Korona virus: Čekić i ples

RemarkerDruštvo, Prenosimo, Tekst, Vesti


Prenosimo prevod teksta Tomasa Pueja od 19. marta 2020. Tomas je IT konsultant iz San Franciska, diplomirani inžinjer mašinstva i organizacionih nauka, sa MBA diplomom Stanford univerziteta. Tekst je sa engleskog preveo Radoš Lazarević. Redakcija Remarkera se zahvaljuje autoru prevoda na odobrenju da isti objavimo.

Kako sledećih 18 meseci može izgledati, ako nam lideri kupe vreme

Ovaj članak prati Koronavirus: Zašto morate regovati odmah, koji do danas (19. mart) ima preko 40 miliona pregleda i 30 prevoda. Ako se slažete sa ovim člankom (i američki ste državljanin), razmislite o potpisivanju peticije Beloj kući u vezi sa ovim. Lista onih koji potrđuju ovaj članak je ovde.

Sažetak članka: Jake mere protiv koronavirusa danas trebalo bi da traju samo nekoliko nedelja, ne bi trebalo da dođe do snažnog vrhunca infekcija posle toga, i sve to može biti urađeno po razumnoj ceni za društvo, pritom spašavajući milione života. Ako ne preduzmemo ove mere, desetine miliona će biti zaraženo, mnogi će umreti, uključujući i bilo koga drugog kome će biti potrebna intenzivna nega, zato što će zdravstveni sistem doživeti kolaps.

U jednoj nedelji, zemlje širom sveta su prešle put od ‘Ovaj koronavirus nije ništa posebno’ do proglašavanja vanrednog stanja. Ipak, mnoge zemlje još uvek ne rade puno. Zašto?

Svaka zemlja postavlja isto pitanje: Kako da odgovorimo? Odgovor nije očigledan.

Neke zemlje kao što su Francuska, Španija ili Filipini su od tada uvele jake mere zaključavanja. Druge, kao što su SAD, Velika Britanija ili Švajcarska, su ‘vukle noge po podu’, i sa oklevanjem su se upustile u mere društvenog distanciranja.

Ovo planiramo da pređemo danas, ponovo sa dosta grafika, podataka i modela i obiljem izvora:

  1. Kakva je trenutna situacija?
  2. Koje opcije imamo?
  3. Šta je jedino što je trenutno bitno: Vreme
  4. Kako izgleda dobra strategija za korona virus
  5. Kako da razmišljamo o posledicama po privredu i društvo?

Kada završite sa čitanjem ovog članka, ovo ćete razumeti:

Naš zdravstveni sistem već doživljava kolaps.
Zemlje imaju dve opcije: ili da se sada žestoko bore, ili će proći kroz ogromnu epidemiju.
Ako izaberu epidemiju, stotine hiljada će umreti. U nekim zemljama, milioni.
A to čak možda neće ni eliminisati dalje talase infekcija.
Ako se žestoko borimo sada, zaustavićemo umiranje.
Daćemo oduška našem zdravstvenom sistemu.
Pripremićemo se bolje.
Naučićemo.
Svet nikada ovako brzo nije učio o nečemu.
Svet to mora da radi, zato što znamo jako malo o ovom virusu.
Sve ovo će nam omogućiti nešto najvrednije: kupiti nam vreme.

Ako odlučimo da se borimo žestoko, borba će biti iznenadna, a onda postepena.
Bićemo zaključani nedeljama, a ne mesecima.
Potom, polako ćemo dobiti sve više i više slobode natrag.
Možda stvari neće moći odmah da se vrate u normalu.
Ali mi možemo sve ovo da uradimo imajući u vidu i privredu.

Ok, počnimo.

  1. Kakva je situacija?

Prošle nedelje, prikazao sam ovu krivu:

Ona je pokazala slučajeve koronavirusa širom sveta van Kine. Mogli smo samo da uočimo Italiju, Iran i Južnu Koreju. Morali smo da zumiramo u donji desni ugao da bismo videli zemlje koje tek rastu. Moja poenta je bila da će se one uskoro pridružiti ovim trima na vrhu.

Da vidimo šta se desilo od tad:

Kako što je bilo predviđeno, broj slučajeva je eksplodirao u stotinama zemalja. Ovde sam primoran da prikažem samo zemlje sa preko 1000 slučajeva. Primetite nekoliko stvari:

  • Španija, Nemačka, Francuska i SAD sve imaju više slučajeva nego Italija kada je naredila zaključavanje.
  • Još 16 zemalja imaju više slučajeva danas nego Hubei kada je počeo sa zaključavanjem: Japan, Malezija, Kanada, Portugalija, Australija, Češka, Brazil i Katar imaju više slučajeva nego Hubei ali ispod 1000. Švajcarska, Švedska, Norveška, Austrija, Belgija, Holandija i Danska sve imaju preko 1000 slučajeva.

Primećujete li nešto čudno u ovoj listi zemalja? Sem Kine i Irana, koje su pretrpele masivna i nesporna izbijanja zaraze, i Brazila i Malezije, svaka od ovih država je među najbogatijima na svetu.

Mislite li da ovaj virus udara na bogate države? Ili je verovatnije da su bogatije države u boljoj mogućnosti da identifikuju virus?

Malo je verovatno da siromašne države nisu izložene. Toplo i vlažno vreme verovatno pomaže ali ne zaustavlja izbijanje zaraze samo po sebi – u tom slučaju Singapur, Malezija ili Brazil ne bi imale izbijanje epidemije.

Najverovatnija tumačenja su da je koronavirusu ili trebalo duže da stigne do ovih zemalja jer su manje povezane, ili je već tu ali ove zemlje nisu bile u mogućnosti da investiraju u testiranje da bi to znale.

U svakom slučaju, ako je ovo tačno, to znači da većina zemalja neće umaći koronavirusu. Pitanje je trenutka kada će videti izbijanje zaraze i preduzeti mere.

Koje mere različite zemlje mogu da preduzmu?

