Below you'll find a list of all posts that have been tagged as “Prenosimo”
S ciljem unapređenja čistoće ruku, pristupite implementaciji dezinfekcije. U tom maniru, zakomplikovan je i pristup i ovoj kriznoj situaciji. Strah od širenja zaraznog virusa postao je tek jedan od strahova vanredne situacije, čijim je kreiranjem nivelisan.
Trebala je to biti rutinska likvidacija civila, jedna od mnogih koje je te 1992. godine izveo interventni vod prijedorske policije. Učinio im se pogodan put urezan kroz stijenu na obroncima Vlašića. Litica sa oštrim kamenjem i dubokim smrtonosnim ponorom prosto ih je mamila da baš tu zaustave autobuse u kojima je bilo 200 muškaraca koje su tog 21. augusta 1992. godine izdvojili iz konvoja kojim su vršili progon nesrpskog življa iz Prijedora.
Nura je živjela lijepim i mirnim životom prije rata. Rat ju je dočekao u opkoljenoj Srebrenici. Bilo je gladi krajem ’92, sve do marta ’93. Kasnije, kada su došli plavi šljemovi, bilo je malo lakše za hranu, ali Nurin stariji sin je ranjen, u jednom selu iznad Srebrenice. Prebačen je helikopterom u Tuzlu na liječenje. Kada se malo oporavio, dobio je zaduženje u Tuzli, u policiji. Tužnu vijest Nura je dobila 25. maja 1995., kada se Tuzla suočila sa stradanjem civila na Kapiji. Tada je ubijen Nurin sin Admir.
Rođen je u Vlasenici 1968. Pred rat, bio je student mašinstva u Sarajevu. U jesen, devedest druge, našao se sa roditeljima u ratnoj Srebrenici. Podnosili su, kao i svi drugi, nevolje gladi i opsade. U općoj oskudici, Hasan je uspio dane prekratiti uz udžbenik engleskog jezika, koji je pronašao u Domu kulture. Kasnije, to krhko poznavanje jezika će mu pomoći da se zaposli kao prevodilac u Kandaskom bataljonu, koji je prvi stigao u opkoljen grad. Poslije su se smjenjivali Plavi šljemovi i iz drugih zemalja. U to vrijeme Hasan je imao 24 godine. Kada je krenuo žestok napad na enklavu, Hasan je rekao mlađem bratu da dođe kod njega u Potočare, u bazu UN-a. Potom su došli i roditelji.
Rođen je u mjestu Gladovići kod Srebrenice. Medicinski fakultet završio je u Sarajevu. Nikad nije mogao pretpostaviti da će se baviti hirurgijom, a kada ga je profesor na ispitu iz Hirurgije pitao da po završetku studija ostane u Sarajevu, na Kliničkom centru, da specijalizira hirurgiju, Ilijaz mu je rekao da mu hirurgija neće nikada trebati tamo gdje se vraća.
Doktoricu Fatimu Dautbašić Klempić, 11. juli je zatekao u Srebrenici, gdje je nakon bijega iz Bratunca, postala dijelom tima Ratne bolnice. Fatima je jedna od žena koje će preživjeti Marš smrti. Sa nama dijeli sjećanja na pad Srebrenice.
Rođena je sedmog juna 1995. godine u Srebrenici. Kao jednomjesečna beba, sa svojom porodicom, morala je napustiti dom. Sa majkom i sestrama deportovana je u Kladanj, a otac joj je spas potražio u proboju preko šume. Prema njenim saznanjima, ubijen je u Kravici. Godinama nije znala šta se dešava, čula je priče da se nešto desilo, ali nije mogla da shvatiti šta. Znala je da nema oca, ali nije znala zbog čega. Kao dijete, očekivala je da će se on odnekud pojaviti, da se negdje krije, da će se pojaviti na vratima jednog dana, međutim, dobili su vijest da mu je tijelo pronađeno. Dženanin otac ukopan je u Memorijalnom centru u Potočarima 2006. godine.
Rođena je u selu Zalužje. U svojoj drugoj godini ostala je bez oca, a njena majka se brinula za nju i još četvoro djece. Život joj je bio težak. Udala se u selo Dobrak. Sa mužem Ramom stekla je dva sina, Nermina i Edina. Sagradili su lijepu kuću u kojoj su živjeli sretno, sve do početka rata. Njeno selo, Dobrak, napadnuto je iz Srbije, ali i od okolnih srpskih sela u Bosni. Saliha je izbjegla u Srebrenicu, gdje je provela još tri i pol godine sa svojom porodicom bez hrane, odjeće, obuće, adekvatnog smješataja i sigurnosti.
