Vjerujem da će bolja budućnost doći

Mirza SkenderagićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Nihad Kreševljaković, direktor Festivala MESS

60. godišnjica Festivala MESS. 25 godina od genocida u Srebrenici. Negdje između, Sarajevo, tuga i sreća. Pandemija. Život. Nihad Kreševljaković govori za Remarker.

Ovogodišnje 60. izdanje MESS-a će trajati narednih godinu dana, umjesto od 1. do 9. oktobra kako je prethodno bilo najavljeno. Zašto ste se baš odlučili za ovakvu formu i kakve reakcije od publike očekujete? Mislim s jedne strane jeste zanimljivo rješenje, ali s druge se možda donekle gubi osjećaj festivalske atmosfere?

Mi ove godine obilježavamo 60. godina postojanja Festivala MESS. Mislim da je postojanje jednog teatarskog festivala toliko godina, kao jednog od najstarijih u ovom dijelu Evrope, već samo po sebi fascinantno. Mi smo imali pripremljen program za cijelu godinu, a onda smo se kao i ostali suočili sa situacijom pandemije koronavirusa. Većina Festivala je otkazala programe. Pored same pandemije koja je prouzrokovala apsolutnu blokadu, radikalno su nam umanjena i sredstva. Bez obzira na sve to, nismo željeli odustati od toga da pronađemo neki način, te da ipak obilježimo ovu 60. godišnjicu. Mislim da je ovo na što smo se odlučili realno vrlo zanimljiv, pa i originalan koncept. Pored samog Festivala koji će se održavati cijelu godinu dana, pokrenuli smo i program „Platforma MESS 60“. Ideja platforme je da bar na neki skroman način podržimo kolegice i kolege koji su još gore pogođeni ovom situacijom, a istovremeno da u skladu sa našom praksom iz rada u periodu opsade Sarajava, pokušamo otkriti neka nova kreativna produkcijska rješenja koja bi bila odgovor na samu situaciju. Čini mi se da smo na ovaj način uspjeli obuhvatiti sve ono što jeste ideja MESS-a svih ovih 60 godina. Kada je u pitanju atmosfera, sigurno je da će to možda izostati, barem u onome obliku na koji je publika naviknuta, ali ovo rješenje kao jedino realno, pogotovo kada su u pitanju naše finansije, sigurno će donijeti nešto novo i neke druge kvalitete. Na kraju krajeva naša želja je da zadnju predstavu ovogodišnjeg Festivala spojimo sa otvaranjem 61. Festivala MESS 2021., kada će se, nadam se, stvari već početi vraćati u neku normalu.

Kao razlog za ovakvu odluku ste izjavili da ste „suočeni sa posljedicama pandemije i finansijskim posljedicama“. Da li je festivalski i teatarski život u BiH u opasnosti, možda najvećoj, većoj i od one koju je prouzrokovao prethodni balkanski rat?

Prvo, simpatično mi je to tepanje agresiji koju smo preživjeli u BiH, a koja je realno bila jedan od najintenzivnijih perioda kada je u pitanju teatarska produkcija u ovoj zemlji. Ne bih poredio ove dvije situacije. U periodu opsade ovdje ljudi nisu imali novac, ali su imali jaku potrebu da rade, jer u to vrijeme to je imalo veći značaj. Bila je to poruka da se u nama neće ubiti ljudskost, potreba za lijepim, za etičnim. Tada je raditi značilo živjeti i spašavati živote. Ovo danas je druga priča. Na početku pandemije, upravo suprotno, ne raditi, bar na uobičajen način, značilo je spašavati ljudske živote. S druge strane, u periodu opsade politika je bila svjesna važnosti slobode bez koje umjetnost nema smisla, dok današnji političari umjetnost drže van svojih radara. Utoliko je ovo danas gore. Odavno se ovdje politika uvukla u sve pore. Ta politika je uglavnom nacionalno-partokratska sa izraženom sklonošću korupciji. Današnja politika ne cijeni umjetnost. Ne razumiju uopšte zašto je umjetnost važna za jedno društvo. Možda je to i gore, nego kada je prepoznaju kao neprijatelja i opasnost. U tom smislu, naravno da postoji bojazan da bi možda neki voljeli ovu situaciju iskoristiti da dodatno otežaju položaj kulturnih radnika. Teško je predvidjeti logiku onih koji su spremni i opću nesreću koristiti za vlastitu imovinsku korist. Zbog toga, ne mogu baš sa sigurnošću odgovoriti koliko smo sada u opasnosti, da li je ona veća ili samo uobičajena.

