Albin Kurti

Da li će Kurti postati novi balkanski Cipras?

Agon MaliqiPolitika, Region 2020, Tekst, Vesti

Politika Agon Maliqi

Nakon pobede pokreta Samoopredeljenje na kosovskim izborima pre mesec dana, oni koji se bave Balkanom bili su pomalo zbunjeni: Šta pobeda Aljbina Kurtija predstavlja za Kosovo ali i za čitav region?

Odgovor je donekle nejasan i Kurtijeva moć trenutno počiva u neizvesnosti i nesigurnosti koju je on sam stvorio. Ipak, neke nagoveštaje možemo pronaći ako duboko zaronimo u njegovu kompleksnu političku prošlost koja otkriva njegov karakter i ideje.

Nekadašnji vođa protesta i intelektualac izvan elite, koji je unutar samo jedne decenije prošao metamorfozu u mainstream političara u odelu sa kravatom, predstavlja retku vrstu za balkanskog političara.

Moglo se očekivati da fenomen Kurtija i Samoopredeljenja koji je počeo kao levičarski nacionalistički pokret anti-kolonijalnog (ali ne i ksenofobnog) tipa nastane negde u Južnoj Americi. Ali sa druge strane Kosovo, gde se većina Albanaca smatrala kolonizovanim od strane Srbije tokom jednog veka i međunarodne administracije tokom jedne decenije, takođe predstavlja pogodno mesto za nastanak ovakvog pokreta.

Dok je dominanti kosovski post-ratni intelektualni diskurs bio fokusiran na individualna prava i demokratizaciju, na tragu onoga što su propovedali i zastupali bliski EU ili USAID krugovima, Aljbin Kurti je situaciju tumačio kroz prizmu Franca Fanona (koji je u to vreme bio obavezna literatura članova pokreta Samoopredeljenja).

Međunarodna zajednica i njena industrija izgradnje nacije – Misija Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK) i druge međunarodne misije su na Kosovu instalirale još jednu vrstu kolonijalne uprave u kojima je Albancima još jednom oduzet politički subjektivitet. Kurti je verovao da Kosovo zaslužuje pravo na samoopredeljenje bez traženja dozvole za to. Zbog toga je proveo i vreme u zatvoru, jer je organizovao proteste i odbio da prizna legitimitet UNMIK-a.

Kada je Kosovo proglasilo nezavisnost u februaru 2008. godine, prihvatajući kompromise Ahtisarijevog plana, Kurti je sa članovima svog pokreta, tada još male grupe koja se okupljala u jednoj skromnoj kući u Prištini, bio jedan od retkih koji nisu slavili na Kosovu (uz kosovske Srbe). “Ovo je samo jedan korak unapred i tri koraka unazad” rekao je tada, ukazujući na prirodu tih kompromisa.

Ali Kurtijev pokret je ubrzo doživeo momentum, prvenstveno iz razloga što je većina društva osećala nelagodu u pogledu prirode nove države. Ne samo da je kosovska nezavisnost bila ograničena od strane stranaca, već je i prethodno privilegovana srpska manjina dobila pravo ustavnog veta i decentralizaciju po etničkim osnovama, što je Kurti video kao oruđe Srbije koje će ona koristiti da sabotira Kosovo. Sve ostalo u vezi nove države činilo se stranim i nametnutim – neutralni simboli bez korena u prošlosti, himna bez stihova, itd.

Prvi izlazak Samoopredeljenja na izbore kao građanske inicijative 2010. godine trebalo je delegitimizuje novi politički sistem iznutra, i kampanja se zasnivala na očuvanju nacionalnog identiteta i ujedinjenja sa Albanijom. Nova politička partija, čiji su aktivisti demolirali vozila EULEX još 2009. godine, za sebe je tvrdila da su jedini predstavnici iskrivljene volje naroda i na tome dobila oko 12 procenata ukupnih glasova.

