Zašto sam se preselila u Srebrenicu

Mirza SkenderagićDruštvo, Tekst, Vesti

Društvo

Lejla Kusturica

Kada čujemo da je jedan mladi čovjek napustio Bosnu i Hercegovinu, to više nije vijest i predstavlja samo dio jedne stravične statistike. U 2019. godini u BiH, važna vijest bi trebala biti ona u kojoj je neko ostao, uprkos zaista teškoj životnoj situaciji. Šta onda predstavlja informacija u kojoj je jedna mlada osoba, ne samo ostala, već i odlučila da se iz Sarajeva preseli u opustošenu Srebrenicu, te kako kaže, „zaroni u srž onoga što joj smeta u BiH“. To onda predstavlja malo čudo, kao što je i ljudsko čudo sama ona. Lejla Kusturica, nova menadžerica za ekonomsko osnaživanje porodica u Srebrenici, u organizaciji SOS Dječijih sela u BiH, govori za Remarker.

Preselila si se iz Sarajeva u Srebrenicu. Koji su tvoji prvi utisci o životu u Srebrenici?

Lejla: Doselila sam se za vrijeme zime 2018. godine što je samo po sebi izazovno. Bilo je jako hladno i nisam uspjela da pronađem stan nekoliko mjeseci. Imala sam neku strašnu prehladu mjesecima. Jedna divna žena, kojoj bi se ovom prilikom zahvalila, mi je ponudila svoj dom prvih mjeseci dok sam se snalazila. Bio je to jako izazovan period, međutim ja sam došla sa toliko optimizma i vjere i ubrzo sam shvatila da je udruživanjem, spajanjem pravih ljudi, apsolutno sve moguće. Ljudi u zajednici su bili ljubazni, možda pomalo iznenađeni odlukom da dođem baš u Srebrenicu kada puno ljudi odlaze iz BiH, a pogotovo sa sela. Ubrzo shvatite da se u toku zime pogotovo ništa ne dešava u Sreberenici. Tada nije postojao skoro nikakav društveni život, nije moguće napraviti recimo ključ za stan – najbliže mjesto je Bratunac, nema butika, restorana, događaja. A i na događaje koji se dešavaju nema ko da dođe ili nemaju kako, jer nema ni javnog prevoza. Za život u Srebrenici je potreban jedan dubinski lični optimizam.

O kakvom poslu je riječ i šta ti on predstavlja u tvojoj karijeri, a šta ti pruža na nekom ljudskom nivou?

Lejla: Trenutno radim kao menadžerica projekta za ekonomsko osnaživanje porodica u Srebrenici, u organizaciji SOS Dječijih sela BiH. Tim sastavljen od stručnjakinja iz oblasti psihologije, pedagogije i socijalnog rada pruža podršku 90 ugroženih porodica iz Srebrenice. Ta podrška je sveobuhvatna, te treba da rezultira osnaživanjem članova i članica porodica da žive dostojanstven život i osiguraju topao i siguran dom za svoju djecu. Posebno nam je važno da djeci pomažemo da izgrade samopouzdanje i da sanjaju neke hrabrije snove. Važno nam je da širimo poruke humanosti, zajedništva, brige jednih za druge. Osnaživanje žena kao stuba porodičnog života pogotovo na selu ima posebno mjesto u mom radu, ali i osnaživanje muškaraca da se obračunavaju sa nekim patrijarhalnim matricama funkcionisanja i da preuzmu više odgovornosti za odgoj djece i brige o domaćinstvu. U profesionalnom smislu, ovaj angažman mi pomaže da se ne osjećam licemjernom – izabrati za profesiju rad u sferi humanog utiče da se čovjek stalno preispituje, da li čini dovoljno, da li razumije probleme ljudi za koje se bori, da li je suviše privilegovan dok „spašava svijet“ itd. Meni je bila potrebna potvrda da mogu otići i na front i živjeti probleme onih koje „spašavamo“ i ne biti obeshrabrena da vjerujem da to radim iz pravih uvjerenja i namjere. To mi je Srebrenica dala. Na ličnoj razini, mnogo me je očvrsnula, natjerala da u sebi pronalazim nove snage i vještine, da preispitam neke svoje načine kako živim svoj privatni i profesionalni život. Iskustvo koje me definitivno redefiniralo i kao osobu i profesionalku.

Zašto si se kao mlada osoba koja otpočinje neki svoj samostalni život, odlučila na ovaj potez?