  1. Koje su nam opcije?

Od članka prošle nedelje, tema razgovora se promenila i mnoge države su preduzele mere. Ovo su neki od najilustrativnijih primera:

Mere u Španiji i Francuskoj

Na jednom ekstremu imamo Španiju i Francusku. Ovo je vremenski tok mera u Španiji:

U četvrtak 12. marta, predsednik vlade je odbacio kritike da španska vlada potcenjuje zdravstvenu pretnju. U petak, proglasili su vanredno stanje. U subotu, mere su uvedene:

  • Ljudi ne smeju da napuštaju kuću sem u slučaju nužde: namirnice, posao, apoteka, bolnica, banka ili osiguravajuća kompanija (u ekstremnom slučaju).
  • Izričita zabrana izvođenja dece u šetnju ili viđanja prijatelja ili porodice (sem u slučaju brige o ljudima kojima je potrebna pomoć, ali sa higijenskim i merama fizičkog distanciranja)
  • Svi kafići i restorani se zatvaraju. Dozvoljena je samo dostava.
  • Svi zabavni sadržaji se zatvaraju: sport, bioskopi, muzeji, proslave…
  • Venčanja ne smeju da imaju goste. Sahranama ne sme prisustvovati više od nekoliko ljudi.
  • Javni prevoz ostaje otvoren.

U ponedeljak, kopnene granice su zatvorene.

Neki ljudi ovo vide kao odličnu listu mera. Drugi dižu ruke i uzdišu u očaju. Tu razliku će ovaj članak pokušati da pomiri.

Vremenski tok mera u Francuskoj je sličan, samo što im je trebalo više vremena da ih uvedu, a sada su agresivniji. Na primer, plaćanje zakupa, porezi i komunalije su suspendovani za mala preduzeća.

Mere u SAD i Velikoj Britaniji

SAD i VB, kao i zemlje kao što su Švajcarska, su ‘vukle noge po podu’ u implementaciji mera. Ovo je vremenski tok u SAD:

  • U sredu 11. marta: zabrana putovanja
  • Petak: Vanredno stanje na nacionalnom nivou. Bez mera društvenog distanciranja
  • Ponedeljak: vlada moli građane da izbegavaju restorane i barove i ne prisustvuju događajima sa više od 10 ljudi. Nijedna mera društvenog distanciranja je primenjiva u praksi. Sve je samo preporuka.

Mnoge američke savezne države i gradovi su preuzeli inicijativu i uvele mnogo strožije mere.

U Velikoj Britaniji smo videli sličan set mera: dosta preporuka, ali jako malo primoravanja.

Ove dve grupe država ilustruju dva ekstremna pristupa borbi protiv koronavirusa: ublažavanje (mitigacija) i suzbijanje (supresija). Moramo da razumemo šta oni znače.

Opcija 1: Ne raditi ništa

Pre nego što odlučimo da ništa ne radimo, pogledajmo šta bi to značilo za zemlju kao što je SAD:

Ovaj fantastični kalkulator epidemije vam može pomoći da razumete šta će se desiti u raznim scenarijima. Ispod sam dao glavne faktore koji determinišu ponašanje virusa. Primetite da broj inficiranih, u roze boji, dolazi do vrhunca u desetinama miliona u jednom trenutku. Većina promenljivih imaju standardne vrednosti. Jedina bitna promena je da broj R ide od 2,2 do 2,4 (u većoj je saglasnosti sa trenutno dostupnim informacijama, pogledajte na dnu stranice kalkulatora epidemije), stopa smrtnosti (4% zbog kolapsa zdravstvenog sistema. Pogledajte detalje ispod ili u prethodnom članku), dužina ostanka u bolnici (snižena sa 20 na 10 dana) i stopa hospitalizacije (snižena sa 20% na 14% bazirana na teškim i kritičnim slučajevima. Primetite da SZO radi sa stopom od 20%) su bazirani na upravo dostupnim podacima i istraživanjima.

Ako ne uradimo ništa: Svi se zaraze, zdravstveni sistem postaje pretrpan, smrtnost eksplodira, i oko 10 miliona ljudi u SAD umire (plavi stupci). Za brzu računicu: ako se 75% ljudi zarazi i 4% ljudi umre, to je 10 miliona smrti, ili 25 puta više od gubitaka SAD u Drugom svetskom ratu.

Mora da se pitate: ‘To baš zvuči puno. Čuo sam mnogo manje brojke od tih!’

Pa, u čemu je kvaka? Sa svim ovim brojevima, lako je zbuniti se. Ali, samo su dva broja bitna: koji procenat ljudi će se zaraziti virusom i razboleti, i koji procenat će umreti. Ako se samo 25% razboli (zato što drugi imaju virus ali nemaju simptome pa se ne računaju kao slučajevi), i stopa smrtnosti je 0,6% umesto 4%, dolazimo do oko 500 000 smrti u SAD.

Ako ne uradimo ništa, broj smrtnih slučajeva od koronavirusa će verovatno biti između te dve brojke. Ogroman jaz između ova dva ekstrema je najviše pod uticajem stope smrtnosti, tako da je njeno razumevanje presudno. Šta zaista uzrokuje smrt od koronavirusa?

Kako bi trebalo da razmišljamo o stopi smrtnosti?

Ovo je isti grafik kao i ranije, ali sada prikazuje hospitalizovane ljude umesto na zaražene i umrle:

Svetlo plava površina je broj ljudi koji će morati u bolnicu, a tamno plava predstavlja one koji moraju na intenzivnu negu (ICU). Možete videti da će taj broj dostići vrhunac iznad 3 miliona.

Sada, uporedite to sa brojem na intenzivnoj nezi kreveta koje SAD ima (50 hiljada danas, ali to možemo udvostručiti prenamenom drugog prostora). To je crvena isprekidana linija.

Ne, to nije greška.

Ta crvena isprekidana linija je kapacitet kreveta na intenzivnoj nezi koje imamo. Svako iznad te linije će biti u kritičnom stanju ali neće imati pristup nezi koja mu je potrebna, i verovatno će umreti.

