Nacionalistički opijum koji se pravi od nakaradne religije, u funkciji je vladavine nad ljudima koji gube svojstva građana i postaju puko stanovništvo, ljudski resursi. Resursi kao što su rude, voda, zemlja… bez svojstva ljudskog bića, potrošni materijal, kao roba. Živa roba, ili roblje na kome se odlično zarađuje. Demokratske institucije i zakoni tako postaju puka forma i služe kao instrument vladavine nad stanovnicima, a ne instrument demokratskog učešća građana u upravljanju državom. Svemoćna država radi od građana i njihovih para šta hoće, samovoljno, netransparentno i nekažnjivo.
Izgubljeni smo bez ideje republike
Nasilje se uvećava svakoga dana, svakog sata. To je u prirodi ličnih vladavina. Nekoliko se političkih ubistava već dogodilo, dva na Kosovu. S druge strane, ovakvi režimi umeju da se sruše u trenutku. Čine vam se nedodirljivima, a u stanju je da ih sruši naizgled nevažna stvar. S treće strane, niko ne može reći koliko će ovo mrcvarenje i ovaj užas da traju. Da bi Milošević sjahao bilo je potrebno bombardovanje Srbije, a to je krupna stvar.
Sa mladima, o mladima, za mlade
Dok se državnici nadmeću u pripremama za novi rat, dok nacionalistička bura ponovno rasplamsava vječno tinjajuće zlo prošlosti, dok mržnja prema drugom i drugačijem guta i preostale mrvice slobode, mladi u BiH i regionu se bore, za svoja oduzeta prava i ne odustaju od svojih ukradenih zemalja. Da neodustajanje nije uvijek uzaludno, dokazuje i prestižna nagrada Vaclav Havel koju dodjeljuje Vijeće Evrope, a koja je ove godine pripala Inicijativi mladih za ljudska prava. Njen ponosni, vrijedni, hrabri i samo ponekad uplašeni ogranak u BiH, govori za Remarker.
Srbija traži odgovor u mitovima
Početna pretpostavka svakog razgovora o antisemitizmu je to da su Srbi oduvek bili prijateljski nastrojeni prema Jevrejima i da su sa njima delili zajedničku sudbinu. Dakle, antisemitizma u Srbiji zapravo nema. Problem se stoga obično traži među onima koji tvrde da ga ima. Zato smatram da bilo kakva borba protiv antisemitizma podrazumeva da se jasno prepozna da ga u Srbiji ima.
Opciju za rikverc na kolicima gotovo nikada ne koristim
Premijerno je na sceni sarajevskog Pozorišta mladih izvedena fizičko-dokumentarna predstava „All Inclusive“ koja se preko problema s kojima se susreću osobe sa invalidietom, bavi tjelesnošću i njenom ulogom u današnjem idealiziranom svijetu. Jedan od protagonista ovoga intrigantnog teatarskog ostvarenje jeste i Jasmin Džemiđić koji je samo nekoliko dana nakon premijere, na festivalu AJB DOC predstavio i dokumentarni film „Sjedi da se ispričamo“, čiji je glavni protagonista i koautor. Negdje između, stigao je i da poruši svoju publiku sa nogu, na sada već poznatim „sit-down“ nastupima i šalama na vlastiti račun.
Intervju – Rob Ward – ‘Gypsy Queen’
U sklopu ovogodišnje Nedelje Ponosa, Hartefakt fond je organizovao prvi pozorišni festival sa LGBTQI+ tematikom, u cilju podizanja vidljivosti problema sa kojima se suočavaju pripadnici
LGBTQI+ zajednice, i pokušaja da na umetnički relevantan način osvetli različite aspekte njihove borbe i učini ih dostupnim i jasnijim široj pozorišnoj publici.
U okviru festivala izvedena je predstava ’Gypsy Queen’ iz Mančestera, autora Roba Warda u režiji Chrisa Lawsona.
The Baby monitor (Belgrade Pride Theater Festival)
Nakon političkih promena 2001. godine u Beogradu su organizacije za ljudska prava pokušale da organizuju prvu Paradu ponosa, koja je sprečena nasilničkim napadom desničarskih i nacionalističkih grupa na učesnice i učesnike, od kojih su desetine njih teško povređene/i. Nakon nekoliko pokušaja, prva sledeća Parada Ponosa je održana uz prisustvo ogromnog broja policijskih snaga i nasilničko demoliranje centra Beograda od strane desničarskih grupa 2010. godine.