Prošle godine MESS je otkazao dodjelu nagrada zbog umanjenja sredstava za kulturu. Da li se išta promijenilo nabolje? Da li je bilo ikakvih reakcija od tih koji su umanjili ta sredstva? Kako su reagovali učesnici tog izdanja Festivala, a kako su te promjene utjecale na publiku?

U finansijskom smislu situacija je sada još gora. MESS kao javna ustanova najvećim dijelom ovisi o finasiranju sa kantonalnog nivoa, a kao posljedica pandemije naša sredstva su umanjena za čak 190.000 konvertibilnih maraka. Ipak, kada se radi o komunikaciji sa Kantonalnim ministarstvom kulture ona je uvijek korektna, i sada zajedno sa novim ministrom pokušavamo pronaći najbolja moguća rješenja. Imamo obećanje da će sve učiniti da se situacija popravi, te da će sa prestankom pandemije sve učiniti da se stvari barem vrate u prethodno stanje, i ja nemam razloga sumnjati u to. Prošlogodišnji problem uzrokovan je umanjenjem sredstva od strane Ministarstva kulture Federacije, a to je opet problem koji duže traje i refleksija je jedne loše ekskluzivno etničke kulturne politike koju to Ministarstvo sprovodi zadnjih godina. Oni iz godine u godinu umanjuju sredstva sa kojim finansiraju MESS, a očigledno misle da to tako treba. Imam osjećaj da oni vlastitim uspjehom smatraju to kada nam uspiju umanjiti sredstva i da je to njihov strateški cilj. Vidjet ćemo kako će biti ove godine, i da li će promjeniti takav pristup. Da li je njima ta činjenica da postojimo 60. godina, da smo opstali kroz razna teška vremena, nešto što smatraju da treba poštovati kao naš zajednički uspjeh, ili ne?

Moto ovogodišnjeg jubilarnog Festivala MESS je „Nostalgija za budućnošću“. Za kakvom budućnošću to MESS pati? Šta ste Vi kao direktor MESS-a i kulturni radnik, ali i kao građanin, ljudsko biće, spoznali tokom prethodne izolacije i pandemije koronavirusa? Kako je ovaj period utjecao na Vas? Da li ste nostalgični za budućnošću?

Svakako je ovo novo i zanimljivo iskustvo koje nisam do sada imao jer sam rođen poslije pandemije španske gripe (smijeh). Generalno, smatram da iz svake situacije, iz svakog iskustva čovjek treba nastojati nešto naučiti, učiniti sebe boljim. Općenito vrijeme u kome živimo je i bez pandemije bilo već dovoljno dramatično. Neko je napisao da sve ovo do sada, sa svim ovim belajima koji nas pogađaju iz dana u dan, izgleda kao niz uvodnih sadržaja u okviru manifestacije dočeka nekog asteroida koji bi nas još mogao spucati. Ako ima jedna stvar koju bih volio da ljudi nauče iz ovog iskustva jeste da promijene odnos prema prirodi i zaštiti okoline, iako nisam pretjerano optimističan da kao društvo pretjerano učimo, niti iz iskustva, niti iz vlastitih grešaka. Naprotiv, vrijednosti ovog vremena su sve ono što nema nikakve veze sa idejom te riječi. Vjerujem da bolja budućnost postoji i da će doći kao dio te neke historijske cikličnosti, ali da će je moje generacije dočekati, malo sam manje optimističan, uz napomenu da se konstantno i na svim poljima treba boriti i raditi da bar ono što možemo, učinimo boljim. Ako ništa, mislim da će kao trag o vremenu u kome smo živjeli, ostati dobra umjetnost.