Umesto kreveta na intenzivnoj, takođe možete gledati respiratore, ali rezultat je manje više sličan, pošto u SAD ima manje od 100 000 respiratora.

Ovo je zašto su ljudi masovno umirali u Hubeiju i zašto sada masovno umiru u Italiji i Iranu. Stopa smrtnosti u Hubeiju je bila bolja nego što bi inače bila zato što su sagradili dve bolnice skoro preko noći. Italija i Iran ne mogu da urade isto; samo par, ili nijedna zemlja to ne može da izvede. Videćemo šta će se tamo desiti.

Zašto je onda stopa smrtnosti blizu 4%?

Ako 5% slučajeva zahtevaju intenzivnu negu a vi ne možete da im je pružite, većina tih ljudi će umreti. Toliko je prosto.

Dodatno, nedavni podaci sugerišu da su slučajevi u SAD teži nego u Kini.

Voleo bih da je to sve, ali nije.

Kolateralna šteta

Ovi brojevi prikazuju samo ljude koji umiru od koronavirusa. Ali šta se dešava ako vam je zdravstveni sistem doživeo kolaps zbog pacijenata sa koronavirusom? Ostali umiru od drugih bolesti.

Šta se dešava ako imate srčani udar, a hitnoj pomoći treba 50 umesto 8 minuta da stigne (imaju previše slučajeva koronavirusa) a kada stignete u bolnicu nema kreveta na Intenzivnoj i nema doktora? Umirete.

U SAD ima 4 miliona prijema na intenzivnu negu godišnje i oko 500 hiljada (13%) njih umre. Bez kreveta na intenzivnoj, taj postotak bi verovatno bio mnogo veći, blizu 80%. Čak i ako samo 50% umre, u slučaju epidemije koja traje godinu dana broj ide od 500 hiljada do 2 miliona, tako da se dodaje 1,5 miliona smrti, samo kroz kolateralnu štetu.

Ako se koronavirusu dopusti da se šiti, zdravstveni sistem u SAD će doživeti kolaps, i smrti će se brojati u milionima, možda više od 10 miliona.

Ista logika je istinita za većinu država. Broj kreveta na intenzivnoj nezi i respiratora i zdravstvenih radnika je obično sličan kao u SAD ili niži u većini država. Neobuzdan koronavirus znači kolaps zdravstvenog sistema, i to znači masovnu smrt.

Sa ovim do sada, nadam se da je prilično jasno da morate reagovati. Dve opcije koje imamo su Ublažavanje (mitigacija) i Suzbijanje (supresija). Obe predlažu da ‘poravnamo krivu’, ali to rade na bitno različite načine.

Opcija 2: Strategija Ublažavanja

Ublažavanje (mitigacija) ide ovako: ‘Nemoguće je sprečiti koronavirus sada, pa hajde da ga pustimo da uradi svoje, a u isto vreme ćemo pokušati da redukujemo vrhunac infekcija. Hajde da malo poravnamo krivu da bi pomogli zdravstvenom sistemu’

Ovaj grafik se pojavljuje u vrlo bitnom radu koji je objavljen prošlog vikenda na Imperijal koledžu u Londonu. Izgleda da je naterao vlade VB i SAD da promene kurs.

Grafik je vrlo sličan prethodnom. Nije isti, ali je konceptualno ekvivalentan. Ovde, situacija ‘ne radimo ništa’ je crna kriva. Sve ostale krive pokazuju šta bi se desilo ako uvedemo jače i jače mere drušvenog distanciranja. Plava pokazuje najjače mere društvenog distanciranja: izolacija zaraženih, karantin za one koji su možda zaraženi, i izdvajanje starih osoba. Ova plava linija je otprilike trenutna koronavirus strategija VB, iako je za sada samo preporučuju, umesto da je sprovedu.

Ovde, opet, crvena linija je kapacitet intenzivne nege, ovog puta u VB. Opet, ta linija je vrlo blizu dna. Sva ta površina krive poviše te crvene linije predstavlja pacijente sa koronavirusom koji će najverovatnije umreti zbog nedostatka kapaciteta na intenzivnoj nezi.

Ne samo to, nego će ‘poravnavanjem krive’ intenzivne nege biti u kolapsu nedeljama, povećavajući kolateralnu štetu.

Treba da ste šokirani. Kada čujete: ‘Sprovešćemo neko ublažavanje’ ono što zapravo kažu je ‘Svesno ćemo pretrpati zdravstveni sistem, množeći stopu smrtnosti najmanje sa 10’

Pomislili ste da je to dovoljno loše. Ali nismo završili. Zato što je jedna od glavnih pretpostavki ove strategije nešto što se zove ‘imunitet krda’.

Imunitet krda i mutacija virusa

Ideja je da su svi ljudi koji se zaraze i oporave imuni na virus. Ovo je u srcu ove strategije. ‘Gledajte, znamo da će biti teško neko vreme, ali jednom kada završimo i par miliona umre, mi ostali ćemo biti imuni, tako da će ovaj virus prestati da se širi i moćićemo da kažemo zbogom koronavirusu. Bolje da to uradimo odmah i završimo s tim, zato što je alternativa da radimo društveno distanciranje godinu dana i da rizikujemo da nam se vrhunac ionako desi ali sa zakašnjenjem.’

Samo što ovo pretpostavlja jednu stvar: virus se ne menja puno. Ako se ne menja puno, onda dosta ljudi stekne imunitet, i u nekom trenutku epidemija zamre.

Koliko je verovatno da će ovaj virus mutirati?
Izgleda da je već mutirao.

Ovaj grafik predstavlja različite mutacije virusa. Prvobitni sojevi iz Kine su obojeni ljubičastim i onda su se proširili. Svaki put kada vidite grananje na levom grafiku, to je mutacija koja vodi neznatno drugačijoj varijanti virusa.

