U BiH je veliki broj mladih ljudi koji truju društvo i sebe. Pristajanjem na korupciju, nepotizam, pa i kriminal, oni svjesno uništavaju društvo, a konzumiranjem nacionalizma, turbo-folka i izbjegavanjem umjetnosti, nesvjesno izjedaju sebe. Da ne govoirmo o tjelesnom propadanju kao posljedici izbjegavanja pokreta. Ipak, u ovoj maloj zemlji žive i rade ljudi koji liječe, i ponovno, i društvo, i sebe. Jedna od njih jeste i Ena Kurtalić, koja društvenu katarzu, ali i svoja vlastita duhovna i intelektualna prošičćenja, ostvaruje upravo putem plesa i pokreta, koji su danas, zahvaljujući pojedincima, postali „moćno oružje“ na savremenoj bh. teatarskoj sceni. Ena za Remaker govori o pokretu i plesu bez kojeg ne bi mogla živjeti, predstavi „All Inclusive“ u kojoj sarađuje sa osobama s invaliditetom, ali i nastavku obrazovanja u Ljubljani, djetinjstvu u ratu…
BH kinematografiji ne treba još dobrih filmova, već onih koji proširuju vokabular
Može li se film napraviti po instinktu? Može li u njega stati decenija nečijeg života? Može li se stvoriti od privatne video arhive i iPhone klipova? Može li mitsko biće minotaur otkriti šta se nalazi u centru toga labirinta? Može li film promijeniti život autora? Pitanja su koja je sebi postavio mladi bh. režiser Zulfikar Filandra koji je pokrenuo crowdfunding kampanju za svoj prvi dugometražni naslov naslova “Minotaur”, svojevrsni poetski filmski esej, sačinjen od materijala svih filmova koje je do sada snimio, onih koji su ostali nezavršeni, snimaka mobitelom i aparatom, koje je pravio u različitim situacijama i sa različitim ljudima kroz posljednjih desetak godina. Na koncu, riječ je o kolažnoj filmskoj priči o mladosti, protoku vremena, seksu, porodici i prijateljstvu, koja će oživjeti kao bosanskohercegovačko-irska koprodukcija između Experimental Film Societyja i kompanije Kolumbija.
Zašto sam se preselila u Srebrenicu
Kada čujemo da je jedan mladi čovjek napustio Bosnu i Hercegovinu, to više nije vijest i predstavlja samo dio jedne stravične statistike. U 2019. godini u BiH, važna vijest bi trebala biti ona u kojoj je neko ostao, uprkos zaista teškoj životnoj situaciji. Šta onda predstavlja informacija u kojoj je jedna mlada osoba, ne samo ostala, već i odlučila da se iz Sarajeva preseli u opustošenu Srebrenicu, te kako kaže, „zaroni u srž onoga što joj smeta u BiH“. To onda predstavlja malo čudo, kao što je i ljudsko čudo sama ona. Lejla Kusturica, nova menadžerica za ekonomsko osnaživanje porodica u Srebrenici, u organizaciji SOS Dječijih sela u BiH, govori za Remarker.
Mene izvan bosanskog jezika nema
Jedan Gogoljev roman „Mrtve duše“ za ljubav prema književnosti. Jedan talenat za pisanje. Jedna mala kutija i u njoj deset knjiga. Jedan galerijski postament i jedan pano. Jedan sajam i četiri stotine prodanih knjiga. Jedno mjesto ispred Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Jedna crna aktovka i jedan bicikl. Jedna „DJL Elektra mačkica roto press“. Jedan prodavač vlastitih knjiga. Pet napisanih i četiri samostalno objavljene. Jedan konkurs, jedna drama, jedna predstava… Jedna „Mirna Bosna“.
Kad pišem uvijek sam na istom mjestu
Bosna i Hercegovina nije samo Sarajevo. Ona nije samo Begova džamija, Aškenaška sinagoga, Saborna crkva, katedrala Srca Isusova. Ona nije ni samo Zenica, Tuzla, Banja Luka, Mostar. Nije samo Vijećnica, Stari most, Narodno pozorište, stadion Bilino Polje. Sarajevo Film Festival, MESS, Jazz Fest…Nije samo Neretva, Una, Sana… Nije samo uzavreli izbušeni asfalt, stamenite i nepobjedive austrougarske zgrade, nedokučiva brda i planine… Bosna i Hercegovina je i Žepče, njegova sela, drvene napuštene kuće, livade obrasle travom, bijele zavjese na prozorima, prozori bez pogleda, pruge bez cilja… kasna ljeta, posljednje zime… A opet, lijepa, nasmijana, svoja, živa… Bosna i Hercegovina je i Magdalena Blažević, njena književnost, njene junakinje, njen zavičaj.