Intervju – Jeton Neziraj – ’55 Shades of Gay’
U sklopu ovogodišnje Nedelje Ponosa, fondacija Hartefakt organizovala je prvi pozoršni festival sa LGBTQI+ tematikom, sa ciljem da podigne vidljivost problema sa kojima se suočavaju pripadnici LGBTQI+ zajednice, te da na umetnički relevantan način osvetli različite aspekte borbe i učini ih dostupnim i jasnijim široj pozorišnoj publici.
Jedna klasa dramaturgije u borbi za ljubav
U Sarajevu je osmog septembra održana prva Parada ponosa pod sloganom „Ima izać“ i povorka od oko 3000 ljudi je prošla bez ijednog incidenta, što je zasigurno jedan od rijetkih događaja ovoga tipa u Evropi koji je okončan na ovaj način. Ipak, ispočetka nije sve išlo tako jednostavno, ali jedna sarajevska klasa Dramaturgije se posebno založila za ljubav, učestvujući u radiodramskom omnibusu „Sve faze ljubavi“. Dvije Emine i jedan Benjamin govore za Remarker.
Holokaust i Beograd na vodi
Neću da kažem da se u Srbiji želi uspostaviti režim kakav je bio režim Milana Nedića, ali, ipak, i u Srbiji, kao i u mnogim drugim evropskim zemljama, na fašizam se ne gleda više kao na najveće zlo savremene civilizacije. Ne treba zaboraviti ratove devedesetih, tokom kojih je upravo ta nacionalističko-četnička ideologija odigrala jaku važnu ulogu u sprovođenju velikosrpskih planova, i koju danas političke elite u Srbiji i dalje brane i opravdavaju.
Moja generacija živi mračno doba naše kulture
Rođen u Zenici, živi u Sarajevu. Decenija rada i šest objavljenih knjiga, u ovome „mračnom dobu naše kulture“. U jednom času bosanskohercegovačke historije, književnosti i kulture, Jasmin Agić govori za Remarker.
Ne možemo našu historiju poznavati „otprilike“
Sajra Subašić, dobitnica Specijalnog priznanja žirija na 25. SFF-u, za kratki dokumentarni film „Gomila materijala“. Znate onaj film Der Untergang iz 2004. godine koji oživljava posljednjih 12 dana Hitlerova života i Trećeg Reicha? Sjećam se da smo ga gledali na prijemnom ispitu na Dramaturgiji pri Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i da mi je zauvijek ostao urezan kadar malog šarenog cvijeta u sivilu betonske ruševine.
Radio će uvijek imati svoju publiku
Kada je 1938. godine, američki režiser, glumac i pisac Orson Welles emitovao radio dramu „Rat svjetova“ koja je kao dramatizovana invazija Zemlje od strane Marsovaca u svojih 62 minute sadržavala brojne lažne „reportaže s terena“ i razgovore s navodnim pripadnicima vojske, te tako izazvao sveopštu paniku u Americi, prvi put je svijetu prezentovana neograničena moć radija koji je tada bio na samom vrhu medijskog hranindbenog lanca. Danas, 81 godinu poslije jedan mali program, jednog malog radija u jednoj maloj zemlji i dalje neumorno pokušava utjecati na svoje slušatelje, zabaviti ih, ali i obrazovati. Ipak, s jednom malom razlikom, jer dok je Welles svoje sugrađane zamalo protjerao iz zemlje, fokus Omladinskog programa BH Radija 1 jeste da mladima ponudi što više ideja za ostanak u BiH. Mladi urednik ovoga programa, Vedran Prodić, govori za Remarker.
