoj Gori - baš kao što je Podgorička skupština svrgla Petroviće, ukinula državu Crnu Goru i pripojila je Srbiji. Recimo, potom, da dio naroda u Srbiji digne ustanak protiv odluka Beogradske skupštine, i da crnogorska vojska taj ustanak u krvi uguši, i pritom ubije tri do pet hiljada ljudi (što je na ondašnju populaciju Crne Gore ogrimna cifra) - baš kao što je srpska vojska ugušila Božićni ustanak u Crnoj Gori. Sad se obraćam građaninu Srbije kojem kao nije jasno šta je sporno i đe je zapelo sa tom Podgoričkom skupštinom, pa mu kažem: da je sve bilo tako u Srbiji, bi li, leba ti, slavio sto godina Beogradske skupštine?
Prema tome, dragi građanine, ne seri.
Što se beogradskog hegemonizma i Crne Gore tiče. kao što rekoh: velikosrpski nacionalizam Crnu Goru može povući za ćunu, jer Crna Gora ima svoj ustav i ima CANU, koja će kod građana razviti ljubav prema tom ustavu.

Kako danas vidite odnose Crne Gore i Srbije, koliko su važne ili irelevantne izjave iz mantija, da su Srbi u Crnoj Gori u težem položaju danas nego u vreme NDH?

Ta Irinejeva izjava je kao ono CANU sranje o ustavu. Pa moramo li mi svaki idiotizam komentarisati, pa to još činiti sa takozvanim uvažavanjem za takozvano drugačije mišljenje. Mene je pregazilo vrijeme, ja sam ti naučio ovako: ako neko sere, onda je seronja, ako neko laže, onda je
lažov, ako neko priča idiotizme, onda je idiot, bio on, k tome, i patrijarh ili akademik.

Kako ste doživeli obnovljeni izliv hegemonizma u izjavama Ivice Dačića i Milorada Dodika o gotovo izvesnom ujedinjenju Srbije i Republike Srpske. Ponovo se, kao i najavama novog razgraničenja Srbije i Kosova, crtaju nove karte, a ta “umetnost” je dosad koštala na desetine hiljada mrtvih, osakaćenih, silovanih, uništavanjem velikih razmera?

I opet će, i opet će, ako bude sreće.

Koliko vas svi sukobi podsećaju na atmosferu rata s početka devedesetih?

Bude li opet sukoba, ma i najmanjih, to će biti još poraznije za nas nego klanica devedesetih - jer će značiti da smo vremenom postali još gluplji. Nas od rata ne čuva ništa što smo naučili, jer naučili nismo ništa. Prva ozbiljna geopolitička promjena, dovoljno velika da neku od naših zemalja ubijedi da je vrijeme za, kako je to iskreno i precizno formulisao Ivica Dačić, drugo poluvrijeme: krećemo. A tu je Srbija, nažalost, prvi kandidat, prvo zato što nije ostvarila niti jedan ratni cilj, osim djelimično u Bosni, potom zato što je izgubila četiri rata u devet godina, što je vjerovatno svjetski rekord.

Srpski nacionalisti se gotovo uvek pozivaju na imaginarno savezništvo sa Rusijom i Rusima, uz servilnost i suicidne ekonomske poteze koji bi trebalo da umilostive velikog brata (sestru) za komadić lažne nade. Da li se Crna Gora definitivno iščupala iz takvih sanjarenja, al i iz vazalskog ekonomskog položaja?

Ni iz čega se Crna Gora nije definitivno iščupala. Recimo da su šanse 50 prema 50 da će a) Crna Gora za dvadeset godina i dalje biti nezavisna građanska država, kao i za b) da će Crna Gora za 20 godina biti ili pripojena Srbiji, ili biti druga (treća, računamo li RS) nacionalna srpska država koja bi se, onda, Srbiji pripojila u budućnosti. S druge strane, moguće je da ja potcjenjujem snagu ljubavi i inteligenciju članova CANU. Moguće da će Crna Gora odjevena u majice “I ♥ ustav” biti vječna.

Možete li da zamislite idealnu sliku budućnosti naroda bivše Jugoslavije i kako bi ona izgledala? S druge strane, šta je realno?

Naša nesreća je u tome što naša utopija nije smještema u budućnosti, kao kod sretnih naroda, koji mogu barem održavati privid nade. Naša utopija smještena je u prošlosti, ona je već propala - zvala se Titova Jugoslavija. Ako pogledate naše narode, zajednički im je potpuni prezir prema
budućnosti. Naše borbe nisu za bolje sutra, nego za tumačenje i kontrolu prošlosti. Ko će i po kojem ritualu, uz kakav ideološki govor, sahraniti mrtve. Inače: neka mrtvi sahrane mrtve, kaže Isus. Da smo ga mi i naše crkve poslušali makar tu jednu stvar.

Jugoslovenstvo, pre svega vlastito, doživljavate i promovišete kao odnos prema ratnim zločinima. (“Ne možeš, kao Srbin iz Hrvatske, pravdati etnički čistu Republiku Srpsku, a žaliti se na nestanak Srba u Hrvatskoj. Ne možeš, ako si Hrvat iz Hrvatske, biti sretan zbog toga što u Hrvatskoj gotovo nema više Srba, a izražavati zabrinutost zbog toga što Hrvata nema u Republici Srpskoj i nestaju iz Federacije. Kao što ne možeš, ako si Bošnjak iz Sarajeva, ožaliti Srebrenicu, a braniti Cacine zločine. To - dobro je kad mi njih, loše je kad oni nas, mi njih jesmo, ali je to bilo opravdano - je barbarstvo. Ako je cijena jugoslovenstva da lažemo o svemu tome, molim da me se ispiše “).
Koliko je, po vašoj proceni, danas Jugoslovena, ili, preciznije, antinacionalista koji ne umeju da, baš na ovakav način, artikulišu svoj politički stav?Dovoljno, na primer, za to da spreče nova krvoprolića, ili premalo za tako obiman posao?

