Izborni rezultati u funkciji pljačke

Politika

Zlatko Dizdarević, diplomata i novinar iz Sarajeva

U zemljama poput naših, koje su konstruisane da ne mogu vladati svojom pameću i temeljem svojih interesa, uzgajanje silnika sve do monstruma postalo je uobičajeno. Od snage, volje i političkog projekta država i njihove elite zavisi u kojem će pravcu sve da ide. Plašim se da te elite, ti projekti i ta volja u ovom času nisu garant za miran san.

Sagovornik Remarkera, Zlatko Dizdarević, dugogodišnji je novinar i diplomata, ratni urednik sarajevskog Oslobođenja, poznat i kao dopisnik sa Bliskog istoka, te urednik Svijeta i Nedjelje.

Nakon rata bio je ambasador BiH u Hrvatskoj, potom u Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Dobitnik je mnogih međunarodnih nagrada za novinarstvo i ukupan javni angažman tokom i nakon rata, kao i Nagrade za životno djelo Udruženja novinara BiH. U BiH, Francuskoj, Italiji, SAD, Njemačkoj, Kolumbiji, Češkoj i Hrvatskoj objavio je deset knjiga u više izdanja. Počasni je doktor Akademije za međunarodne odnose i diplomatiju u Ženevi.

U razgovoru za naš portal govori o rezultatima oktobarskih izbora u Bosni i Hercegovini, interesima koji se prelamaju u regionu, „međunarodnoj zajednici“ u Bosni i Hercegovini, izazovima nacionalizma, te neizvesnoj budućnosti balkanskih država.

Potvrđeni su rezultati opštih izbora u BiH održanih 7. oktobra; iz trenutnog odnosa snaga vidi se koncentracija najveće moći u grupacijama stranaka koje predvode SDA, SDP BiH i u RS moguća koalicija Dodikove SNSD i SDS. Dosadašnji signali iz ovih grupacija ukazuju na moguću blokadu, očekivanu trgovinu i, konačno, stvaranje interesnih koalicija. Da li su i ovoga puta „zaboravljeni“ građani i njihovi interesi?

Ne vjerujem da će SDP BiH pristati na bilo kakvo koaliranje sa nacionalnim strankama. Bez obzira na političko-izborni pragmatizam, vjerujem da shvataju da bi ih to definitivno kompromitovalo među njima sklonim građanima u BiH. Ovaj put oproštaja za to ne bi bilo. Zato će se na državnom i entitetskim nivoima koalicije, uz blokade, trgovine itd. tražiti ponovo između tri poznate nacionalne grupacije koje za to imaju rezultat – SDA i HDZ iz Federacije i SNSD sa partnerima iz RS-a. Mada i to treba sačekati. A sve dok su ovakve koalicije pobjedničke, interes građana ne samo da je „zaboravljen“, već nije uopšte bio ni predizborna, pa tako posebno ni postizborna tema među pobjednicima. Ukoliko se neko od lažnih obećanja uklopi u manipulativne kombinacije u funkciji interesa opstanka vladajućih na vlasti, eto i obećanja! Vlast u BiH odavno nije u funkciji građana, već isključivo nastavak i dovršavanja velike privatizacijske i svake druge pljačke, čuvanja rezultata te pljačke i onemogućavanja stvaranja drugačijeg sistema i institucija, posebno onih u funkciji vladavine prava, koje mogu da ugroze i sankcionišu tu pljačku.

Treba li ovoga puta strahovati od dugoročne blokade vlasti i očekivati internacijalizaciju implementacije rezultata BH izbora?

