Proteklih nedelju dana obeležili su kontinuirani svakodnevni protesti na ulicama Beograda. Dok gledamo šta se dešava iz gomile na ulici, na N1 ili na bezbrojnim snimcima i fotkama koje milenijalsi a i genZ kače po društvenim mrežama, svi se pitamo „odakle dolazimo, ko smo i kuda idemo“. Nakon osam dana svedočenja raznim užasima postmoderne u Srba (kojih smo svi deo) pitamo se ko govori u čije ime, šta ko ima za cilj, postoji li minimum slaganja oko zahteva, mogu li prisutni uopšte zajednički da istupe, da li je „pametno“ vreme za protest, koji su metodi borbe i šta je budućnost protesta?
Šta smo naučili na protestima?
U nedostatku infrastrukture, pokreta ili nekakve revolucionarne ideje koja bi okupila nezadovoljne, jedini ispravan zajednički imenitelj može da bude bes. Bes zbog toga što smo isključeni, ostavljeni bez glasa i u institucijama i u javnosti, što nam je uskraćena mogućnost da menjamo državu u skladu sa svojim potrebama, i što čak ni kad umiremo zbog ljudske nesposobnosti nema te ultimativne pravde da barem brojevi budu tačni.
Korona carstvo nebesko i zemaljska okrutnost
Režim je pokazao slabost, videlo se, još prilikom promene odluke o izbacivanju studenata iz domova, da je pobuna moguća i učinkovita. Ovo drugo odstupanje Vučića, odustajanje od policijskog časa, jeste odstupanje autokrate koji se vraća u sedlo. A pobuna normalnih, protiv čega god bila, laži, diktature, katastrofalne perspektive za život u Srbiji, nema nikakvih izgleda pored poremećenih ili onih koji imaju jasne zadatke.