Ovo ne bi trebalo da bude iznenađujuće: virusi bazirani na RNK kao što je koronavirus ili grip mutiraju oko 100 puta brže nego oni bazirani na DNK – iako koronavirus mutira sporije nego virus gripa.

Ne samo to, nego najbolji način da ovaj virus mutira je da ima milione mogućnosti da to radi, što je upravo ono što bi mu strategija Ublažavanja pružila: da zarazi stotine miliona ljudi.

Zato primate vakcinu protiv gripa svake godine. Ima toliko sojeva gripa, a novi neprestano evoluiraju, pa jedna vakcina nikada ne može zaštititi protiv svih sojeva.

Drugim rečima: strategija Ublažavanja ne samo što pretpostavlja milione smrti u zemljama kao što su SAD ili VB. Takođe se kocka sa činjenicom da virus neće previše mutirati – što znamo da će se desiti. Uz to će mu dati mogućnost da mutira. Tako da jednom kada završimo sa par miliona smrti, možda ćemo morati da se pripremimo za još par miliona – svake godine. Ovaj koronavirus bi mogao da postane ponavljajuća životna činjenica, ako grip, ali mnogo puta smrtonosniji.

Najbolji način da ovaj virus mutira je da mu se pruže milioni mogućnosti da to učini, što je upravo ono što bi mu strategija ublažavanje pružila.

Tako da ako ni ne rađenje ničega niti ublažavanje ne daju rezultate, šta je alternativa? Zove se ‘Suzbijanje’

Opcija 3: Strategija Suzbijanja

Strategija Ublažavanja ne pokušava da zaustavi epidemiju, nego samo malo da poravna krivu. U međuvremenu, strategija Suzbijanja pokušava da primeni teške mere da bi brzo dovela epidemiju pod kontrolu. Konkretno:

  • Udarite jako odmah. Naredite teške mere društvenog distanciranja. Stavite ovu stvar pod kontrolu.
  • Onda, ublažite mere tako da ljudi mogu polako da dobiju nazad svoje slobode i nešto što je približno normalnom društvenom i privrednom životu može da se nastavi.

Kako to izgleda?

Svi parametri modela su isti, sem što se dešava intervencija oko sadašnjeg trenutka da smanji stopu prenošenja na R=0,62, i zato što zdravstveni sistem ne doživi kolaps, stopa smrtnosti se smanjuje na 0,6%. Definišem ‘oko sadašnjeg trenutka’ momenat da uvodite mere kada imate oko 32 000 slučajeva u SAD (što je 3 puta više nego zvaničan broj 19. marta). Primetite da ovo nije previše osetljivno na odabran broj R. Ako je npr. R=0,98, broj umrlih je 15 000. Pet puta više nego za R=0,62, ali to su još uvek desetine hiljada mrtvih ali ne milioni. Takođe model nije previše osetljiv na stopu smrtnosti: ako je ona 0,7% umesto 0,6%, broj umrlih raste sa 15 000 na 17 000. Ovo je kombinacija većeg R, veće stope smrtnosti i kašnjenja u donošenju mera da se R smanji danas. Radi pojašnjenja, čuveni R0 je R na početku (R u trenutku 0). To je stopa prenošenja kada još niko nije imun i nema mera. R je stopa prenošenja uopšte.

Pod strategijom suzbijanja, kada se prvi talas završi, broj umrlih je u hiljadama, a ne u milionima

Zašto? Zato što ne samo da zaustavljamo eksponencijalni rast slučajeva. Takođe zaustavljamo stopu smrtnosti jer zdravstveni sistem nije potpuno pretrpan. Ovde, upotrebio sam stopu smrtnosti od 0,9%, koju vidimo danas u Južnoj Koreji, zemlji koja je bila najefikasnija u sprovođenju strategije Suzbijanja.

Kada se ovako objasni, izgleda kao lak izbor. Svako bi trebalo da prati strategiju Suzbijanja.

Zašto onda neke zemlje oklevaju?

Plaše se tri stvari:

  1. Prvo zaključavanje će trajati mesecima, što je neprihvatljivo za većinu ljudi.
  2. Zaključavanje koje traje mesecima će uništiti privredu.
  3. Čak neće ni rešiti problem, zato što ćemo samo odložiti epidemiju: kasnije, kada uklonimo mere društvenog distanciranja, ljudi će se opet zaraziti i milioni će umreti.

Ovako je Imerijal koledž modelovao Suzbijanje. Zelena i žuta linija su različiti scenariji Suzbijanja. Možete videti da to ne izgleda dobro: Opet ćemo videti ogromne vrhunce, zašto se mučiti?

Doći ćemo do ovih pitanja za trenutak, ali pre toga ima nešto bitnije.

Ovo potpuno maši poentu priče.

Ako se ovako predstavi, od dve opcije Ublažavanja i Suzbijanja, ni jedna ne izgleda jako privlačno. Ili će dosta ljudi umreti uskoro i nećemo naškoditi privredi, ili ćemo naškoditi privredi, samo da odložimo smrtne slučajeve.

Ovo ignoriše vrednost vremena.

  1. Vrednost vremena

U prethodnom članku, objasnili smo vrednost vremena u spašavanju života. Svaki dan, svaki sat koji smo oklevali u sprovođenju mera, ova eksponencijalna pretnja je nastavila da se širi. Videli smo kako samo jedan dan može da redukuje broj umrlih za 40% ili još više.

Ali vreme je čak od još veće važnosti.

Uskoro ćemo se suočiti sa najvećim talasom pritiska na zdravstveni sistem ikada u istoriji. Potpuno smo nepripremljeni, a suočavamo se sa neprijateljem koga ne znamo. To nije dobra pozicija za rat.

Šta bi uradili ako biste znali da ćete se uskoro suočiti sa svojim najgorim neprijateljem, o kome znate jako malo, a imate dve opcije: ili da se zatrčite prema njemu, ili da pobegnete da biste kupili sebi malo vremena za pripremu. Koju opciju biste vi odabrali?

