Srbi u Hrvatskoj sada imaju nezahvalni zadatak da se izbore s dvije državne politike sjećanja. Ona hrvatska nudi im mogućnost za normalniju budućnost, ali im oduzima dobar dio prava na historijsku istinu njihovog iskustva iz 1990-ih. Ona srbijanska nudi im pregršt plakanja nad vlastitom sudbinom i vječnu viktimizaciju uz negiranje tuđih žrtava, ali im svime time u osnovi oduzima pravo na budućnost.
Levici treba ofanzivna strategija
Srbija ima tu jednu nesretnu pojavu koje u Hrvatskoj na sreću nema, ili je prilično nevidljiva – nacionalističku ljevicu. To u Srbiji dijelom proizlazi iz političke strategije Slobodana Miloševića koji se povremeno volio pozivati na nasljeđe SFRJ, a onda i iz bombardovanja 1999. U Hrvatskoj je, kao što sam rekao, nacionalizam cijelo vrijeme prijelomno političko pitanje i razdjelnica. Tako u Srbiji, da dam banalan primjer, lako možete čuti deklarirane ljevičare koji Albance nazivaju „Šiptarima”. U Hrvatskoj su ljevičari koji mrze Srbe ipak rijetki. S druge strane u srpskoj je javnosti diskusija o Jugoslaviji dosta relaksiranija, a u Hrvatskoj je svaki spomen zajedničke države osim u negativnom kontekstu priličan tabu.