Ali kada su ušli u parlament, Samoopredeljenje je počelo da se ponaša kao prava politička partija. Dovođenjem umerenih političara i profesionalaca kao što je Špend Ahmeti, Kurti je započeo sa izgradnjom strukture koja je imala ambiciju da vlada, gradeći koalicije i odnose sa međunarodnom zajednicom. Politički diskurs je počeo manje da se zasniva na simbolička pitanja identiteta, kao što je zastava, i više na fundamentalna pitanja poput zapošljavanja i korupcije.

U Kurtijevom pažljivo stvaranom narativu, koji je uskoro prisvojio i ostatak opozicije, ali i delovi civilnog društva, Hašim Tači nije bio samo izdajnik i marioneta stranih sila koji je Kosovu oduzeo njegov albanski identitet, već i glavni krivac za zarobljavanje i pljačku države.

Do 2013. godine, novo Samoopredeljenje je osvojilo lokalne izbore u Prištini i izgradilo solidnu urbanu bazu širom Kosova, koristeći nezadovoljstvo mladih vladajućom političkom elitom. Na parlamentarnim izborima 2014., zagovaralo je socijal-demokratsku platformu, promovišući progresivno oporezivanje i državnu intervenciju u privredi kao centralne teme svoje kampanje.

Kada se 2015. godine nova vlada Demokratske stranke Kosova (PDK) i Demokratske lige Kosova (LDK) našla pod pritiskom Evropske Unije i SAD da pristane na sporazume sa Srbijom o osetljivim političkim pitanjima u okviru Briselskog dijaloga – pre svega na onaj o Zajednici srpskih opština, kao i na sporazum o razgraničenju sa Crnom Gorom – Kurti je još jednom vratio nacionalističku ideologiju u fokus politike Samoopredeljenja. On je pametno preuzeo vođstvo nad ostatkom opozicije i započeo masovne proteste, blokirao parlament upotrebom suzavca i ponovo odslužio kaznu zatvora.

Fokus Samoopredeljenja na ove ciljeve nije im doneo mnogo prijatelja u inostranstvu, ali je neuspeh vlade da dovrši proces demarkacije sa Crnom Gorom odlučio i njen pad, pa je nakon izbora 2017. godine, Samoopredeljenje postalo najveća politička stranka u parlamentu (iako su završili na drugom mestu iza PAN koalicije koju su činili Demokratska stranka Kosova – PDK, Alijansa za budućnost Kosova – AAK, i Inicijativa za Kosovo – NISMA).

Tada je došlo i do prvog dramatičnog i ružnog razlaza u Samoopredeljenju. 13 istaknutih poslanika i prištinski gradonačelnik Ahmeti su istupili iz stranke zbog neslaganja sa Kurtijem oko strategije i podele moći – ali pre svega zbog nestanka uzajamnog poverenja. Odmetnuta frakcija je optužila Kurtija da neguje kult ličnosti, ali su izgubili borbu za naklonost javnosti, koju je Kurti ubedio da su njegovi protivnici izdajnici koji žele saradnju sa vladom. Ipak, Samoopredeljenje je i pored toga doživelo težak udarac jer su istraživanja pokazala da su izgubili deo podrške u borbi za prvo mesto među političkim strankama.

Ali Kurtijeva dugogodišnja igra i upornost se konačno isplatila prošlog meseca, kada je na talasu popularnog nezadovoljstva kronizmom “ratnog krila” političkih stranaka vladajuće koalicije uspeo da iznenadi većinu analitičara nadmašivši rezultat Samoopredeljenja iz 2017. godine i da izbije na prvo mesto – sa 1,6 procenata više od sledeće opozicione stranke – Demokratske lige Kosova (LDK).