To je ono što moramo da uradimo danas. Svet se probudio. Svaki dan za koji usporimo koronavirus, možemo iskoristiti da se bolje pripremimo. Sledeći odeljci navode u detalje šta nam sve vreme može kupiti:

Smanjivanje broja slučaja

Sa efektivnim Suzbijanjem, broj pravih slučaja će se srušiti preko noći, kao što smo videli u Hubeiju pretekle nedelje.

Izvor: Analiza Tomasa Pueja sa grafika i podataka od Žurnala američke medicinske asocijacije

Na današnji dan, imamo nula novih slučajeva koronavirusa u celoj 60-milionskoj provinciji Hubei.

Broj dijagnoziranih će rasti još nekoliko nedelja, ali onda će početi da pada. Sa manjim brojem slučajeva, stopa smrtnosti počinje takođe da pada. I kolateralna šteta se smanjuje: manji broj ljudi će umreti od uzroka koji nisu povezani sa koronavirusom zbog preopterećenosti zdravstvenog sistema.

Suzbijanje će nam dati:

  • Manji broj ukupnih slučajeva koronavirusa
  • Trenutni predah zdravstvenom sistemu i ljudima koji ga vode
  • Smanjenje stope smrtnosti
  • Smanjenje kolateralne štete
  • Mogućnost da se zdravstveni radnici koji su zaraženi, izolovani ili u karantinu oporave i vrate na posao. U Italiji, zdravstveni radnici predstavljaju 8% ukupnog broja zaraženih.

Razumevanje pravog problema: testiranje i ulaženje u trag

U ovom trenutku, VB i SAD nemaju predstavu o svojim pravim slučajevima. Ne znamo koliko ih ima. Jedino znamo da zvanični broj nije pravi, a da je pravi u desetinama hiljada slučajeva. Ovo se desilo zato što ne testiramo, i ne ulazimo zaraženima u trag.

  • Za par nedelja, možemo da normalizujemo situaciju oko testiranja, i počnemo da testiramo svakoga. Sa tom informacijom, konačno možemo da saznamo prave razmere problema, gde ćemo morati da budemo agresivniji, i u kojim oblastima je bezbedno isključiti mere zaključavanja.
  • Novi metodi testiranja bi mogli da ubrzaju i bitno smanje cenu testiranja.
  • Mogli bismo takođe da organizujemo operacije ulaženja u trag slučajevima, poput onih u Kini i ostalim zemljama istočne Azije, gde mogu da identifikuju svaku osobu koju je zaražena osoba susrela, i da je stave u karantin. Ovo bi nam dalo tone podataka koje bismo mogli da primenimo kasnije na društveno distanciranje: ako znamo gde je virus, možemo da ciljamo samo ta mesta. Ovo nije viša matematika: ovo leži u osnovi pristupa kojim su istočnoazijske zemlje uspele da iskontrolišu izbijanje zaraze bez drakonskih mera društvenog distanciranja koje postaju sve više neophodne u drugim državama.

Samo mere iz ovog odeljka (testiranje u ulaženje u trag) su uspele da suzbiju rast koronavirusa u Južnoj Koreji i dovele su epidemiju pod kontrolu, bez strogih mera društvenog distanciranja.

Proširenje kapaciteta

SAD (i verovatno VB) ulaze u rat bez oklopa.

Imamo maski za samo dve nedelje, nedovoljno lične zaštitne opreme (PPE), nedovoljno respiratora, nedovoljno kreveta na intenzivnoj nezi, nedovoljno ECMO mašina (za oksigenizaciju krvi)… Zato je stopa smrtnosti ogromna kod Strategije Ublažavanja.

Ali ako kupimo sebi malo vremena, možemo ovo okrenuti:

  • Imaćemo više vremena da kupimo opremu koja će nam biti potrebna za nadolazeći talas
  • Možemo brzo da podignemo proizvodnju maski, zaštitne opreme, respiratora, ECMO mašina, i bilo koje druge neophodne opreme da bismo smanjili stopu smrtnosti.

Drugim rečima: ne trebaju nam godine da dobijemo oklop, trebaju nam nedelje. Uradimo sve što možemo da podignemo proizvodnju odmah. Zemlje se mobilizuju. Ljudi počinju da budu inventivni, kao na primer korišćenje tehnologije 3D štampe za pravljenje delova za respiratore. Možemo to. Samo nam treba još vremena. Da li biste sačekali par nedelja da dobijete oklop pre nego što se suočite sa smrtnim neprijateljem?

Nisu ovo jedini kapaciteti koji u nam potrebni. Trebaju nam zdravstveni radnici što je pre moguće. Gde ćemo ih dobiti? Moramo da obučimo ljude da pomažu medicinskim sestrama, i moramo da pozovemo medicinske radnike nazad iz penzije. Mnoge zemlje su ovo već počele, ali za to treba vremena. Možemo to da uradimo za par nedelja, ali ne ako se sve sruši.

Smanjivanje javne zaraznosti

Javnost je preplašena. Koronavirus je nov. Ima toliko toga što još uvek ne znamo kako da radimo! Ljudi nisu naučili da prestanu da se rukuju. Još uvek se grle. Ne otvaraju vrata laktom. Ne peru ruke posle dodirivanja kvake. Ne dezinfikuju stolove pre nego što sednu za njih.

Kada budemo imali dovoljno maski, moći ćemo da ih koristimo i van zdravstvenog sistema. Za sada, bolje je da ih čuvamo za naše zdravstvene radnike. Ali ako ne vlada oskudica maski, ljudi bi trebalo da ih nose tokom svakodnevnih aktivnosti, jer će zaraziti manje ljudi ako su bolesni, a sa pravilnom obukom takođe mogu da smanje verovatnoću da se zaraze i oni koji ih nose. (U međuvremenu, nošenje bilo čega je bolje od ničega)

Sve ovo su prilično jeftini načini da se stopa prenošenja smanji. Što se manje virus širi, manje mera ćemo morati da uvodimo u budućnosti da bismo ga zaustavili. Ali treba nam vremena da edukujemo ljude o svim ovim merama i da ih opremimo.