Lejla: Iz BiH sam odlazila više puta i svaki put sam se vratila, ali sam oduvijek bila odlučna da ću nešto činiti, onoliko koliko ja mogu, da pokušam nekako naše društvo gurati naprijed. U BiH svako ko ima malo srca ili savjesti i veliku platu ne može živjeti lagodno. Ujutru krenete na posao, vidite ljude rove po kantama za smeće. Bukvalno na svakom koraku vidite nepravdu i nejednakost. U jednom trenutku sam shvatila da ne želim propustiti u svojoj karijeri da ne odem na mjesto gdje su ti svi problemi multiplicirani i još vidljiviji i prisutniji. Željala sam zaroniti u srž onoga što mi smeta u BiH i nekako put me odveo u Srebrenicu. SOS Dječija sela BiH su organizacija čiji sam rad pratila i čiju misiju i viziju smatram bliskom svom biću i prosto su se kockice poklopile. U toku svog poslovnog života sam uvijek sa strane radila nešto sa djecom, volontirala, tako da ideja, da imam priliku da sa svojim timom „otvaramo prozore i vrata u svijet prilika i saznanja“ dječici, da osnažujemo djevojčice da znaju da mogu biti i automehaničarke ako žele, da razbijamo njihove strahove i gradimo velike i lijepe snove, čini da osjećam da radim nešto za našu zemlju u pokušaju da gradimo one koji će onda graditi bolju budućnost.

Koji su trenutno najveći problemi koje si zatekla u Srebrenici?

Lejla: Postoji niz strukturalnih problema u Srebrenici. Pored toga što se zajednica stalno politizira i što se nastoji održati osjećaj podijeljenosti, u Srebrenici nema porodilišta, nema javnog prevoza pa ako ste mlada osoba koja živi malo dalje od centra, a takvih je mnogo, možete da zaboravite da odete na kafu sa rajom, nema mogućnosti da npr. slikate zubić već morate ili u Zvornik ili Ljuboviju. U Srebrenici nema dovoljno radnih mjesta, pa veliki broj ljudi i dalje očekuje humanitarnu pomoć. Puno ljudi odlazi, ove zadnje dvije godine više nego ikada. Nema puno izbora ni kada je riječ o izboru srednjoškolskog obrazovanja. Imaju tri kafića. Međutim najstrašnija stvar za mene je saznanje koliko malo ljudi vjeruju u sebe i koliko ima straha da se nešto i pokuša. Toliko je donacija stiglo u Srebrenicu, u jednom trenutku je to bilo i neophodno naravno, da se promijenio mentalitet ljudi – nisam nigdje vidjela da ljudi toliko lako zahtijevaju donacije i pomoć. S druge strane, kada im se pruži prilika da nešto nauče, zarade svojim rukama, oni su u strahu i odbijaju prilike. Naravno, da ovo nije problem ljudi, radi se o jednoj strukturi i općem stanju koje se hrani i od ljudi stvara zavisnike umjesto misleća bića svjesna svojih kapaciteta.

U kakvom stanju su komšijski odnosi Srba i Bošnjaka? Postoji li tu određeni napredak, barem kada su u pitanju mladi ljudi?

Lejla: U Srebrenici prije svega žive ljudi. Nemam naviku da ljude svrstavam u koševe prema njihovim imenima, pa ne znam koliko sam upoznala Bošnjaka, a koliko Srba jer ih nisam pitala kako su se izjašnjavali na popisu stanovništva. Međutim upoznala sam dosta ljudi, različitih imena, koji su mi pritrčavali u pomoć kada mi je bila potrebna. Vidjela sam ljude različitih imena kako se druže i sarađuju. Imam otvoreno srce za najrazličitije stavove, jedino nemam razumijevanja za mrzitelje i one koji propagiraju odvojenost i podjele. Toga naravno ima i u Srebrenici i ja sam uvijek spremna da uđem u dijalog i da raskopavamo uvjerenja jedni drugima u nadi da se možemo više približiti onome što nas zbiližava, umjesto udaljava. Tu smo, imamo toliko različite stavove, i zato vjerujem da ne trebamo šutjeti kada nam nešto zapara uši, već pitati i razgovarati. Nedavno mi je jedan momak iz Srebrenice, koji je izgubio dosta članova porodice, rekao kako odlazi u kafić u kojem se nalazi slika Ratka Mladića i razgovara sa ljudima o njihovim uvjerenjima, dijeli svoja. Smatram da su takvi ljudi najveći heroji u BiH, oni koji pokušavaju da ozdrave naše društvo tako što ne odustaju nikada od onoga što je u svima nama ljudsko. Svi moramo pronaći hrabrosti da kopamo po sebi i da činimo ono što je ispravno. Svaki pokušaj se pika.

Ja sam nedavno u Srebrenici snimao jedan radio dokument i ono što sam u najvećoj mjeri osjetio tokom tog jednog dana, jeste jedna gotovo bolna tišina. Ali, na momente se mogla čuti i dječja graja. Kako vratiti radost u ovaj grad, za nove naraštaje? Vraćaju li se mladi ljudi u Srebrenicu?