Sve vrste pokušaja da bi se došlo do rezultata koji na nivou države i entiteta obezbjeđuje status quo će postojati. Nažalost, nada da to neće proći oslanja se još uvijek i na navodni interes tzv. međunarodne zajednice da do tih blokada ne dođe. To je odavno besmislena nada. Ti stranci naprosto nemaju više ni dovoljno vlastitog interesa, ni kapaciteta, ni ideja, a ako hoćete ni razumijevanja i znanja o čemu se ovdje radi. Ostale su odavno prazne fraze i često smiješni prijedlozi šta uraditi sa Bosnom. I to je po pravilu uvijek nešto što je kapitalno drugačije od onoga što je kod njih sasvim normalno. Što su obećanja ljepša, pokazuju se besmislenijim. A „projekti“ njihovi za BiH propadaju jedan za drugim. Bosna i Hercegovina im, pri tome, nije ni blizu prioriteta koji se poodavno svode na Crnu Goru („smirenu“ ulaskom u NATO), Makedoniju, Srbiju i Kosovo, te začuđujuće frustracije do pomalo već smiješne panike povodom Rusije i evo sada mogućnosti izbjeglica da se ovuda probiju prema Evropi.

Da li su izbori održani 7. oktobra prvi put nešto promenili u pogledu slabijih rezultata nacionalnih partija i da li to nužno znači i njihovo slabljenje? Šta to znači prevedeno na komplikovani BH izborni sistem, ako o njemu uopšte ovim povodom treba govoriti?

Tačno je da se mimo svega ovoga desilo i nešto što može biti i nada u svjetlo na kraju tunela. Sve ima svoju „crvenu crtu“ preko koje puno toga više ne može da se svari. Minule sedmice su u Sarajevskom i Zeničko-dobojskom kantonu dogovorene koalicije od po šest opozicionih partija lijevog centra kojima je tamo detronizirana do sada dominantna Izetbegovićeva SDA, iako je ta stranka imala pojedinačno najveći broj glasova. Moguć je sličan ishod i u Tuzlanskom, Bosansko-podrinjskom i Unsko-sanskom kantonu. Optimisti iz dosadašnje opozicije vjeruju da bi SDA mogao sada u opoziciju i na federalnom, pa čak i na državnom nivou. Dakle, ovakav ishod, čak i samo matematički, kazuje da nacionalne partije imaju generalno još uvijek dovoljan, ali manji broj glasova nego ranije. Međutim, u zemlji obesmislenog sistema i realnosti proistekle iz toga, ovo samo znači da će borba za njihov opstanak na vlasti biti još brutalnija, beskrupuloznija pa i prljavija. Nije tu u pitanju politika, već čuvanje privilegija stečenih na razne, najčešće koruptivne i kriminalne načine od rata do danas. Silazak sa vlasti zato ima doslovno egzistencijalnu cijenu. Eto, zato ovdje ne smije biti ni elementarno normalnog sistema bliskog evropskim standardima, mada i tamo polako urušavanim.

Na prvi pogled potpuno je logički i zdravorazumski neprihvatljivo ignorisanje izbornih rezultata i pobede Željka Komšića, pogotovu sumanuti talas proglašavanja Komšića personom non grata. Šta hoće njegovi oponenti, ko je za njih legtimni predstavnik Hrvata, da li je vidljiv i nesporan uticaj Zagreba?