Sada je vrijeme za naše filmske priče
„Bosna loša u fudbalu, ali dobra u filmovima“, izjavila je jednom prilikom bosanskohercegovačka režiserka i dobitnica berlinskog Zlatnog medvjeda, Jasmila Žbanić. Iako je u četvrtom kolu Kvalifikacija za Evropsko nogometno prvenstvo, Fudbalska reprezentacija BiH odigrala jako dobru utakmicu protiv selekcije Italije, trebat će puno dobrih utakmica, postignutih golova, osvojenih bodova, da bi se sustiglo ono što je ova zemlja postigla u filmu.
“Helem Nejse” i kako ne prespavati do “pola jedan”
„Ovo je Bosnia, ovo je Bosnia. Nikada nije bila ljepša i ponosnija. Dis iz Bosnia, Bosnia. Ju mast lav jor femili end bi najs tu komšija“, tekst je pjesme „Bosnia“ koja je obilježila debitanski album sarajevskog benda „Helem Nejse“ ili kako za sebe kažu, „konglomerata čija je sfera poslovanja jako široka“. Ove godine su objavili novih 14 pjesama i objedinili ih pod naslov „Pola čovjek, pola jedan“, namijenjen novim generacijama u BiH i regionu, koje ne rade ništa i spavaju do „pola jedan“.
Nova Dolly Bell za novo Sarajevo
Sjećaš li se Dolly Bell? nije samo film. To nije samo niti predstava. „Dolly Bell“ je neizostavni dio identiteta Sarajeva, njegove kulture i života u njemu. Ono što je osamdesetih godina prošlog stoljeća predstavljao film režisera Emira Kusturice i scenariste Abdulaha Sidrana, danas se vratilo u obliku predstave Kokana Mladenovića, koja će u koferu sjećanja i na sceni Kamernog teatra nastaviti čuvati iskonski duh Sarajeva. Sa novim glumcima i za novo vrijeme.
Mural Pjevaču i ljepša strana Sarajeva
I 23 godine nakon rata u BiH, u Sarajevu ćete i dalje naići na fasade prošarane rupama od metaka i gelera, koje preživjele uporno podsjećaju na bolne i neizlječive potkožne rane, ali i oslikavaju sliku jednog društva koje nije u stanju da se odrekne sivih fasada prošlosti i prepusti bojama koje donosi neizvjesna budućnost.
Ajla i Nedžma: Zašto smo odabrale dramaturgiju?
Prvi čas na predmetu Pisanje za teatar na odsjeku za dramaturgiju pri Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, profesor Almir Imširević pomaže budućim dramaturzima da spoznaju svoju ulogu u ovome izgubljenom svijetu. To čini pokazujući im čuvenu scenu „na balkonu“ u kojoj Cyrano de Bergerac iz mraka došaptava replike svome prijatelju Christianu de Neuvilletteu i tako mu pomaže da osvoji predivnu Roxane.
Saša Džino: Pisati horore u Sarajevu i pokušati ne poludjeti
Sarajevo, još uvijek nije postalo pakao, iako trenutnoj političkoj situaciji u BiH samo nedostaju vatra i krugovi, upravo jer ćete umjetnika sresti na svakom koraku, iza svakog ugla se pokloniti njihovim djelima, prepoznati se u njihovim svjetovima, spoznati vlastito postojanje. Posebno aktivni u gašenju vatre pakla u Sarajevu, jesu nove generacije umjetnika, mladih ljudi koje kao nigdje na svijetu „ubijaju u pojam“, pokušavaju obezvrijediti, preuzeti njihove bijele buktinje i zavladati tamom u kojoj nepotizam, korupcija, nacionalizam, homofobija nisu podijeljeni u krugove, već podjednako dijele prijestol. Jedan od njih je i mladi pisac horor fantastike (jedini u BiH) i likovni umjetnik, Saša Džino koji govori za Remarker.
- Page 2 of 2
- 1
- 2