Nedavno sam sa Dinom Mustafićem razgovarao o važnosti MESS-a u godinama poslije rata i onome što on danas predstavlja u Sarajevu i BiH? Stalno slušamo te priče kako MESS nije više ono što je nekad bio? Kakav je MESS danas? U kakvom ozračju dočekuje 60. izdanje?

Niko od nas koji radimo u MESS-u nije se ni rodio kada je MESS osnovan. Ipak znam da je MESS od svog osnivanja bio baziran na istraživanju, na provokaciji, na prezentaciji onoga što je u tom vremenu bilo drugačije kada je teatar u pitanju. Mi smo to, uz razne inovacije zadržali, cijeneći ono što je bila vizija njegovog osnivača Jurislava Korenića. Kada sam se prijavljivao da budem direktor MESS-a spremio sam „Plan rada“ u kojem sam napisao da mi je kao direktoru MESS-a najveći izazov očuvati kontinuitet onoga što on jeste od svog osnivanja do danas. I to je, samo po sebi, ogroman izazov. Sigurno da je nekad bolji, nekad lošiji. Često to zavisi i od afiniteta publike. Ipak zadatak MESS-a je da propituje, istražuje, da provocira, da nas upoznaje sa nekim novim tendencijama. Uvijek nas poziva na komunikaciju, na razmišljanje, na sve ono za šta mnogi ljudi danas nemaju vremena.

Prije nekoliko godina je na MESS-u otkazano javno izvođenje predstave „Naše nasilje, vaše nasilje“ Olivera Frljića zbog pritiska vjerske zajednice da se ta predstava otkaže, a nedavno je od strane tih istih zajednica u Sarajevu održana misa za Blajburg. Iako razumijem da ste morali, ali evo pitat ću Vas, da li ste trebali popustiti pod pritiskom i otkazati predstavu?

Ta predstava je odigrana i sala je bila skoro puna. Ipak, zbog iskustva koje imam danas, malo drugačije gledam na sve to. To se dogodilo prve godine kada sam tek došao za direktora i nisam znao mnogo toga što danas znam. Prije svega, u policiji su mi dali lažnu informaciju, da je za sve što se dogodi moja odgovornost. Djelovao sam iz situacije da je to zaista tako. S tom sviješću, nikad ne bih zbog vlastitog ega donio odluku kojom bih riskirao sigurnost drugih ljudi, a tada sam objektivno bio ubijeđen da je sigurnost publike bila ugrožena. Tek naknadno advokat mi je objasnio da je to glupost i da je sigurnost odgovornost policije, a ne direktora Festivala. Uglavnom, bilo je to za mene jedno vrlo bolno iskustvo i žao mi je bilo da se to sve uopće dogodilo, jer je to bio jasan znak snage onih struja koje su spremne boriti se za gušenje slobode. Nikada od kada radim u MESS-u, a to je više od 20 godina nismo imali takvu reakciju klerikalizacije društva. Sa potpunom odgovornošću tvrdim da je politika u periodu opsade više cijenila umjetničku slobodu nego što se ta sloboda cijeni danas. Također, u Srbiji imamo priliku vidjeti kako to izgleda kada se sloboda daje na kašičicu od strane vladajuće stranke i njenog predsjednika, pa se postavlja pitanje: da li zaista ljudi i ovdje žele da žive kao ljudi u Srbiji? To je ono čemu sada sve opasnije teži politika koja se sprovodi i kod nas i nadam se da će ipak biti dovoljno savjesnih ljudi koji će se prisjetiti stvarnih vrijednosti demokratskih, građanskih i slobodnih društava, da je to ono za što smo se borili i da je to ono čemu trebamo težiti.

Ono što mene trenutno najviše zabrinjava u našem društvu jeste jedna zabrinjavajuća pasivnost i nemoć mladih ljudi u BiH. Dino je sa 27 godina postao direktor MESS-a, Vi ste mladi preuzeli vođenje SARTR-a, jedan ste od pokretača Modula memorije, sa svojim bratom ste osnovali NGO Videoarhiv. Danas je hrabrih i odvažnih ljudi sve manje. Šta se dešava sa mladim ljudima, ne samo u BiH već i u regiji, svijetu?