Pobuna protiv režimske prevare
Sami izvršitelji i taj sistem oko njih su za proteklih osam godina polako postali jedan dosta samostalan centar moći, koji više nije samo šraf u sistemu, već polako može da postavlja neke svoje zahteve. Zajedno sa stečajnim upravnicima, notarima, fizičko-tehničkim obezbeđenjem i drugim privatnicima sa javnim ovlašćenjima, oni su jedna sasvim nova kategorija srednje klase u Srbiji, koji stupaju na mesto državnih službenika, ali sa više vlasti i privilegija, a sa manje odgovornosti. I naravno, koliko god nam to donedavno izgledalo nemoguće, ovi privatnici sa šerifskim značkama su više povezani sa kriminalnim strukturama nego što su to bile državne službe. Ne zato što su lošiji ljudi, nego zato što im je to manje zabranjeno. Čitav sistem izvršenja je napravljen na prevari – na obećanju da će raditi za slabije koje maltretiraju jači, a u stvari je još jedan mehanizam jakih da dodatno maltretiraju ljude koji nemaju ni novca ni moći da se zaštite. Mnogi ljudi koje mi branimo su istovremeno i dužnici koje izbacuju na ulicu i poverioci koji svoja potraživanja prema nekom jačem ne mogu da naplate.
Svijet koji nazivamo kulturom je prepun imaginarnih neprijatelja
Za ovaj intervju ne treba uvod, jednostavno jer za njega nema mjesta niti u sadržajnom niti u
intelektualno-kreativnom smislu. Zato, odmah pređite na čitanje. Mladi doktorant iz historije
književnosti, urednik časopisa „Behar“ i sekretar časopisa „Život“, Matija Bošnjak, govori za
Remarker.
Korupcija nije neizlečiva bolest
Građani imaju svest o visokoj korumpiranosti državnog aparata, koja nije uvek utemeljena na neposrednom iskustvu. Značajan činilac koji dovodi do takve svesti kod građana jeste činjenica da sumnje u korupciju ostaju neispitane. Šta, na primer, može da misli građanin, koji iz iskustva zna da institucije ne funkcionišu same od sebe, i da nema borbe protiv korupcije bez političke volje, kada sadašnje vlastodršce već sedam godina sluša kako pričaju o korumpiranosti njihovih prethodnika, iza čega nisu usledile osude, često ni krivične prijave? Može jedino da pomisli da ako nisu ni protivnike gonili za korupciju, da tek svoje neće.
Ne smijemo dozvoliti realnosti da nas proguta
Kade me poznanici i prijatelji iz drugih zemalja zapitkuju gdje da odu na ćepave kada dođu u Sarajevo, koju džamiju ili crkvu da slikaju, šta da posjete, ja im kažem samo da dođu za vrijeme Sarajevo Film Festivala, pogledaju film na „Metalcu“, popiju kafu ispred Narodnog pozorišta i izađu navečer i osjete atmosferu grada. Pa će ostati vremena i za ćevape, a sve džamije i crkve u Sarajevu su svakako jednako lijepe. „Dobrodošli na 25. Sarajevo Film Festival“, ove će godine izgovoriti mladi bosanskohercegovački glumac Igor Skvarica koji se u razgovoru za Remarker prisjeća nekih prijašnjih izdanja SFF-a, govori o 25., ali i prolazi kroz svoju karijeru, filmove i predstave, analizira položaj mladih glumaca u BiH i naslućuje budućnost. Svijetlu, vjerujemo.
MESS me učinio boljim čovjekom
Bliži se 59. Internacionalni teatarski festival MESS. Ta intimna sarajevska teatarska čarolija tokom koje sve dobija drugu perspektivu. Za sve probleme se otvore rješenja, u mraku beznadežnosti se ukaže put svjetla, život u BiH ne postane bolji, ali barem dobije jedan večernji dodatak nakon napornog radnog dana, s kojim buđenje ujutru i svakodnevna borba na trenutak postaju smisleniji. Jer, teško da postoji mjesto u svijetu gdje je teatar kao živa umjetnost, potrebniji, nego li je to u BiH. Zato se MESS u Sarajevu i BiH bezuslovno voli već skoro šest decenija, čak i ovakav kakav je trenutno, osiromašen i umoran, ali i dalje hrabar, mlad, svoj i uporan poput, bosanskohercegovačkog čovjeka. Poput Belme Jusufović koja je MESS-u posvetila svoj život, a koji joj je uzvratio, čineći je boljom osobom. U susret novom MESS-u koji će se ove godine održati od 28. septembra do 5. oktobra, Belma Jusufović govori za Remarker.