Zdravorazumski kriterij ovdje odavno nije bitan. Puno je toga napisano i kazano ovim povodom. I niko se nije, od onih što sataniziraju Komšića i sistem koji mu je „nezakonito obezbijedio pobjedu“, pomjerio ni za jotu u tumačenju te priče u odnosu na svoje prethodne, interesno i ciljano zakovane stavove. Niti se osvrću na činjenicu da je prema važećem Ustavu i Izbornom zakonu BiH – ma kakvi bili u šizofrenoj dejtonsko-ustavnoj konstrukciji zemlje – izbor Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda legalan i legitiman. Biran je na teritoriji Federacije od građana Federacije i Hrvat je. To i tako traži Ustav. Nigdje ne stoji odredba da ga mogu birati samo Hrvati. Posebno ne samo Hrvati iz HDZ-a. Pobuna u Hercegovini, gdje je bastion HDZ-a, organizovano se šiti i van granica zemlje silno podupirana iz Hrvatske koja time poprilično kompromituje i svoju vlastitu, evropsku poziciju i na međunarodnom planu. Naravno da bi glasanje Bošnjaka za Komšića kao člana Predsjedništva bilo loše i neprihvatljivo kada bi BiH bila konstituisana onako kako to u HDZ BiH, uz patronat HDZ Hrvatske i tamošnjeg političkog vrha, žele ili misle da već jeste: kao zajednica (za sada) tri etničke države. Uključujući tu sve što im ustavno pripada. Na tu kartu etničkih sentimenata u BiH igra domaći HDZ uz „bratsku pomoć“ Dodika i njegovih, čime se, zapravo, u ime odbrane ekskluzivno nacionalnog predstavljanja Hrvata u BiH brani njihova vlast sa svim onim što je već o karakteru vlasti ovdje kazano. U tome se ide sve do glasnog i jasnog negiranja svakog vida građanskog koncepta u BiH i dizanja etničkog do apsoluta, što nikada nije bila osnovna supstanca ni temelj BH društva. Naravno, to ne može i ne želi potpisati niko ni u EU, jer je riječ o negiranju jedne od temeljnih vrijednosti na kojima Evropa počiva. Hrvatski lideri su u ovu igru ušli očigledno i zbog unutrašnjih sukoba unutar vladajućeg HDZ-a, pri čemu se radikalizacija u „odbrani hrvatstva“ doživljava kao pobjednička poluga za očuvanje vlasti. Naravno da bi se cijeli problem mogao rješavati na mudriji, racionalniji i senzibilniji način, ali to nije ni cilj niti je „u trendu“, ni na svjetskoj sceni, a kamoli balkanskoj.

Ovakav odnos prema rezultatima, neshvatljivi i neskriveni bes koji emituje srpski predvodnik Milorad Dodik, s druge strane, ukazuju na to da je Bosna i Hercegovina i dalje poligon za sukob interesa koji su doveli i do krvavih sukoba na njenoj teritoriji. Očito je reč o problemu koji narodi u regionu ne mogu da reše sami – ima li istinske volje okruženja i snažnijeg međunarodnog faktora da im pomogne?

Dosta sam već kazao o tome šta mislim o poziciji, kapacitetu i opredjeljenjima međunarodne zajednice danas u BiH. Na neki način, sa izvjesnom nostalgijom, sjećam se nivoa predstavljanja te zajednice u BiH u godinama nakon rata. No, stanje ovdje na svoj način odraz je i nivoa birokratije EU u Briselu. Današnja EU kao igrač na međunarodnoj sceni nema više ni približan status onome nekad. Znam to baveći se godinama aktivno Bliskim istokom. Tamo „Evropu“ malo ko još doživljava kao relevantnu svjetsku političku snagu. O Trampu i interesu za Balkan, o čemu se ovdje nježno sanja, na karikaturalan ali istinit način dovoljno govori događaj iz aprila ove godine kada je na jednom međunarodnom skupu lidere Estonije, Latvije i Litve Trump optužio za „rat u Jugoslaviji“! Baltik ili Balkan, to mu je očigledno svejedno, ili isto! Kako bilo da bilo, mi liderskog kapaciteta i mudrosti – uz razložno odsustvo interesa za red i mir – u sadašnjoj situaciji nemamo da bismo stvari rješavali sami. Strancima nismo prioritet mimo njihovog interesa – a kada im postanemo važni, doći će, kao što su došli u Crnu Goru i evo sada u Makedoniju, onako ako su došli. „Referendumski“, pa neka misli ko šta hoće.

Što Bosne i Hercegovine tiče, za sada je (strancima) najvažnije ono već kazano: Povući crtu prema Rusima, emigrantima i obaveznim „islamistima“ i, ako se može, ne dozvoliti pucanje. A to im, prema njihovoj logici, garantuju lideri u većine ovdje, ma kakvi bili. Dakle Dodik, Izetbegović i Čović kao glavni partneri. Šta će sa koalicijama malih

koje dolaze, vidjet ćemo. Nisam optimista da će im biti miljenici. Veliki ne vole male osim kao bespogovorne poslušnike. Mnogi iz lijevog centra to ipak nisu. Ili bar tako tvrde.

