Rano ujutru 22.05.2020, na raskrsnici beogradskog bloka 45, na jednom stubu s video nadzorom, bio je razapet Isus. Ova umetnička instalacija poznatog uličnog umetnika, Andreja Josifovskog (Pijaniste), ubrzo je bila skinuta. Stigla je policija s pet automobila, a zatim i komunalna policija. Umetnik kaže da je oko podneva, pored instalacije (koja je u tom trenutku već uveliko ležala na trotoaru) i dalje bila policija u jednom automobilu.
Obezglavljeni ronilac
U prethodnim tekstovima sam dosledno pisala o stanjima u toku samoizolacije, pa da zaokružim ovim:
Šta je bilo? Ništa.
Create New Folder, pa Rename, nazoveš ga „Korona“ i strpaš u njega misli, informacije, sjebane odnose, chat grupe, fotke gajbe i „smele“ selfije bez šminke ili s maskom, strahove, nerad, rad, umetnost inspirisanu samoizolacijom, izgovore, spoznaje, oprez i zaziranje od dodira
Crkva, Željko i teorije zavere
Ozračeni smo sedenjem pred ekranima i svakodnevnim upijanjem informacija i dezinformacija. Kao 24/7 prisutna onlajn publika, postali smo stručnjaci za sve. Više nije ono „mišljenje je kao dupe, svako ga ima“, sad je „mišljenje je kao ekran uređaja, svako ga ima po više komada i stalno“. Pored nas, kolektivnog onlajn stručnjaka, isplivali su i neki pojedinačni junaci. Neki su jači od korone, a neki su jednostavno usamljeni u svojoj superiornosti.
Spomenar izolacije
Dvadeset prvi dan izolacije. Svi smo videli svačije gaće i nenašminkane face preko društvenih mreža, svi izlazimo do prodavnice u isflekanim trenerkama, svi smo u istom ili sličnom ludilu. Valjda nam je toliko muka od sedenja u četiri zida da smo nesvesno razvili trend „overshare-ovanja“ intime preko društvenih mreža. Što možda i nije loše, donekle je oslobađajuće.
Izolacija – isečci
Neko je postovao komentar koji otprilike glasi: „Tvoji preci su se borili u Drugom svetskom ratu, sve što ti sad treba da uradiš je da jebeno ostaneš na kauču.“ Naravno, post je namenjen onima koji su odlučili da su ipak pametniji od Majke Prirode i da je super kul da sede u kafićima i sline jedni drugima u pića. I slične super kul stvari.
Hvala, i vama takođe
„Lepo je ženi uputiti lepu reč, taj manir se ceni“, kaže jedna žena u komentaru ispod videa na Instagram profilu SNS-a. U ovom novom spotu liste „Aleksandar Vučić – za našu decu“, mlade nade SNS-a čestitaju Osmi mart. Mladići se zahvaljuju ženama na tome što su bake i majke. Priznaju da jedan dan nije dovoljan da nabroje sve što čine – za njih. Žene su, kako kažu ovi mladi momci, i podrška i stub društva i svašta rade za svet i pružaju zagrljaje i poljupce. Jedan od mladića kaže da je Osmi mart dan kada se sećamo „vaše borbe za ravnopravnost“. Novi spot počinje izjavom „Osmi mart predstavlja dan kada svaka žena treba biti srećna.“
O ljudima, bubama i mišljenjima
Kad sam bila mala, tata mi je na nekoj izložbi, neću da kažem kojoj a i davno je bilo šapnuo: „vidiš, mi se sada divimo ovim crtežima zato što je ispod potpisan ******** ****. A ja sve zamišljam ********* ****** kako sedi sa strane i smeje se jer je on to nažvrljao za tri sekunde na klozet-papiru i poslao nama da se mislimo i grčimo i plaćamo da buljimo da bismo posle imali mišljenje, kao o svemu, tako i o žvrljotinama ********* ******!
Pod jednim plaštom
Na ovogodišnjoj dodeli Oskara, Natali Portman se na crvenom tepihu pojavila s jednim posebnim modnim detaljem: elegantnim crnim plaštom. Sad zvučim kao oni tabloidi što pričaju o tome šta je glumica nosila, a ne o njenom radu i zaslugama, ali – na Dior plaštu su sitnim slovima bila izvezena imena rediteljki koje ove godine nisu nominovane za Oskara. E tako, sad pričam o feminističkom stavu Natali Portman. Ovim gestom, rešila je da bar na neki način ispravi nepravdu. Imena rediteljki izvezena su zlatnim slovima, kao ukras na vrednoj modnoj kreaciji. S ukusom, diskretno. Ni malo agresivno, ni malo pretenciozno. Zna se da će svako ko se prihvati teme Oskara, crvenog tepiha, ili modnih kreacija s ovogodišnje dodele (što je većina svetskih medija) i ko ima makar malo mozga, navesti koja su imena bila u
Ljubičasti izgovor
Bila sam na klizanju i uspešno slupala koleno, te nabila ručni zglob (desna ruka, ne mogu ni četkicu za zube da držim). Trenutno su mi baš potrebni zbog neke koreografije što radimo na faksu. Taman sam bila srećna što postoji mogućnost da je savladam, ali onda sam rešila da odem na klizanje iako nisam stala na led jedanaest godina (a ni tad baš nisam briljirala). Ljudima koji su gledali sa strane (celom klizalištu sa sve onom trogodišnjom decom što su prvo izvela savršenu piruetu pa onda prohodala) nije bilo jasno kako sam uspela tako tupavo da padnem. „Ubuduće padaj na dupe!“, pametovali su naknadno.
