Bižuterijom protiv batina

Dario HajrićDruštvo, Politika, Tekst, Vesti

Društvo Dario Hajrić

Nasilje nad ženama jedna je od tema koje periodično iskrsavaju u domaćim medijima nakon naročito surovih porodičnih ubistava. Nakon prvobitnog talasa malograđanskog pijeteta sledi seciranje privatnog života žrtava u potrazi za povodom zbog kojeg je ubica, najčešće muž ili partner, rešio da počini zločin. Sam događaj obično biva označen kao “tragedija” ili “porodična drama”, a neimenovane komšije po pravilu su neutralne kao Švajcarska i iznenađeno govore o počiniocu kao o mirnom čoveku. Oštriju reakciju izazivaju tek oni slučajevi kada se među žrtvama ili svedocima nađu deca. Nasilnici tada postaju “monstrumi”, što je zgodan način da od njih napravimo izuzetke, ekscese koji se tobože silno razlikuju od nekakvih običnih domaćina koji, eto, samo godinama mlate ženu naočigled porodice i retko kada je i ubiju.

Upravo u tome leži deo teškoća kada se govori o porodičnom i partnerskom nasilju: kada je reč o pojedinačnim slučajevima ne možemo da analiziramo šta svima njima leži u pozadini nego se bavimo mučnim detaljima, a kada počnemo da tražimo obrasce i posmatramo nasilje kao društvenu pojavu, automatski izdžikljaju grozdovi pristojnih građana sa pitanjima poput famoznog “A šta je s nasiljem žena nad muškarcima?!”.

Pođimo zato od nekih čvrstih činjenica. U proteklih deset godina, u slučajevima porodičnog ili partnerskog nasilja u Srbiji je ubijeno preko 320 žena. Neutvrđeni broj njih preminuo je od posledica višegodišnjeg maltretiranja.

Prema podacima Mreže Žene protiv nasilja i Autonomnog ženskog centra prikupljenih praćenjem medija, samo tokom prve polovine ove godine u Srbiji je najmanje deset žena ubijeno, a jedna je izvršila samoubistvo nakon dugogodišnjeg trpljenja nasilja. Na to valja dodati još i četiri pokušaja femicida u porodično-partnerskom kontekstu. Prema navodima medija, svaka treća žena koja je ubijena 2019. obraćala se nekoj od nadležnih institucija tražeći zaštitu i pomoć pre nego što je ubijena.

Država Srbija periodično bombastično najavljuje intenziviranje borbe protiv porodičnog i partnerskog nasilja, ali institucionalnih pomaka gotovo da i nema. Primera radi, ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović najavio je 2018. godine da će kazne za počinioce dela sa elementima nasilja biti pooštrene po modelu koji se u nekim zemljama zove “zakon tri udarca”, što znači da se za svaki sledeći prekršaj ili krivično delo kazne znatno povećavaju. “To će podrazumevati da ukoliko neko ponovi takvo krivično delo treći put, za to dobije dvadeset ili trideset godina zatvora, i uveren sam da će svi oni onda dobro razmisliti da li će nekog udariti i da li se nasilje isplati”, najavio je Stefanović. Naravno, ta najava je bila istinita koliko i njegov doktorat.

Novu najavu borbe protiv porodičnog nasilja lansirala je državna sekretarka MUP-a Biljana Popović Ivković. Prema njenim rečima, Ministarstvo unutrašnjih poslova, u saradnji sa organizacijom "UN Women" i uz finansijsku podršku Kraljevine Norveške, sprovodi projekat “Unapređenje bezbednosti žena u Srbiji”. U okviru tog projekta se navodno uveliko radi na uvođenju nove mere zaštite žrtava porodičnog nasilja putem sistema narukvica za žrtve i počinioce, koje bi u teoriji omogućile policiji da efikasnije reaguje u slučaju da dođe do kršenja mere zabrane prilaska. Ideja je da narukvice budu povezane sa policijskim upravama, kako bi žrtve mogle brzo da signaliziraju da se nalaze u opasnosti, a policija odmah da reaguje.

Iako neupućenom čitaocu ideja može na papiru zazvučati dobro, ideja uvođenja takvih narukvica zapravo otvara ogroman broj etičkih, pravnih i drugih problema i pitanja. O svakom od njih valja dobro porazmisliti jer je reč o ljudskim životima.

Pre svega, žrtve već imaju sredstvo obaveštavanja policije o porodičnom nasilju. Uređaj se zove telefon. Problem je u tome što, kada se usude da prijave nasilje, žrtve često ne dobijaju adekvatnu zaštitu institucija. Zaštitnik građana je 2016. godine proveravao četrnaest slučajeva porodičnog nasilja i utvrdio da je neka od nadležnih državnih institucija napravila propust u neverovatnih dvanaest slučajeva. Na slične propuste ombudsman je naišao i dve godine kasnije. Logična posledica takvih brljotina bio je ozbiljan pad broja prijavljenih slučajeva nasilja u 2018. godini: tek svaka šesta ubijena žena pokušala je najpre da potraži pomoć nadležnih. Žene su počele da gube poverenje u sposobnost institucija da ih štite.

Dalje, svima nam je poznato da su žrtve porodičnog nasilja uvek stigmatizovane, naročito u manjim sredinama. Patrijarhat nam vrlo rano usađuje u glavu to da je status žrtve sramotan, da su žene uvek nekako krive za nasilje kojem su izložene i da se u porodične razmirice ne treba mešati. Nije teško shvatiti da obavezivanjem da se nosi određeni fizički predmet kao što je narukvica dodatno pojačavamo žrtvinu obeleženost. Ženama koje su prinuđene da kriju posledice batina sada će trebati da kriju i narukvice, da objašnjavaju neupućenoj ili prosto zluradoj okolini šta je taj predmet, a ako ga iz bilo kog razloga ne budu nosile kada im zatreba, na njih će se svaljivati deo odgovornosti za eventualno dalje nasilje. Da ne govorimo o tome kako je samo nasilje izuzetno traumatičan događaj i da je poslednje što žrtvama treba stalni podsetnik za tu traumu, okačen oko zgloba ruke.

Otvara se i čitav niz pitanja koja na prvi pogled imaju čisto tehničku prirodu, ali zapravo ukazuju na dublje probleme čitavog koncepta. Primera radi, mogu li nasilnici i žrtve sami da skidaju narukvice ili ta mogućnost ne postoji? Ako žrtve mogu da skidaju narukvice, hoće li policija podjednako ozbiljno tretirati i one prijave koje su upućene na druge načine ili će se osloniti samo na narukvice? Ako nasilnici mogu da ih skidaju, koja im je uopšte svrha? Ako moraju da ih nose, kada će biti donet zakon kojim će biti uređena upotreba narukvica? Ako žrtvina narukvica radi tako što služi kao sistem brzog alarmiranja policije, da li policija ima kapacitete i spremnost da na prijave reaguje na vreme? Ako je jedina svrha nasilnikove narukvice praćenje pomoću GPS-a, da li to znači da bez nje žrtvi ne bismo verovali na reč ako prijavi da je ugrožena? Da ste fizički ugroženi, da li biste se za poziv u pomoć oslonili na dugmence na nekakvoj narukvici i verovali da će neko odmah da vidi taj signal i krene da vas zaštiti?

Jednu stvar ipak ne moramo da pitamo: da li su stručnjaci i organizacije koje pružaju pomoć i podršku žrtvama nasilja uopšte konsultovani pre nego što je neko rešio da ovakvu nedopečenu ideju počne da sprovodi. Odgovor znamo.

Podeli sa prijateljima

FB  TW