Jedna od uporišnih odlika pozorišta je eksplicitnost prizora. Estetika eksperimentalne poetike izvedbe pomaknuta u odnosu na svakodnevnost životnih prizora, potom oneobičavanje u reprezentacijskom smislu, destrukcija tela i čoveka u njegovom humanitetu destabilizuju dramsku doslovnost i potencijalnu zakonomernost umetnosti time da scensku radnju lišavaju dosadne jednoličnosti i u eksplicitnosti izraza pronalaze jednu alternativnu dinamiku (samo)propitivanja.
Nagost nadahnuća
Ples kao umetnost verbalnog minimalizma uspostavlja specifičnu granicu sa drugim umetničkim izražajima tako da primarno lokalizuje neiskazivo iskustvo dodira. Igra naglašava taktilnost kao osobenu moć izražavanja na način da primarno ukazuje na problem kartezijanskog dualiteta uma i tela. Misao o telu, taktilnosti i pokretu prisutna je u plesu kroz odraz izvedbenih slika koje ustrajavaju na dešifrovanju telesnih znakova. Telo, dakle, u susretu sa drugim dodiruje drugog tražeći pritom odgovor na pitanja rascepkanosti suprostavljenih individualnih svetova.
Blago deci, zaraziće se tugom
Nikolas Tulp rodio se pod imenom Klas Piters 1593. godine u Amsterdamu. Završio je studije medicine u Lajdenu, nakon čega je u rodnom gradu držao predavanja iz fiziologije i hirurgije. U nameri da studentima i javnosti pokaže anatomiju ljudskog tela doktor Tulp je povremeno vršio javnu disekciju, najčešće nad prethodno umorenim zločincima ili kriminalcima. Na Rembrantovoj slici Čas anatomije doktora Tulpa prikazan je javni čas iz januara 1632. godine, čin disekcije izvršen nad izvesnim A. Adriansom, kriminalcem i ubicom.
Revolucionarni pamfletizam
Filozofkinja i teoretičarka politike Hana Arent temeljem odgovornog pozivanja na razum i mudrost postupanja ulazi u polemiku sa zagovornicima revolucionarnih promena. Revolucija neizostavno vodi u teror, u želji za političkim prevratom ona usložnjava probleme moći i nasilja, i tako se otvara dominaciji većine, nasuprot individualističkim težnjama za slobodom.
Karakterologija palanke
U uvodnom prizoru predstave Ožalošćena porodica, na iskošenoj sceni ogoljenog ambijenta, vidimo likove koji sede u crnini. Svako od njih donosi emociju delotvorne geste žalovanja, pritom ostajući distanciran od sveopšte i patetične jadikovke. Iz načina scenskog prikazivanja ožalošćenosti, mehaničkih pokreta i uniformisanog izraza, nazire se tragikomičnost koja poetiku predstave usmerava ka ironijskoj distanci. Osavremenjena žalosna porodica ostala je identična Nušićevoj.
Patetičnost i (r)evolucija
Pitanja identitetske određenosti dobijaju odgovore protivrečnih konotacija. Strogo gledajući identiteti stupaju na polje subjektivnosti tako da čoveku dodeljuju posebno mesto, nasuprot pogrešnoj tendenciji da se identiteti učine što objektivnijim i time nesagledivim i neupitnim. Budući da je identitet uvek tu, ničeanski rečeno prati čoveka kao nezvani gost, njegova svojstva prodiru do egzistencijalne i šire društvene perspektive. Problem nastaje kada se identitetsko određenje prelije u širi društveni kontekst i bespogovorno zauzme monolitan i strogo ideološki stav.
Ratuju li samo ljudi?
Pisac uronjen u problem nesavršenosti sveta ima potrebu da potencira svoj pogled na stvarnost i ličnu veliku istinu. Najčešće se govori o tome da je važan pisac onaj koji svojim delom ostane savremen u budućnosti, nakon protoka čuvene vremenske distance. U potrebi za opštim reagovanjem prema nepravdi pisac nastoji da, kako je pisao Ežen Jonesko, misli u pokretu i tako neprestano ispituje. Kritičar, pak, mora ,,prodreti do skrivenih zglobova dela’’ i napraviti digresiju.
REMARKEROV PREGLED POZORIŠNE 2017 – Lica i naličja prosečnosti
Nagovor da se osvrnem na pozorišnu godinu iza nas nije mi zvučao primamljivo, ne samo zbog potencijalne vrtoglavice sećanja, koliko zbog straha od uzaludnosti prizivanja prošlog. Intenzivno razmišljajući o sada već prošloj godini ipak mi se jasno ukazala prevladavajuća prosečnost pozorišnih repertoara. Dok čitamo o uzbudljivoj pozorišnoj godini na globalnom nivou – nešto od toga smo videli na proteklom Bitefu koji je obeležila veličanstvena predstava Olimp – uočavamo tendenciju pozorišnog propitivanja zajedništva, izbeglištva i političkih ratova, sa temeljnim pitanjem o granicama i mogućnostima slobode.
Palanačko uljuljkivanje stereotipa
Porodični odnosi na pozorišnoj sceni, kao uostalom u realnom životu, najbolje ocrtavaju neuslovljenu potrebu zajedništva u individualnosti. U odnosu prema bližnjem naglašena je briga koja prelazi prag sopstvenog pogleda. Porodični nesporazumi uslovljavaju potrebu za razumevanjem drugačije pozicije, ulaze u perspektivu brižnosti shvatanjem i ujedno prihvatanjem tuđeg pogleda na svet. Briga je, rečima američke filozofkinje i feministkinje Nel Nodings, iskorak iz ličnog viđenja u tuđi pogled.