Razum i vrlina nisu ono što može spriječiti krvoproliće. Sila i ravnoteža straha, to da. To hoće li se nacionalisti klati (i pritom, naravno, klati i nas) zavisi samo od njih i kapitalizma, koji u svakom trenutku, ako nađe da je to isplativo, može pokrenuti njihove ratove. Svi ti nacionalistički debili,
bilo da se predstavljaju kao desničari ili kao ljevičari, zapravo su korisni idioti kapitalizma.

Levičarsko podilaženje “bezgrešnim” radnicima

To važi i za sve naše rusofile. Putinova Rusija nije manje kapitalistička država od Njemačke, na primjer. Naprotiv, u odnosu na Rusiju Njemačka je uzvišeni primjer države socijalne pravde. Merkelica je u poređenju sa Putinom - Roza Luksemburg.

Vidite li mogućnost da neke nove generacije u bivšoj Jugoslaviji, poput onih u Nemačkoj, postave pitanje “Šta si radio u ratu, tata”? Ili “deda”?

Ma kakvi, revizionisti su ovdje pobijedili, mi smo izgubili. Ne samo da smo poraženi, nego nas fašisti svakodnevno šamaraju i pišaju po nama. Jedino što mi možemo pitati je, kao u onom vicu – a da šaraš malo, majstore?

Levičar po ubeđenju, svakako samokritičan - kako objašnjavate poraz radnika koji su olako prepustili svoje fabrike pljačkašima? Može li se tu danas nešto učiniti, makar dosegnuti elementarna prava koja će isključivati poniženje i brutalnu zloupotrebu radnika kao poražene klase, socijalne grupacije?

Jednom sam na tribini koja je održana u Zagrebu, u okviru Subversive film festivala, govorio o tome kako su radnici Fabrike građevinskih mašina “Radoje Dakić” iz Podgorice, u januaru 1989, u nacionalističkim demonstracijama, svrgnuli crnogorsko komunističko rukovodstvo i na vlast doveli Mila Đukanovića i Momira Bulatovića, koji su ih poslali u rat u Hercegovinu i Dubrovnik, potom im na vrat natovarili sankcije, potom ih ostavili bez posla, potom se zbog “ideoloških razlika” rastali, što radnicima “Dakića” nije pomoglo: danas nemaju ni posao ni fabriku, ali i dalje imaju vlast koju su prije tri decenije doveli sa ulice. Uto se iz publike javio neki radikalni ljevičar iz Beograda, koji je izrazio negodovanje načinom na koji Nikolaidis i ostali liberalni intelektualci (“Kome mater!”, poželio sam ustati i viknuti, ali sam kao dobar malograđanin sačekao da drug dovrši govor) za sve okrivljuju radništvo. To je velika nepravda, rekao je, jer radnici nisu ništa krivi: napokon, oni su posljednji prihvatili nacionalizam. Tako je, tako i nikako drugačije. Radnici nisu zajahali bika nacionalizma, koji je porušio sve pred sobom. Nisu glasali za nacionalne/nacionalističke stranke. Nisu se homogenizovali kao pripadnici
nacije i religije. Nisu mrzili radnike drugih nacija i religija, i ni slučajno ih nisu ubijali. Oni su, radnici, dobri ljudi, koje svi oduvijek iskorištavaju. Oni su bili zavedeni. A ko nije?
Od svih stvari koje me nerviraju kod ljevice, najiritantnija je, držim, presumpcija nevinosti radničke klase. Insistiranje na tome da se radništvu priskrbi status žrtve. Takav se pristup odabranoj klasi ne razlikuje od načina na koji nacionalist posmatra svoj narod: i taj je narod uvijek blagorodan, ali je žrtva istorijskih nepravdi, zlih susjeda, politike velikih sila, urota raznih centara moći… Jebite se, drugovi radnici - šta ste tražili, to ste i dobili. Šta smo svi mi tražili, to smo i dobili.

Vaša nova/stara zbirka priča (Bildungsroman, OKF Cetinje) izašla je u Crnoj Gori, da li je možemo očekivati i u Srbiji?

Ne možete. Mojih knjiga nema u Srbiji, izuzev Mađarske rečenice koju mi je štampao Beton. Zapravo mene u Srbiji štampaju prijatelji, a oni su, makar izvrsni, na rubu. Kada je reč o mainstream izdavačima, nema razloga da to bude promijenjeno, jer su osjećaji obostrani. Ako ste srpski nacionalista, a većina srpskog književnog svijeta to jeste, odlično smo se razumjeli: da, ja sam vaš neprijatelj, i to ću biti dok sam živ. No šta ćete, ljudi danas više ne cijene iskrenost.

I za kraj, hoće l’ biti rata?

Nije pitanje da li će, nego kad? Neće odmah.

Podeli sa prijateljima

  
Posted in Politika, Tekst, Vesti.