Pomoglo mu je i što se “ratno krilo” koalicije raspalo oko pitanja “korekcije granica” sa Srbijom, što je i nateralo tri političke stranke da na izbore izađu samostalno. Ali je glavni razlog ovih izbornih rezultata bila dobro vođena pozitivna kampanja koja se fokusirala na probleme, ali i na činjenicu da su frustrirani glasači procenjivali i karakter iznad svega. U svojoj misiji da “nadvlada komandante”, promenljivi glasači su poverovali u Kurtijevu istoriju odlučnosti umesto u politiku pomicanja Demokratske lige Kosova. Kurti je tokom godina demonstrirao da je bio i intelektualac i neko koga ne vodi želja za materijalnim sticanjem – u svakom mogućem pogledu, on je bio apsolutni kontrast vladajućoj garnituri.

Ali njegova tesna pobeda nije ni u kom slučaju dominantna, niti predstavlja mandat za revoluciju. On ima tek dovoljno glasova da bude neizbežan izbor za mesto premijera Kosova. Ali će morati da vlada osupnut koalicijom sa LDK – strankom koja se može opisati kao antiteza revolucije, sinonim za status-quo i nezgodno za Kurtijeve panalbanske aspiracije, većinski Kosovo-centričnom strankom.

Nejasno je kako će Kurti sada igrati diplomatsku igru sa pozicija moći, pre svega u dijalogu sa Srbijom. Dok on sigurno neće dozvoliti da ga izguraju i ucene, od svoje pobede je zauzeo državnički ton otvorenosti u svojim istupima, kritikujući odlazećeg premijera Haradinaja zbog “tvrdoglavosti umesto principijelnosti” u pristupu prema taksama za srpsku robu. Ali je isto tako izjavio i da je protiv ishitrenih dogovora i promena granica, zagovarajući kvalitet umesto brzine.

Kurti je težak za pročitati i predvideti jer se povremeno predstavljao i kao tip levičarskog ideologa sa jakim samorazbijajućim uverenjima, poput Džeremija Korbina, ali i kao tip realiste koji lako može da promeni kurs radi postizanja cilja, poput Aleksisa Ciprasa. “Ja sam menjao strategije, ne ciljeve” rekao je nedavno kada su ga pitali da objasni svoje transformacije. Oportunizam radi postizanja ideala je takođe bila osobina još jednog od Kurtijevih političkih inspiracija – Vladimira Iliča Lenjina.

Jedna stvar koja bi mogla da otkrije Kurtijev stav je nedavna opservacija koju je dao o Ciprasu – balkanskom lideru koji možda najviše podseća na njega. U izjavi koju je parafrazirao jedan od novinara, Kurti je rekao da je pažljivo pratio Ciprasov put i da je zaključio da je njegova najveća greška bila “što je suviše energije potrošio na svađanje sa Nemačkom i Merkel umesto da se fokusira na borbu protiv domaćih oligarha”.

Ostaje da se vidi kako će Kurti da prenese tu lekciju u kosovski kontekst. Kosovo nema velikih finansijskih kreditora koji zahtevaju isplatu. Ali ima bezbednosne i političke kreditore, pre svega Sjedinjene Američke Države, koje imaju određene zahteve i koje su umele da zaprete u odnosu prema dijalogu sa Srbijom.
Do sada, kako Kurtijeva nevoljnost da sklapa brze dogovore ukazuje, ne čini se da je kandidat za premijera našao zajednički jezik sa kosovskim ključnim saveznikom. Specijalni izaslanik SAD Metju Palmet se nedavno sastao sa Kurtijev i pohvalio namere nove koalicije u pogledu borbe protiv korupcije i vladavine prava. Ali je isto tako i naglasio da Kurti “još uvek nije razumeo činjenicu da je dijalog važan i ZA Sjedinjene Države”.

Nekadašnji pobunjenik protiv međunarodne dominacije na Kosovu se zaista čini zainteresovanim da gradi strateška partnerstva u inostranstvu, kao što pokazuju njegovi nedavni sastanci u Londonu i Parizu. Ali reakcija Vašingtona je bila daleko hladnija i u iščekivanju njegovih signala, dok je Berlin na oprezu zbog njegovog pan-Albanizma. Regionalno, Kurtijev osnovni izazov će biti popravljanje zategnutih odnosa sa albanskim premijerom Edi Ramom.

