Rat svih protiv sviju

Dario HajrićDruštvo, Tekst, Vesti

Društvo Dario Hajrić

Polemika o merama za suzbijanje COVID-19 koja se, u oskudici slobodnog medijskog prostora, mahom vodi po društvenim mrežama postala je prilično grozničava.

Grmi se na gastarbajtere, ljude koji su kupili previše asepsola, šetače, ljude koji su kupili premalo asepsola, zagovornike oštrih mera, kompulzivne kolekcionare toalet-papira, one koji neće na sajam ako se razbole, one koji hoće da se testiraju jer su kinuli brišući prašinu, penzionere, one koji samo pišu o virusu, one koji više neće da čitaju ništa o virusu, na najednom izuzetno živahne penzionere, epidemiologe na TV-u i germofobe među ukućanima.

S jedne strane imamo ljude koji se pridržavaju mera opreza još od pre nego što su one postale zvanične državne mere suzbijanja pandemije. Samoizolovali su se čim su im to posao i druge obaveze dozvolile, dezinfikuju kvake i gelendere, ruke su im ispucale od stalnog pranja, disciplinovano nose maske, i to im je samo početak spiska. Mnogi među njima podržavaju većinu mera koje su sada na snazi i mahom se ne protive novim ograničenjima.

S druge strane imamo one koje od pandemije više brine to što smo preko noći došli u poziciju da jedan čovek ima diskreciono pravo da im, ne zamarajući se obrazlaganjem, zabrani da izlaze iz kuće 7, 12 ili 24 sata na dan, ili da izvedu psa pred zgradu da se popiški kad ga pritera. Pobornici tog ugla gledanja na trenutnu situaciju brinu da uz kontrolu pandemije maršira i kontrola stanovništva koja dolazi da u manjoj ili većoj meri ostane zauvek.

I jedna i druga grupa postupaju vodeći se principima koji iz njihove perspektive deluju potpuno racionalno. Prvi se dosledno drže svojih kuća i stanova, ljuteći se na one koji odjednom ne mogu da izdrže u kući, „neće mene“ penzionere, ljude koji maske nose kao portikle ili ih uopšte ne stavljaju i okasnele povratnike iz inostranstva. Iz njihovog ugla, te grupe se bespotrebno ponašaju rizično i poništavaju deo truda koje poštovaoci pravila čine da preseku lanac prenošenja virusa.

Druge više frustrira to što se država, čak i za sopstvene standarde, izuzetno raskomotila u poziciji da građane kolektivno meri spram onih najnedisciplinovanijih među nama. Pitaju se zašto ne mogu da provedu deo slobodnog vremena napolju ako ni sa kim ne dolaze u kontakt ili šta da rade s psima čiji je raspored pišanja precizniji od polazaka gradskog prevoza. Mnogi od njih vide princip “treba sve da se zabrani dok ovo ne prođe” kao pristup zbog kojeg ćemo se vrlo brzo svi kajati, jer ide na ruku autokrati na vlasti kojem će se ovaj nivo ovlašćenja neminovno osladiti.

Iako obe pozicije počivaju na realnim strahovima koje osećamo, uspešno smo našli krivce jedni u drugima, ujedinivši se samo oko toga da smo „mi sami stoka“. Kakofonija, naravno, pogoduje glavnokomandujućem šibicaru, koji na svakoj konferenciji za štampu navede ko je danas kriv za novoobolele, i zbog koga će nam – nastavi li da radi po svom – uskoro manjkati grobnih mesta. Odgovornost tako na kraju pada na sve sem na one koji su najviše mogli da urade dok je sadašnja situacija još uvek bila samo na horizontu.

Reakcija vlasti na epidemiju podseća na nekoga kome kažete da ubije pčelu na zidu zato što ste alergični, on vas ignoriše nekoliko puta, a kad konačno digne dupe s kauča počne da gađa pčelu nameštajem dok je ne ubije. Otuda i osećaj da se isti ljudi koji su tražili reakciju države dok je COVID-19 još uvek bio „najsmešniji virus u istoriji čovečanstva“ sada traže da se malo prikoči pre nego što se policijski čas pretvori u policijski dan, nedelju ili mesec.

Veliki šibicar je najpre strahovito potcenio ozbiljnost situacije umesto da se priprema za epidemiju podizanjem smeštajnih kapaciteta za obolele i blagovremenom nabavkom opreme, a sada radi kontrolu štete svaljivanjem krivice na druge i uvođenjem mera za koje je pitanje da li bi sve bile neophodne da je ranije bilo više razuma, a manje smejuljenja na konferencijama za štampu. Račun sad valja nekako ispostaviti svima nama, kao dežurnim krivcima za sve što vlasti uprskaju, i to za sada ide prilično dobro.

Međusobno hvatanje za guše teče poludirigovano. Malo nas huškaju jedne na druge, a pomalo je reč i o prostoj inerciji sistema koji na svakom koraku uzgaja nejednakost. Ako želimo da se ljudi privremeno odreknu dela svojih prava zarad opšte dobrobiti, onda ista pravila moraju da važe za sve, inače svako pozivanje na solidarnost unapred pada u vodu.

Opravdano je ljutiti se kada se sa najvišeg vrha vlasti muštraju građani koji su izašli pred zgradu, a ne sme ni reč da se kaže kad neki drugi prave potencijalno novo žarište stavljajući redom istu kašičicu u usta. Opravdano je bilo osećati nepravdu kad vam se dele packe što ne nosite maske, iako je jedino mesto gde su se bez problema mogle nabaviti – koliko se sa fotografija na Tviteru moglo videti – bio izborni štab vladajuće stranke u Surčinu i Obrenovcu.

Imamo li ipak krivaca i među nama? Imamo.

Naravno da, kao i svugde drugde, postoje i ljudi koji se merama zaštite ne bave, koji bi žvakali plastičnu kašičicu od makijata dok god imaju gde, koji u sebi veruju da je COVID-19 “malo jači grip” ili izmišljotina, kojima pucaju kastanjete da li je vanredno stanje kršenje Ustava ili ne, koji kašljucaju drugima za vrat u supermarketu ili opipavaju svaki hleb na rafu.

Pa ipak, nakon svih do sada preduzetih mera, oni su postali teška manjina. Koristiti ih kao ogledalo čitave nacije obezvređuje trud svih nas koji činimo ono što je u našim moćima i gura nas u ulogu balavurdije kojoj će čika kad sve ovo prođe pokazati sledeći trik sa kuglicom i tri kutije šibica. Bolji smo od toga, svi zajedno, bez obzira na to brine li nas više trenutna pošast ili svet koji nas čeka kad ona prestane.

Možemo ovo.

Podeli sa prijateljima