Razumevanje virusa

O virusu znamo vrlo vrlo malo. Ali svake nedelje, pristižu na stotine naučnih radova.

Svet se konačno ujedinio protiv zajedničkog neprijatelja.
Istraživači širom planete se mobilišu da bi bolje razumeli ovaj virus.

Kako se virus širi?
Kako se zaraza može usporiti?
Koliki je procenat asimptomatičnih prenosilaca?
Da li su zarazni? Koliko?
Šta su dobri tretmani?
Koliko dugo virus preživljava?
Na kojim površinama?
Koliko različite mere društvenog distanciranja utiču na stopu transmisije(prenošenja)?
Šta je njihova cena?
Šta je najbolja praksa ulaženja u trag zaraženima?
Koliko su pouzdani naši testovi?

Jasni odgovori na ova pitanja će pomoći da naš odgovor bude što je više ciljan pritom minimizujući privrednu i društvenu štetu. A oni će doći za nekoliko nedelja, ne godina.

Pronalaženje terapije

Ne samo to, nego šta ako pronađemo terapiju u sledećih nekoliko nedelja? Svaki dan koji kupimo nas dovodi bliže tome. U ovom trenutku, postoji već nekoliko kandidata, kao što su Favipiravir, Hlorokin, ili Hlorokin u kombinaciji sa Azitromicinom. Šta ako se ispostavi da za dva meseca otkrijemo terapiju za koronavirus? Koliko glupo ćemo izgledati ako tada budemo imali milione umrlih jer smo pratili strategiju Ublažavanja?

Razumevanje cena i benefita

Svi gorenavedeni faktori nam mogu pomoći da sačuvamo milione života. To bi trebalo da bude dosta. Na nesreću, političari ne mogu da misle samo o životima zaraženih. Moraju da razmišljaju o celokupnoj populaciji, a teške mere društvenog distanciranja imau uticaj na druge.

Trenutno nemmamo ideju koliko različite mere društvenog distanciranja smanjuju prenošenje virusa. Takođe nemamo pojma šta je njihova ekonomska i društvena cena.

Zar nije malo preteško odlučiti koje mere su nam potrebne na dužirok ako ne znamo njihovu cenu i benefite?

Nekoliko nedelja bi nam dalo dovoljno vremena da počnemo da ih proučavamo, da ih razumemo, prioritizujemo, i odlučimo koje da pratimo.

Manje slučajeva, više razumevanja problema, izgradnja kapaciteta, razumevanje virusa, razumevanje cena i benefita različitih mera, obučavanje javnosti… To su samo neke od osnovnih alatki za borbu protiv virusa, a nama samo treba nekoliko nedelja da bismo razvili mnoge od njih. Zar ne bi bilo glupo vezati se za strategiju koja nas umesto toga baca, nepripremljene, u čeljusti neprijatelja?

  1. Čekić i ples

Sada znamo da je strategija Ublažavanja grozan izbor, i da strategija Suzbijanja ima ogromne kratkorične prednosti.

Ali ljudi imaju opravdane brige oko ove strategije:

  • Koliko dugo će to zapravo trajati?
  • Koliko skupo će sve biti?
  • Da li će doći do drugog vrhunca zaraze koji će biti isti kao i da ništa nismo radili?

Ovde ćemo pogledati kako bi prava strategija Suzbijanja trebalo da izgleda. Nazovimo to Čekić i Ples.

Čekić

Prvo, reagujete brzo i agresivno. Iz svih gorepomenutih razloga, uzevši u obzir vrednost vremena, moramo ovo ugasiti što je pre moguće.

Jedno od najvažnijih pitanja je: Koliko dugo će ovo trajati?

Strah koji svako oseća je da ćemo biti zaključani unutar svojih kuća mesecima, sa pratećim privrednim i nervnim slomovima. Ova ideja je loše pokrivena u čuvenom radu Imperijal koledža:

Sećate li se ovog grafika? Svetlo plava površina koja ide od kraja marta do kraja avgusta je period koji ovaj rad preporučuje kao Čekić, prvobitna supresija koja uključuje jako društveno distanciranje.

Ako ste političar i vidite da je jedna opcija pustiti stotine hiljada ili milione da umru strategijom Ublažavanja, a druga zaustaviti privredu pet meseci pre nego što doživite isti vrhunac slučajeva i umrlih, ni jedna ne zvuči kao privlačna alternativa.

Ali ovo ne mora da bude tako. Ovaj rad, koji utiče na politiku VB danas, brutalno je iskritikovan zbog svojih ključnih mana: ignoriše ulaženje u trag kontaktima (što je u srcu politike u Južnoj Koreji, Kini ili Singapuru i mnogim drugima) ili restrikcije putovanja (esencijalno u Kini), ignoriše uticaj nemanja velikih gužvi…

Vreme koje je potrebno za Čekić su nedelje, ne meseci.

Ovaj grafik prikazuje nove slučajeve u celoj provinciji Hubei (60 miliona ljudi) svakog dana od 23. januara. Za 2 nedelje, zemlja se polako vraćala na posao. Za oko 5 nedelja sve je bilo potpuno pod kontrolom. Za 7 nedelja novodijagnozirani su bili samo kapljice. Podsetimo se da je ovo bila najgora provincija u Kini.

Setite se opet da su ovo narandžasti stupci. Sivi stupci, pravi slučajevi, su drastično pali mnogo ranije (pogledajte Chart 9).

Mere koje su oni preduzeli su bile vrlo slične onima u Italiji, Španiji ili Francuskoj: izolacija, karantin, ljudi su morali da sede kući sem u hitnim slučajevima ili su morali da kupe hranu, ulaženje u trag kontaktima, testiranje, više bolničkih kreveta, zabrane putovanja…

Detalji su ipak, bitni.