Neiskazivo progonstvo Drugog
Suočeni sa idejom savremenosti stupamo na sudište. Sledimo li Valtera Benjamina na sudskom procesu protiv sveg Postanja pojavljuju se svedoci, među ostalima, ,,poeta, koji oseća budućnost, likovni umetnik, koji je vidi, zatim muzičar, koji je čuje i filozof, koji je zna’’. Problem nastaje sa nepodudarnim svedočenjima svakog od njih kada se ,,ulažu sve nove i nove pritužbe i pozivaju novi svedoci’’. Viđenje tako postaje fenomen interpretacije i propisa individualne prirode. Utemeljeni u svoju istinu, ređaju se pritužbe i nastaje galama nerazumevanja pozicije Drugog i drugačijeg.
Parole, parole
Medijski prizori nasilja, patnje i smrti ostavljaju iza sebe tragove beznadežne ravnodušnosti podsredstvom mnoštva slika i na taj način podstiču udobnu beznačajnost zone konfora. Usmereni na totalitet patnje, ostajemo neosetljivi na individualnu patnju. U tom smislu svaka pozorišna predstava utemeljena na specifičnoj estetici i etici odgovornosti, bilo pojedinca ili kolektiva, podrazumeva dublji sloj političnosti sprovedene procedure.
Hronika površnosti ili o konzervativnosti post/moderne izvedbe
Neko neupućen u delo Ive Andriće, nakon što bi odgledao predstave Play Andrić i Anika i njena vremena, ostao bi razočaran površnošću pisca. Obe predstave, izvedene na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu u povodu 125. godina od rođenja nobelovca Ive Andrić, ne tretiraju samo klasični tekst kao predložak na površan način, već i rediteljsko čitanje podvrgavaju uopštenim mestima, banalnoj rekontekstualizaciji i time neminovno – scenskoj destrukciji.
Pakao, to sam ja
U knjizi Fluidni život sociolog Zigmund Bauman nastoji da pokaže savremeni život u okrilju neprestane neizvesnosti. Čovek modernog doba nalazi se pred pitanjem nadolazećeg događaja i u takvoj situaciji on ,,ne može stajati u mestu. On se mora modernizovati ili nestati’’. U svetu neizvesnog događaja, koji se iščekuje u sveprisutnom mraku virtuelne stvarnosti, pojedinac (p)ostaje nesvestan svoje ogoljenosti usred nametnute potrebe za stalnom dostupnošću.
Ko je taj krvavi čovek?
Jedno od važnijih pitanja savremenog plesa jeste propitivanje granica teorijskog čitanja plesne izvedbe. Andre Levinson ukazuje da ne postoji ništa teže od nastojanja da se estetska pojavnost plesa svede na jezičke formule. Teško je, prema njegovom mišljenju, proučavati neprekidnu strukturu kretanja, zahvatiti dinamiku plesa u svim kompleksnostima nečitljivosti i neiskazivosti.
Igrokaz praznine
Režirati na velikoj sceni Pozorišta na Terazijama, sa svim mogućnostima koje nudi tako veliki izvedbeni prostor, emotivno napetu priču prema mjuziklu Fantom iz opere kao zabavu za široke mase i lako štivo prepuno kičastih elemenata, pritom zanemariti slojeve dramskog i scenskog potencijala u ime i jedno u slavu lake zabave prenatrpane ispraznom simbolikom svojevrsni je skandal.
Naslage zla, rubovi s(a)vesti
Vladimir Nabokov u eseju o Tolstoju insistira na tome da su ruskog pisca primarno zaokupljale dve velike egzistencijalne teme – život i smrt. Za razliku od Dostojevskog koji je pisao sa osećajem sažaljenja prema slabijima Tolstoj je, smatra Nabokov, živeo i pisao u stalnom egzistencijalnom procepu jer je bio “nesposoban da se nagodi sa svojom životinjskom prirodom i surovo je patio kad god bi ta priroda privremeno odnela pobedu nad njegovim boljim ja”.
Čudovišno, romantično mračnjaštvo
Mitovi su kroz istoriju bili zahvaćeni simboličkim sistemom znakova da bi u savremenoj perspektivi opstali najčešće u religijskom i identitskom smislu. Klod Levi Stros naglašava uticaj mitova na samozasnivanje čovekovog duha kada mit postavlja u temelje strukturalne antropologije.
Ptičice, recitacije i utvare dosade
U odgovoru na pitanje šta je vizija poljski slikar i esejista Juzef Čapski piše o sintetizujućem trenutku pogleda na svet. Vizija je iskustvo koje na čoveka pada neočekivano, poput milosti. Svaka vizija u sebe uključuje izvesnu dihotomiju između realnog i onostranog, trzavicu pred metafizičkim pitanjima na koje ne možemo dobiti odgovor.
Nadolazeća reč kritike
Kriza kritike oslikava dublji problem društvene kolektivizacije. Gde nema kritike ima samoljublja i neosetljivosti za poziciju Drugog. Kritika se protivi jednoumlju. Svaka kritika sa sobom nosi opasnost da bude prepoznata kroz problematizaciju jedinstvene (samoproglašene) umetničke prakse.



