Kako sam progovorila pirinčem
Ovo nije savet kako izlečiti depresiju, funkcionalnu depresiju, distimiju, lančanu tugu i osećanje beznađa… Šta god da vas guši i nadate se da ćete naći (instant) rešenje – nisam kvalifikovana da ga nudim i osećam obavezu da se ogradim zbog poštovanja prema težini svačijeg individualnog problema. Ovo je iskustvo koje je mene dovelo do alata za spas i delim ga zato što se o ovim stvarima i dalje ne govori dovoljno.
Novogodišnji FOMO
Najviše se odnosi na to što živim u maloj zgradi (tri sprata, 12 stanova) ceo život, a ne poznajem svoje komšije. Ni ljude iz zgrade prekoputa, a moja terasa je baš blizu njihovih prozora. Oko praznika me uvek stegne potreba za pripadanjem pa valjda zato, malo i na silu, pridajem značaja svakom kontaktu i pogledu. Pre neki dan sam se gledala s komšinicom iz zgrade prekoputa dok sam hranila golubove. Komšinica je otvorila prozor, a ja sam se iskezila, spremna da razmenim par vedrih, pretprazničnih rečenica o tome kako sam super osoba što hranim golubove svaki dan. Međutim, ona se prodrala da joj je drago da je napokon „uhvatila na delu ludaču koja gaji leteće pacove“.
Atrofija
Šta će biti posle? bio je naziv ovogodišnjeg HFestivala koji organizuje Hartefakt. U nedelju, 15. decembra, bio je poslednji dan. Došla sam na koktel zatvaranja da se kucnem s kolegama, da se fotkam i da mahnem radovima studenata Fakulteta likovnih umetnosti, koji su bili postavljeni u galerijskom prostoru u toku trajanja celog festivala.
Strah od pitanja
A kad smo kod postavljanja pitanja i kod autoriteta: novinar televizije N1, Miodrag Sovilj, postavio je predsedniku Aleksandru Vučiću pitanje da li je i u kom svojstvu otac ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića, Branko Stefanović, boravio u fabrici oružja Krušik i kakve su njegove veze s tom fabrikom.
Kako se obući?
Izbegavam feminističke teme zato što imam loša iskustva s osobama koje nazivaju sebe feministima ili feministkinjama, a imaju dvostruke standarde – iako misle da se zalažu za jednakost, više navijaju za devojčice nego za dečake, a one koji se nalaze na spektru između ta dva jednostavno ne priznaju. (Daleko od toga da su svi/sve takvi, samo kažem da ima slučajeva i da su diskusije s njima u najmanju ruku zamarajuće). Međutim, kad pročitaš da su određene firme u Japanu zabranile isključivo ženama da nose naočare, prvo pomisliš da je u pitanju lažna vest, a onda shvatiš da priča o jednakom navijanju za sve, pada u vodu, zato što do nje čovečanstvo očigledno nije još dobacilo.
Sram i silikoni
U istraživanje koje sledi upustila sam se zbog teksta o ženi koja je umrla od retke vrste limfoma, ali akcenat u tekstu nije na bolesti, već na njenom sramu. Žena je prošla kroz razne terapije i bolne testove da bi se utvrdilo da li postoji veza između implantata u grudima i raka. Kad je veza potvrđena, njeno glavno pitanje bilo je kako da saopšti svojoj deci da je „bolest uzrokovana njenom taštinom.“
To-do
Zadatke treba izvršavati u određenom roku, inače kašnjenje postaje mnogo veći problem (mnogo, mnogo, mnogo, mnogo veći problem) od težine i značaja tog zadatka. Da ne pominjemo one zadatke, teme, greške i prepreke koje se uporno ponavljaju i nema izgleda da će prestati, zato što nešto ozbiljno nije u redu sa sistemom razmišljanja ili s organizacijom, ili s nečim trećim.
Autocenzura
Ne kažem da ne treba pisati tekstove i zauzimati stavove, samo hoću da napišem jedan o tome kako ne postoji ništa što se desilo za ove dve nedelje o čemu mogu da pišem, a da se nekome ne zamerim ili da nekoga ne dovedem u opasnost.
Pauza!
Beograd Prajd Pozorišni Festival održava se u okviru Nedelje Ponosa, a predstave se bave problemima LGBTQI+ zajednice. Ali, Beograd Prajd Pozorišni Festival želi da postane – pozorišni festival koji se održava u toku jedne nedelje, na kome će gostovati predstave koje se bave društvenim i političkim problemima koji se tiču svih.