Kineske mere su bile jače. Na primer, bilo je dozvoljeno samo jednoj osobi iz domaćinstva da izađe iz kuće jednom u tri dana da kupi hranu. Takođe, njihovo sprovođenje je bilo jače. Najverovatnije je ova jačina sprovođenja zaustavila epidemiju brže.

U Italiji, Francuskoj i Španiji, mere nisu bile toliko drastične, a njihvo sprovođenje nije bilo toliko jako. Ljudi se još uvek šetaju ulicama, mnogi bez maski. Ovo će verovatno rezultirati sporijim Čekićem: trebaće više vremena da se epidemija u potpunosti iskontroliše.

Neki ljudi ovo tumače kao ‘Demokratske zemlje nikada neće uspeti da ponove ovoliki pad u broju slučajeva’. To nije tačno.

Nekoliko nedelja, Južna Koreja je imala najgoru epidemiju van Kine. Sada je ona u velikoj meri pod kontrolom. To su uradili bez traženja od ljudi da ostanu kući. Postigli su to uglavnom vrlo agresivnim testiranjem, ulaženjem u trag kontaktima, i prisilnim karantinima i izolacijama.

Izbijanje epidemije kao u Južnoj Koreji može biti iskontrolisano u roku od nekoliko nedelja bez naređenog društvenog distanciranja. Zemlje na Zapadu, koje već sprovode jak Čekić sa striktnim merama društvenog distanciranja, mogu definitivno staviti epidemiju pod kontrolu za nekoliko nedelja. Ovo je stvar discipline, izvršenja, i koliko se populacija pridržava pravila.

To zavisi od jačine faze posle Čekića: Ples.

Ples

Ako zakucate koronavirus Čekićem, za par nedelja ćete ga iskontrolisati i u mnogo ste boljoj poziciji da se s njim pozabavite. Sada na red dolazi dugoročan trud da zadržavate ovaj virus dok ne stigne vakcina.

Ovo je verovatno jedna od najvećih i najvažnijih greški koje ljudi prave kada misle o ovoj fazi: misle da će ih držati kući mesecima. To uopšte nijeslučaj. Ustvari, verovatno je da će se naši životi vratiti blizu normale.

Ples u uspešnim zemljama

Kako to da su Južna Koreja, Singapur, Tajvan i Japan imali slučajeve dugo vremena, i slučaju Južne Koreje hiljade njih, a još uvek nisu zaključani kod kuće?

Coronavirus: South Korea seeing a ‘stabilising trend’

U ovom videu, južnokorejska Ministarka spoljnih poslova objašnjava kako je njihova zemlja to izvela: efektivno testiranje, efikasno ulaženje kontaktima u trag, zabrane putovanja, efikasno izolovanje i efikasan karantin.

Ovaj rad objašnjava pristup Singapura:

Interrupting transmission of COVID-19: lessons from containment efforts in Singapore

Hoćete da pogađate njihove mere? Iste one kao kod Južne Koreje. U njihovom slučaju, tome su dodali i ekonomsku pomoć onima u karantinu ili pod zabranom putovanja ili sa kašnjenjima.

Da li je prekasno za ostale zemlje? Ne. Primenom Čekića, dobijate novu šansu, novi pokušaj da ovo uradite kako treba.

Ali šta ako sve ove mere nisu dovoljne?

Ples broja R

Period u trajanju od nekoliko meseci između Čekića i vakcine ili efinasne terapije zovem Ples, jer to neće biti period tokom kog su mere iste one jačine kao na početku. Neke oblasti će videti ponovno izbijanje zaraze, druge neće duži vremenski period. U zavisnosti od toga kako slučajevi evoluiraju, moraćemo da pooštrimo mere društvenog distanciranja ili ćemo moći da ih popustimo. To je Ples broja R: ples mera između vraćanja naših života nazad na kolosek i širenja zaraze, ples između privrede i zdravstva.

Kako ovaj ples funkcioniše?

Sve se okreće oko broja R. Ako se sećate, to je stopa prenošenja. U ranom periodu, u prosečnoj, nepripremljenoj zemlji, taj broj je između 2 i 3: tokom prvih nekoliko nedelja dok je neko zaražen, on u proseku zarazi između 2 i 3 čoveka.

Ako je R iznad 1, broj zaraženih raste eksponencijalno u epidemiju. Ako je ispod 1, ona zamire.

Tokom Čekića, cilj je dovesti R što je bliže moguće nuli, što je pre moguće, da bismo ugasili epidemiju. U Vuhanu, izračunato je daje R u početku bio 3,9, a posle mera zaključavanja i centralizovanih karantina, smanjio se na 0,32.

Ali onda kada pređete u Ples, ne morate to više da radite. Samo vam treba da R ostane ispod 1: dosta mera društvenog distanciranja imaju instinsku, tešku cenu za ljude. Oni mogu da izgube posao, firmu, zdrave navike…

Možete dovesti R ispod 1 sa nekoliko jednostavnih mera.

Detaljni podaci, izvori, i pretpostavke su ovde

Ovo je aproksimacija kako različiti tipovi pacijenata odgovaraju na koronavirus, kao i njihova zaraznost. Niko ne zna pravi oblik ove krive, ali smo skupili podatke iz nekoliko radova da aproksimiramo kako ona izgleda.

Svaki dan pošto dobiju virus, ljudi imaju određeni potencijal zaraznosti. Sveukupno, ovi dani zaraznosti dovode do 2,5 novozaraženih u proseku.

Veruje se da se poneki prenos bolesti dešava tokom faze ‘bez simptoma’. Posle toga, kako se simptomi pojačavaju, obično ljudi odu kod doktora, bivaju dijagnozirani, i njihova zaraznost se smanjuje.

Na primer, u početku imate virus ali ne i simptome, tako da se ponašate uobičajeno. Kada pričate sa ljudima, širite virus. Kada dodirnete nos a potom kvaku, sledeća osoba koja dodirne tu istu kvaku se zarazi.