Žrtve iz naselja Aerodrom nisu dobile javnu, niti pravnu satisfakciju, jer za počinjene zločine do današnjeg dana niko nije odgovarao.
U Hagu 2015. godine je na doživotni zatvor osuđen Zdravko Tolimir – zamjenik komandanta za obavještajno-sigurnosne poslove Glavnog štaba VRS. Osuđen je za genocid, udruživanje radi vršenja genocida, zločine protiv čovječnosti i ubistvo kao kršenje zakona ili običaja ratovanja. Umro je u 2016. godine dok je čekao prebacivanje u zemlju gdje je određeno da će izdržavati kaznu. Tokom suđenja veliki broj svjedoka je iznijelo svoje svjedočenje o događajima u Srebrenici od 1992. do 1995. godine. U nastavku ovog teksta donosimo vam sažetak svjedočenja Mirsade Malagić iz februara 2011. na suđenju Tolimiru.
Kao potpisnici ovog saopštenja, izražavamo duboku zabrinutost zbog postupka sprovođenja javne nabavke koji je objavljen na sajtu Ministarstva odbrane za potrebe pribavljanja žilet žice i drugog materijala za ograđivanje prihvatnih i centara za azil u Srbiji.
Slučaj Radislava Krstića je prvi u kojem je izrečena presuda za genocid pred MKSJ. Tokom suđenja je svjedočilo nekoliko ljudi koji su preživjeli strijeljanje od strane VRS-a i vojne policije tadašnje samoproglašene „Republike Srpske“. Strijeljanja su bila organizovana, planirana i potpomognuta resursima i ljudstvom, izvršena na nekoliko lokacija: Grbavci, Petkovci i druga mjesta.[1] Jedan od preživjelih je bio zaštićeni svjedok „L“.
Drugog decembra 1998. godine Radislav Krstić je uhapšen u Bosni i Hercegovini i nedugo nakon toga je prebačen u Hag na osnovu optužnice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. U optužnici se teretio za genocid, saučesništvo u genocidu, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja.[1] U mjesecu julu 1995. godine u Srebrenici, 8372 Bošnjaka je sistematski ubijeno, dok je većina žena i djece protjerano s područja koje je bilo „UN sigurna zona“ prema UN rezoluciji 819 u to vrijeme. Tokom rata u Bosni i Hercegovini, Krstić je obnašao funkcije general majora VRS-a i komandanta Drinskog korpusa koji je bio zadužen za područje Srebrenice.[2]
Kada je reč o ratovima iz devedesetih godina prošlog veka, kultura sećanja kao kolektivni odnos prema prošlosti i odgovornosti za mnoge zločine počinjene na teritoriji nekadašnje Jugoslavije zasniva se na nacionalističkom narativu koji u potpunosti negira učešće Srbije u ratovima iz devedesetih, a samim tim i njenu odgovornost za zločine koje je činila nacionalistička mašinerija Slobodana Miloševića, saglasnici su sagovornici VOICE-a. Prema njihovim rečima, politizacijom sećanja stvara se iskrivljena slika o prošlosti koja počiva na ideologiji viktimizacije srpskog naroda.
Da li je ugroženost javnog zdravlja dovoljno opravdanje državama da suspenduju neka izborena ljudska prava, a kompanijama da nastave da ignosrišu ekonomska i socijalna prava ljudi?
Povodom kontroverznog predavanja nastavnika istorije pred kamerama RTS-a, za đake osmih razreda osnovnih škola u Srbiji, u kojem je data izrazito revizionistička slika Milana Nedića i kolaboracije u Srbiji tokom Drugog svetskog rata, prenosimo rad istoričara dr Milivoja Bešlina. Članak koji u fokusu ima društvenu i istorijsku rehabilitaciju najpoznatijeg srpskog kvislinga je objavljen u časopisu Limes plus i neznatno je skraćen i prilagođen za ovu priliku. Oprema teksta je redakcijska.
Jake mere protiv koronavirusa danas trebalo bi da traju samo nekoliko nedelja, ne bi trebalo da dođe do snažnog vrhunca infekcija posle toga, i sve to može biti urađeno po razumnoj ceni za društvo, pritom spašavajući milione života. Ako ne preduzmemo ove mere, desetine miliona će biti zaraženo, mnogi će umreti, uključujući i bilo koga drugog kome će biti potrebna intenzivna nega, zato što će zdravstveni sistem doživeti kolaps.
Putovali smo sa Jovanom iz Beograda do Prištine gde se, zajedno sa dreg kraljicom Ostrogom, uputio da sa Lendijem organizuje još jednu dreg žurku koja spaja prištinsku i beogradsku scenu i pokušava da poruši podele koje je izgradila politika.