Propušteni poziv
Juče je završen Međunarodni sajam knjiga u Pekingu, na kome i Srbija ima svoj štand. Ove godine smo već učestvovali na sajmu u Lajpcigu, a u planu su Moskva i Frankfurt. Izdavačka kuća Princip pres, koju je biralo Ministarstvo kulture i informisanja, organizator je ovogodišnjih gostovanja Srbije na međunarodnim sajmovima knjiga.
Pozdrav iz Venecije
Kad otputujem negde, makar i na par nedelja, mislim da će sve da bude bolje. U smislu – bolje nego ovde, u Srbiji, i u smislu – da ću da se promenim i vratim nova-novcata.
I tako i bude. Nešto u šta inače buljim svaki dan, u inostranstvu gledam iz daleka. Odleži neka ideja, pa je ili bacim ili popravim. Uželim se ulica kojima inače šetam pred spavanje. Nađem novu omiljenu pesmu. Smislim imidž za sezonu jesen/zima 2019. Važne stvari.
Vremenska kapsula
Profesorka književnosti u gimnaziji nam je pričala da je neko (ne sećam se ko) sastavljao spisak stvari koje bi trebalo da uđu u vremensku kapsulu čovečanstva. Rekla je da se na tom spisku pažljivo odabranih, najvažnijih stvari koje objašnjavaju nas kao vrstu, našao Šekspirov Hamlet. Ostale stvari nije navodila, ne znam šta mi je bilo da ne pitam, ali ipak je nastavna jedinica bio Šekspir, pa bi to bilo too much information.
Nedelja
To što vi ovo čitate u utorak, ne znači da meni danas nije nedelja. A nedelja nije dan za opuštanje nego dan kad ti se sve skupi. Ovo je takođe i poslednji dan u mesecu. Tako da, što se tiče skupljanja – double trouble.
Ovog meseca sam htela da idem da gledam „Dizni Fantaziju – uživo“ u produkciji Beogradske filharmonije, ali odložena je zbog kiše. Dva puta. Odloženi su i programi u DKSG-u. Poplavljena je i biblioteka DKSG-a. Studentima koji tamo svaki dan uče biće vraćen novac mesečnih članarina – tako piše na vratima. Otkazani su i programi u Kulturnom centru Magacin – na relativno novoj Maloj sceni u podrumu, formirala se bara. Zbog nevremena je prekinuta predstava „Na Drini ćuprija“ Kokana Mladenovića na Viminacium festu.
Draga DECO
U toku je polaganje male mature, završnog ispita za učenike osnovne škole. Test iz srpskog jezika polagali su juče, danas iz matematike, a sutra će polagati kombinovani test – hemiju, fiziku, istoriju, geografiju i biologiju.
Kratka istorija seks-štrajkova
411. godina pre nove ere, antička Grčka – glavna junakinja Aristofanove komedije Lizistrata, poziva žene svih zaraćenih polisa da uskrate muževima seks dok se ne pomire i ne okončaju Peloponeski rat, koji je trajao dvadeset sedam godina. Aristofan opisuje muke obe strane da istraju u ovom suzdržavanju. Mirovna akcija uspeva, Peloponeski rat je okončan i na kraju komedije su i muškarci i žene srećni i zadovoljni.
Kako izgubiti strah
Na pamtim kad sam poslednji put pustila muziku na SoundCloud-u, ili na YouTube-u, a da mi se desilo da naiđe neka pesma zbog koje pogledam u ekran da bih zapamtila kako se zove. Osećam da me SoundCloud ne poznaje! Preporučuje mi neke uspavljujuće gluposti. Besna sam što ne radi Spottify kod nas i besna sam na ono “strpi se, baš tvoja zemlja nam je jedna od sledećih na spisku da dobije pristup našoj super kul aplikaciji”, što ti izađe kad pokušaš da napraviš nalog iz Srbije.
Srećno kopanje
Ja sa najmlađim sinom u autobusu. Mesto predviđeno za žene sa malom decom. Na tom mestu sedi razmažena devojčura koja jede kao stoka, i kuka kako je bolesna. Odnosno, nije bolesna već ima mučninu navodno ako ne sedi.
Dan jedne balerine
Ponekad se setim jednog predavanja na kome nas je profesor pitao da li, kad čujemo vest da je u nekoj prirodnoj nepogodi poginulo, na primer, 28987 ljudi, pomislimo “zaštonisu zaokružili na 30000?”
Plemenita prokrastinacija
Da mi je da se podelim na dvesta sebe, za sad, pa sutra na još dvesta, i tako svaki dan i koji dolazi i koji je prošao, da stignem na otvaranje izložbe dok usput preslušavam one pesme što sam šazamnula u kafiću, i na predstavu da odem i na jedan protest i na drugi protest i na onu šetnju (za šta su ti protest i šetnja beše, ne sećam se, ali sigurno su važni jer ja nisam tamo)




