Lejla: Uvečer ponekad izađem na balkon stana u kojem živim i brojim upaljena svjetla u zgradama u Srebrenici. To je moguće izbrojati. Mislim da generalno svi mi koji živimo u BiH moramo da oživimo naše društvo, tako što ne ignorišemo probleme. Važno je prijaviti nešto policiji, kućepazitelju, ekopoliciji, da ne kažem, prestati biti dio problema podmićivanjem saobraćajnog policajca ili doktora koji nas treba operisati itd. Jednostavno svi se moramo uključiti i pokušati preodgojiti bh. društvo. Što se tiče Srebrenice ili drugih mjesta udaljenijih od par urbanijih centara u BiH, važno je da dolazimo u posjetu, važno je da svoje projekte i aktivnosti pokušamo planirati i u tim mjestima, važno je da svi zajedno kao društvo radimo na građenju nade da je ovdje život za sve nas moguć i da tako motivišemo i ljude u svojim zajednicama da ih grade. Ono što vidim jeste da su se ljudi koji se bore godinama, umorili. Mi moramo biti bolji, svi mi, da bi BiH bila bolja, pa tako i Srebrenica.

Ti si i prije ovoga posla bila posvećena ljudskim pravima i pomaganju ljudima kojima je pomoć neophodna. Posebno je ostao upamćen projekat „Moja kosa, tvoja kosa“. Kako je pokrenuta ta akcija i da li nam možeš reći nešto više o njenim rezultatima?

Lejla: Inicijativa o doniranju kose za pravljenje perika za djecu koja uslijed nekog oboljenja nemaju svoju kosu je nastala davne 2009. godine i potaknuta je ličnim iskustvom borbe protiv ovog oboljenja moje najbolje prijateljice, kada smo imale oko 12 godina. Odlučila sam kosu pustiti da raste i donirati je za vrijeme mog života u New Yorku, no onda sam odlučila po povratku u BiH cijelu stvar pokrenuti ovdje. Udružila sam snage sa nekoliko divnih i humanih ljudi, predstavnicima udruženja Srce za djecu koja boluju od raka FBiH i frizerom Elvirom, te je u kratkom periodu prva besplatna perika iz USA stigla za jednu djevojčicu. Ja sam javno odsjekla svoju kosu i pozvala i druge da to čine. Neke stvari su zaista poput snježne kugle. Veliki broj djece, žena i muškaraca se javio sa željom da doniraju kosu i učine nešto za druge. Udruženje Srce za djecu je potom pokrenulo i projekat i do sada je više od 1000 ljudi doniralo svoju kosu, 10 osoba u BiH je naučilo da pravi prirodne perike, a djeca u potrebi sada imaju mogućnost da dobiju besplatnu prirodnu periku. Čovjek je uvijek sretan kada nečemu doprinese, i ova inicijativa me podsjeća koliko je važno naći prave ljude i s njima udružiti snage, jer sami možemo malo, ali skupa možemo sve.

S kojim višim ciljem radiš to što radiš i zašto misliš da vrijedi?

Lejla: Volim da propitujem stvari u sebi, oko sebe. Stalno se pitam kako eto da baš ja postojim i onda kada je već tako, pokušavam da u ovom životu pored nekih ličnih zadovoljstava, sreće, radosti življenja, budem tu i za druge, činim nešto kako bismo pomjerali stvari naprijed, ka nečem više savršenom od stanja svijeta u kojem živimo. Osjećam da je to dužnost postojanja, da doprinosimo i borimo se za ono u što vjerujemo. Nije važno gdje se borimo i činimo, dokle god to radimo. Ja to činim u BiH, jer je puno bolje razumijem od npr. Sirije, volim naše ljude, volim ono što vidim da smo nekad bili i što možemo doseći opet i prestići. Želim da učestvujem u kreaciji oblikovanja svijeta, umjesto da živim u svijetu koji su drugi oblikovali za mene. To nije uvijek jednostavno, bude dosta razočarenja, ali je važno ustati i nastaviti činiti. Kada mi je teško, mislim na Srđana Aleksića, na Sophie Scholl, ljude koji su bili spremni umrijeti štiteći više ciljeve. Voljela bih da ne moramo umirati za ideale, već da živimo za iste, svaki dan, u svakom trenutku i na svakom mjestu – u prodavnici, u pošti, na poslu, u prijateljstvu, u ljubavi.

Da li si ti zadovoljna i sretna?

Lejla: Čovjek je jako kompleksno biće i mora da nauči da komunicira i hrani sve dijelove svog bića. Sretna sam i zadovoljna jer ne odustajem ni od sebe ni od drugih i jer imam snage da se i dalje borim za društvo jednakih, neeksplatisanih, dostojanstvenih ljudi. Svjesna sam da smo odgovorni zbog mjesta na kojem se nalazimo, ali mislim da nismo sami krivi i to mi daje stalno snagu da iznova i iznova ustajem kada posrnem. Kada je najteže osvrnem se snagu ljudi kojima se divim i koji nikada nisu odustali od svojih uvjerenja i odbrane ugroženih, čak i ako su ponekad stajali sami – poput Borke Pavićević, heroine našeg vremena.

Kako bi za tebe izgledala idealna BiH?

Lejla: BiH želim što želim i svakom društvu na svijetu – da se ljudi u njoj izbore protiv svih oblika eksploatacija neke privilegovane manjine nad većinom. Želim da ljudi žive u slobodi.

Podeli sa prijateljima

FB  TW