Nisam pobornik podjela na mlade i stare. Više sam za to da se dijelimo na one kojima je stalo da ovo društvo učinimo boljim i onih koje to u najmanju ruku ne zanima. Doći će do smjene generacija i ja sam siguran da među mladim ima dovoljno onih koji su spremni za velike stvari. Kada su u pitanju prilike koje im se pružaju, to je sigurno veći problem. Kao i to da nam mladi odlaze iz države. Naša generacija je možda imala više razloga za nadu, za osjećaj da trebamo biti ovdje u svojoj zemlji, učiniti je boljom… Danas, politika koja se vodi zadnje skoro tri decenije nije dala puno razloga tim mladim da ostanu ovdje. Sve je manje stvari koje ih vežu za njihovu zemlju. Stoga, logično je da mnogi danas svoju sreću žele potražiti tamo gdje se pamet i sposobnost, pa i pristojnost više cijene.

Još jedno pitanje o MESS-u… Koje je vaše najdraže intimno sjećanje na MESS? Neka predstava, neki susret, razgovor?

Puno je tih trenutaka, puno je ljudi, predstava, susreta, razgovora… Svakako, prvi poslijeratni festival 1997. je u mom sjećanju poseban. Imao sam 24 godine i vjerovao da mi možemo obnoviti i napraviti veliki internacionalni festival, premda su nam mnogi stariji govorili da je to nemoguća, uzaludna misija.

Koautor ste filma „Sjećaš li se Sarajeva“, jednog od najvažnijih historijskih, društvenih i kulturoloških dokumenata o opsadi Sarajeva. Da li se možete prisjetiti tog perioda snimanja u ratnom Sarajevu, volje za životom, snage prkosa, hrabrosti, ljubavi Sarajlija? Šta je ostalo od toga? Sjećamo li se tog Sarajeva danas?

Ja se sjećam. Vjerujem da je to iskustvo značajno utjecalo na to što danas jesam i meni je ono veoma važno. Nastojim da to, za što vjerujem da je važno, pokušam prenijeti mlađima, ali sam vrlo svjestan da riskiram biti poput onih za koje sam i sam mislio kako su dosadnjakovići koji samo dosađuju sa pričama o ratu.

Bliži se i 25 godina od genocida u Srebrenici. Šta za vas kao historičara predstavlja ova godišnjica? Kako sa historijskog aspekta pristupiti njenom obilježavanju? Kako sačuvati Srebrenicu u ovome periodu negiranja i relativizacije?

Srebrenica je obilježila sve nas. Srebrenica je dio nas, dio našeg današnjeg duhovnog identiteta, a odnos prema njoj determinirat će našu realnost i ono što ćemo biti. Vrlo je važna Srebrenica i naš odnos prema njoj. Međutim, Srebrenica je puno više od tog našeg iskustva, jer Srebrenica nije samo bosanska, već jedna važna evropska, pa i svjetska priča, pa će od tog odnosa ovisiti i to kako će izgledati buduća Evropa i budući svijet. Kada se radi o historijskom pristupu, u historiji ima samo jedan pravi pristup, a to je uvijek se držati činjenica i istine. Kada je u pitanju obilježavanje genocida u Srebrenici, bitna je samo svijest o univerzalnoj važnosti tog događaja i mjesta gdje dižemo svoj glas protiv nepravde i njenog zla, bilo ovdje ili bilo gdje u svijetu; gdje upozoravamo druge na posljedice situacija kada ljudski rod dokuči svoje najdublje crne ponore i kada se na ljudsku različitost prestane gledati kao na dar; mjesto na kojem se molimo da niko drugi ne doživi ono što su doživjeli Srebreničani i Srebreničanke… To je mjesto gdje čekamo da politika koja je dovela do genocida bude osuđena, i to je mjesto gdje od nekih novih generacija očekujemo da progovore o novoj budućnosti u kojoj će Srebrenica biti upozorenje i pouka.

Lead foto: Edvin Kalić

Podeli sa prijateljima