Što više virus raste u vama, zarazniji ste. Onda, kada krenete da imate simptome, možda polako prestajete da odlazite na posao, ostajete u krevetu, nosite masku, ili počnete da idete kod doktora. Što su simptomi jači, više se društveno distancirate, umanjujući širenje virusa.

Kada vas prime u bolnicu, čak iako ste jako zarazni, ne prenosite virus mnogo jer ste izolovani.

Ovde možete videti ogroman uticaj politika poput onih u Singapuru ili Južnoj Koreji:

  • Ako se ljudi masovno testiraju, oni mogu biti identifikovani i pre nego što pokažu simptome. Kada su u karantinu, ne mogu da šire ništa.
  • Ako su ljudi obučeni da prepoznaju svoje simptome ranije, oni smanjuju broj dana u plavom, i stoga njihovu ukupnu zaraznost.
  • Ako se ljudi izoluju čim dobiju simptome, zaraze iz narandžaste faze nestaju.
  • Ako su ljudi obučeni u smislu društvene distance, nošenja maski, pranja ruku ili dezinfikovanja prostora, oni prenose manje virusa tokom čitavog perioda.

Jedino kada sve ovo zakaže, trebaju nam teže mere društvenog distanciranja.

Isplativost (Return on Investment, ROI) društvenog distanciranja

Ako smo sa svim ovim merama i dalje iznad R=1, moramo da smanjimo prosečan broj ljudi koje svaka osoba susreće.

Postoji nekoliko vrlo jeftinih načina da se to izvede, kao što je zabrana skupova sa više od određenog broja ljudi (npr. 50, 500), ili naređivanje ljudima da rade od kuće kad god mogu.

Drugi načini su mnogo mnogo skuplji ekonomski, društveno, i etički, kao što su zatvaranje škola i univerziteta, traženje od svih da ostanu kod kuće, i zatvaranje preduzeća.

Ovaj grafik je izmišljen zato što danas ne postoji. Niko nije uradio dovoljno istraživanja o ovome ili postavio sve ove mere na način da možemo da ih uporedimo.

Na žalost, jer je to najbitniji grafik koji političarima treba da bi doneli prave odluke. On ilustruje šta im zapravo prolazi kroz glavu.

Tokom perioda Čekića, političari hoće da smanje R što je više moguće, kroz mere koje populacija još uvek može da toleriše. U Hubeiju, smanjili su ga skroz do 0,32. Možda to nama nije potrebno: možda samo do 0,5 ili 0,6.

Ali tokom perioda Plesa broja R, oni bi hteli da se kreću što je moguće bliže 1, pritom ostajući ispod 1 tokom dužeg vremenskog perioda. To sprečava novo izbijanje zaraze, a eliminiše najdrastičnije mere.

Ovo znači da, bez obzira da li to lideri shvataju ili ne, ono što rade je sledeće:

  • Izlistavanje svih mera koje mogu da preduzmu da smanje R.
  • Orijentaciono ukapiraju benefite uvođenja tih mera: smanjenje broja R.
  • Orijentaciono ukapiraju cenu tih mera: privrednu, društvenu i etičku cenu.
  • Rangiraju mere na osnovu njihove cene i benefita
  • Odaberu one koje daju najveću redukciju broja R do 1, za najmanju cenu.

Ovo je samo ilustrativno, svi podaci su izmišljeni. Nije nam poznato da ovakvi podaci danas postoje. Ali moraju. Na primer, lista iz CDC-a je odlična za početak, ali propušta stvari kao što su mere edukacije, okidače, kvantifikaciju cene i benefita, detalje mera, ekonomske i društvene kontramere…

Inicijalno, poverenje političara u ove brojeve će biti nisko. Ali to je i dalje kako razmišljaju – i moraju o tome razmišljati.

Ono što im treba je da formalizuju proces: da razumeju da je ovo igra brojeva u kojoj moramo da saznamo što je moguće brže na kojoj smo vrednosti broja R, uticaj svake mere na smanjenje R, i pripadajuću društvenu i ekonomsku cenu.

Jedino tada će oni biti u mogućnosti da donesu racionalnu odluku koje mere preduzeti.

Zaključak: Kupite nam Vreme

Koronavirus se još uvek širi gotovo svuda. 152 zemlje imaju slučajeve. U trci smo sa vremenom. Ali ne moramo da budemo: postoji jasan način na koji možemo da razmišljamo.

Neke zemlje, naročito one koje još uvek nisu na velikom udaru koronavirusa, se možda pitaju: Da li će se ovo desiti meni? Odgovor je: Verovatno se već desilo. Samo još uvek niste primetili. Kada zaista udari, vaš zdravstveni sistem će biti u još gorem stanju nego u bogatim zemljama koje imaju jake zdravstvene sisteme. Bolje sprečiti nego lečiti, morate reagovati sada.

Za zemlje gde je koronavirus već tu, opcije su jasne.

Sa jedne strane, zemlje mogu da se bore. One mogu da se zaključaju na nekoliko nedelja da bi nam kupili vreme, da naprave promišljen plan akcije, i da iskontrolišu ovaj virus dok ne dobijemo vakcinu.

Vlade širom sveta danas, uključujući neke kao što su SAD, VB ili Švajcarsku su do sada odabrale put Ublažavanja.

To znači da se predaju bez borbe. Gledaju na druge zemlje koje su se uspešno borile sa ovim, ali kažu: ‘Pa ne možemo to da uradimo!’

Šta da je Čerčil isto rekao? ‘Nacisti su već svuda u Evropi. Ne možemo da se borimo s njima. Hajde da se predamo.’ To danas rade mnoge zemlje u svetu. Ne daju nam šansu da se izborimo s ovim. Morate to da zahtevate.

Razglasite!

Na žalost, milioni života su još uvek na kocki. Podelite ovaj članak – ili bilo koji sličan – ako mislite da ljudima može promeniti mišljenje. Lideri moraju ovo da razumeju da bi izbegli katastrofu. Trenutak za akciju je sada.

Originalni tekst pročitajte ovde.

Podeli sa prijateljima