Ali ako njegov aktivni međunarodni outreach znači da on pokušava da postane strateški partner Zapadu, a on ističe da se njegovi ciljevi nisu promenili, pitanje je: koje tačno ciljeve ima nameru da ispuni uz pomoć ovih strateških partnerstava?

Ciljevi takođe mogu biti i pokretne mete. Mnogi kritičari, uključujući i njegovu novu koalicionu partnerku iz LDK, Vjosu Osmani, isticali su tokom prethodne kampanje da Kurtijeva najveća konzistentnost leži u njegovoj beskompromisnoj želji za moći. Čak su se i njegovi najoštriji kritičari divili Kurtiju u pogledu ličnog integriteta kada je u pitanju korupcija. Ali je on isto tako pokazao da je spreman da sarađuje sa nekim od najkorumpiranijih političkih figura Kosova da bi postigao svoj cilj.

Da li će ova vrsta realnog pragmatizma i želja za moći definisati njegov pristup spoljnoj i bezbednosnoj politici, ili će ideološka tvrdoglavost nadvladati?

Cipras nam takođe opet pada na pamet kao potencijalni uzor. Ko je 2014. godine mogao da pretpostavi da će lider grčke radikalne levice biti zadužen za najveći pro-američki zaokret u grčkoj spoljnoj i bezbednosnoj politici u poslednjih nekoliko decenija, pretvarajući Grčku u ključnog bezbednosnog partnera SAD u istočnom Mediteranu i guranje istorijskom sporazuma za NATO kao što je onaj sa Severnom Makedonijom?

Jedna stvar je sigurna. Kurtijeva moć možda jeste ograničena, ali isto tako on ima jasan legitimitet i dosta političkog kapitala za trošenje. On uživa takvu vrstu poverenja među svojim glasačima (i širom publikom) da može da opravda bilo kakvu promenu pozicije, kao što je to već pokazao – citirajući promenu okolnosti i potrebu da se postignu određeni ciljevi.

Još jedna stvar je sigurna: Kurti je veoma inteligentan, on je definicija političke životinje i razume uloge i interese savršeno dobro. Ako je, kako on kaže, naučio nešto dobro od Ciprasa, postaće realni moćni igrač koji će saradnjom sa zapadnim partnerima rešavati pitanja u regionu, dok će istovremeno Kosovo dobiti tvrdog i pametnog pregovarača koji mu je potreban.

Ovo takođe znači da će morati da kanališe svoju radikalnu unutrašnju agendu na pitanja poput vladavine prava i ekonomiju, gde su očekivanja neograničena, ali je ulog jako nizak. Zabrinjava mogućnost da se on u pogledu unutrašnje politike vrati svojim autoritarnim tendencijama – vidljivim tokom njegovog političkog uspona, kada je principe liberalne demokratije tretirao kao tek proceduralne prepreke ka ostvarivanju “realne volje naroda”, za koju tvrdi da reprezentuje.

Birajući ovaj put (minus autoritarnost), on bi u biti mogao i uraditi pravu stvar i povećati svoju popularnost (kao što je ojačavanje svojih poluga moći) – luksuz koji Cipras nije imao zbog grčke razorene ekonomije i potrebe da napravi oštriji post-izborni zaokret.

Makar se možemo nadati da je to put kojim će Kurti krenuti. Ono što zabrinjava je ipak i činjenica da Kurti ponekada veoma podseća na tvrdoglavu i samorazarajuću figuru Džeremi Korbina.

 

Agon Maliqi je suosnivač prijateljskog portala Sbunker.


Tekst je dostupan i na engleskom jeziku i deo je zajedničkog projekta razmene sa portalom sbunker.net iz Prištine.

Pročitajte i verziju na albanskom jeziku na sajtu Sbunkera.

Lead foto: Wikimedia

Podeli sa prijateljima


Banner Region 2020