Putem pomoći Miloradu Dodiku, koja je uistinu samo verbalne prirode, Rusija vrlo jeftino ostaje u sukobu, ali, stvara se utisak, jedino, kao i dosad, kao remetilački faktor koji se, bez ulaganja, pozicionira i stvara utisak da je akter koji se o nečemu pita. Može li se i na koji način, zaustaviti takav uticaj, pre svega preko pacifikovanja raspojasanog Dodika koji otvoreno govori o prekomponovanju Bosne, odnosno o prisajedinjenju RS Srbiji?

Moram na osnovu bliskoistočnog iskustva i mnogih drugih uvida u svjetska zbivanja – bez obzira na to što mi zato ponekad udijele smiješnu zamjerku – kazati da nisam siguran ni da je Rusija „jeftino u sukobu“, ni da je samo „remetilački faktor“ (pitanje je kome), a pogotovo da je akter koji se ne pita ni o čemu.

Da je „jeftino u sukobu“, ne bi se toliko bavili njome, niti bi se to bavljenje temeljilo ekskluzivno na procjenama i medijskim interpretacijama koje dolaze uglavnom samo sa prevaziđenih blokovskih pozicija. Svijet je bitno drugačiji nego što je bio u hladnoratovsko doba. Takve opsesije uostalom više i nisu bavljenje politikom hladnom glavom i temeljem racionalnih analiza. To je već sve više histerija optuživanja do budalaština na koje normalan posmatrač doista ne može da pristane.

Iz perspektive Moskve, cijela ta priča nije ni samo iz „remetilačkih razloga“, ako znamo kako je i koliko ko (ne)poštivao ona potpisana obećanja uoči ujedinjenja Njemačke u vezi sa približavanjem NATO-a granicama nove Rusije. I, konačno, vjerovati da je Dodik glavni igrač u geostrategiji Moskve na Balkanu – ma koliko svojim ponašanjem spram BiH iz niza populističkih razloga on doista bio problem na koji smo se navikli, a lideri iz druga dva nacionalna kampa to ukalkulisali u zajednički trojni interes – onda je to manjak ozbiljne analize u vezi sa cjelokupnom pozicijom Rusije na svjetskoj sceni. I posebno manjak uvida u uloge drugih silnika po planeti. Sada već histerično žandaranje po svijetu izmišljenim razlozima i teorijama zavjera protiv njih, dramatičnim rušenjem svekolikog multilateralizma, značajnih svjetskih dogovora i zajedničkih planetarnih interesa, uz grotesknu zaigranost „sankcijama“ kad god nekoga optuže da je pogrešno kihnuo, realnost je koja već

ozbiljno prijeti elementarnoj stabilnosti planete. I istinskom smislu ljudskih prava i sloboda. Dodik je u svemu tome mali pijun, prije svega u našoj domaćoj muci. Praviti od njega bitnog ruskog igrača veliki je korak na krivom putu, a njemu to samo priskrbljuje i zadovoljstvo u kojem silno uživa, i glasove klaustrofobične javnosti. To ne odgovara ovdje samo njemu. Naprotiv.

U Srbiji ima podršku, utemeljenu na sličnoj očekivanoj pomoći Rusije, na građenju licemernog statusa koji podseća na Slobodana Miloševića kao „faktora mira na Balkanu“. Na građenju odnosa sa Bosnom kroz bahato i vulgarno iživljavanje nad žrtvama rata i afirmaciju hegemonističke politike države Srbije, kroz falsifikovanje prošlosti i negiranje ratnih zločina.

Može li, pitanje je identično kao i za Hrvatsku, da ozbiljnim mehanizmima prinude prizove pameti vladajuće i pritajene nacionaliste u Beogradu?

Teško je kazati šta se danas može, a šta ne. Često mi pada na pamet da je na ovim prostorima - i ne samo ovdje - sve moguće naprosto zato što je na svjetskom nivou bezmalo potpuno urušen međunarodni poredak kakvog smo poznavali u vrijeme stvaranja UN-a i drugih relevantnih svjetskih mehanizama. Cilj je, zapravo, legalizacija sile radi brže otimačine preostalih egzistencijalnih resursa od onih koji ih imaju. U to ime ruše se države, sistemi, ubijaju stotine hiljada ljudi, a kažu: sve je to u ime zaštite ljudskih prava i demokratije! U takvom raspadu sistema, u zemljama

poput naših koje su konstruisane da ne mogu vladati svojom pameću i temeljem svojih interesa – uzgajanje silnika sve do monstruma postalo je uobičajeno. Od snage, volje i političkog projekta država i njihove elite zavisi u kojem će pravcu sve da ide. Plašim se da iz pominjanih razloga, te elite, ti projekti i ta volja u ovom času nisu garant za miran san. To ponajbolje prepozna mladi svijet koji zato, a ne samo zato što nema posla, hrli glavom bez obzira što dalje odavde.

Sve bi se moglo prizvati pameti kada bi to bio cilj i kada bi bilo istinske volje za to. Stvarnost ne kazuje na uvjerljiv način da je tako. Ni u Beogradu, ni u Zagrebu ni u Sarajevu.

 Vidite li avet velikosrpskog nacionalizma kao moćnu i, uprkos svemu, učinkovitu prijetnju ?

 Avet svakog nacionalizma je moćna i učinkovita prijetnja prije svega zemlji, naciji, pa i onima što se uporno ispočetka bude kao nacionalizam. I dalja, a posebno bliža istorija, uče nas da je rušilački učinak nacionalizma - ne toliko nerealnim veličanjem sebe koliko mrzilaštvom spram drugih - najrazorniji za nacije i nacionaliste o kojima je riječ. Uz sve to, što je država inficirana nacionalizmom veća, a narod zahvaćen istom bolešću brojniji, posljedice su teže i za njih i za okolinu.
Nisam specijalista za ovu oblast - tek posmatrač iz generacije koja je živjela dva različita života u dva potpuno drugačija perioda - ali mi je jasno da, govoreći o realnosti, ovdje danas nije teško primjetiti nacionalizme koji se vraćaju, i one koji su „novi“. Velikosrpski, kao i velikohrvatski spadaju u ove prve. Bili su poraženi - pa im razumijem „traumu“. Sada su pobjednici, ali ne razumijem (mala šala) kako ne shvataju da mrak na kojem ponovo jašu ne može dovijeka. Ili ih to uopšte ne interesuje iz perspektive profitabilnosti tog idiotluka. Posebno je groteskno uvjerenje da će im se oslanjanje na „veliku braću“ izvana isplatiti i obezbijediti vječitu sreću. Volio bih da mi jednom neko ukaže na i jedan jedini istorijski momenta u kojem su im ta „braća“ istinski pomogla kada im je bilo najteže, mimo njihovog golog interesa. No, to je već uvlačenje logike i racionalnosti u ovu priču u kojoj toga, po definiciji nema.
Konkretno, ne mislim da će „avet“ koju pominjete, u ovoj generaciji poroditi ponovo ono što je jednom već bilo. Na lokalnom planu neki će se bumerang sigurno vratiti. Ono što brine jeste širi kontekst na koji lokalni nacionalisti ne utiču svojim malim kalibrima. Plašim se puta na kojem je svijet danas i na kojem se poticaji nacionalizmima i mržnjama  zloupotrebljavaju za tuđe projekte u kojima smo mi svi ovdje samo obični pijuni. Uostalom, sami smo se na to sveli, uz ostalo i „ponosnim“ nacionaliozmima.

Podeli sa prijateljima

  
Posted in Politika, Tekst, Vesti.