Srpska oligarhija i upotreba genocida
Zakon o zabrani negiranja genocida je jedan od najbitnijih zakona u postgenocidnom, tranzicijskom društvu poput bosanskohercegovačkog. Jedina država kojoj bi zakon o zabrani negiranja genocida bio potrebniji nego Bosni i Hercegovini je Srbija. Donošenje takvog zakona je pravni pokazatelj odavanja pijeteta žrtvama. S jedne strane, zbog zabrane negiranja koja je eksplicitna, s druge strane zbog implicitne zabrane autoviktimizacije.
Džaba nam sve bez stručne kritike
Kritika je jedini nezavisni izvor informacije. Ostalo je reklamiranje, rekla je svojevremeno američka kritičarka Pauline Kael. U BiH je stručna kritika zaista u lošem stanju i preciznije reći, gotovo na izumiranju, ali zahvaljujući nekolicini pojedinaca „stare škole“ i neobjašnjive strasti i volje mladih, ona još uvijek živi. I ono najvažnije, ljubav prema zapisivanju argumentovane kritičke misli, posebno je prisutna kod novih generacija studenata koji upravo u kritici prepoznaju priliku za ostvarenje svoga spisateljskog talenta. Jedna o njih je svakako i studentica dramaturgije na ASU Sarajevo Emina Kovačević koja zajedno sa nešto starijim kolegama Elvisom Ljaljićem i Seadom Vegarom, govori za Remaker. O kritici. Filmskoj, književnoj, teatarskoj. Kritici.
Priče o preranom sazrevanju dece Sarajeva
Dosad nam je ovdje ušlo 40.000 posjetilaca, ali nijedan zvaničnik, možda pokoji političar iz opozicije, strani parlamentarci. Uvek smo imali jasan stav, još na početku, kada nismo imali stalnu postavku, bilo je i prijetnji. Nema kompromisa, nema prostora za manipulaciju, zloupotrebu, za politički marketing.
Plesom i pokretom do katarze
U BiH je veliki broj mladih ljudi koji truju društvo i sebe. Pristajanjem na korupciju, nepotizam, pa i kriminal, oni svjesno uništavaju društvo, a konzumiranjem nacionalizma, turbo-folka i izbjegavanjem umjetnosti, nesvjesno izjedaju sebe. Da ne govoirmo o tjelesnom propadanju kao posljedici izbjegavanja pokreta. Ipak, u ovoj maloj zemlji žive i rade ljudi koji liječe, i ponovno, i društvo, i sebe. Jedna od njih jeste i Ena Kurtalić, koja društvenu katarzu, ali i svoja vlastita duhovna i intelektualna prošičćenja, ostvaruje upravo putem plesa i pokreta, koji su danas, zahvaljujući pojedincima, postali „moćno oružje“ na savremenoj bh. teatarskoj sceni. Ena za Remaker govori o pokretu i plesu bez kojeg ne bi mogla živjeti, predstavi „All Inclusive“ u kojoj sarađuje sa osobama s invaliditetom, ali i nastavku obrazovanja u Ljubljani, djetinjstvu u ratu…
Nacionalizam je opaka devijacija
Nije stvar u tome koja će vlada doći, nego, narod se pomerio mnogo u tom retrogradnom pravcu. Pravcu nacionalizma. I to je, ipak, osnovni ton tih ljudi. Imam još uvek izvestan broj izvanrednih osoba, pojedinaca u Beogradu, koje misle kao i ja, i koje imaju još uvek čvrste ideje o tome šta se događa kod njih i u svetu. Ali, oni, kao i ja, sve manje vidimo nekakvu mogućnost pozitivne promene.
BH kinematografiji ne treba još dobrih filmova, već onih koji proširuju vokabular
Može li se film napraviti po instinktu? Može li u njega stati decenija nečijeg života? Može li se stvoriti od privatne video arhive i iPhone klipova? Može li mitsko biće minotaur otkriti šta se nalazi u centru toga labirinta? Može li film promijeniti život autora? Pitanja su koja je sebi postavio mladi bh. režiser Zulfikar Filandra koji je pokrenuo crowdfunding kampanju za svoj prvi dugometražni naslov naslova “Minotaur”, svojevrsni poetski filmski esej, sačinjen od materijala svih filmova koje je do sada snimio, onih koji su ostali nezavršeni, snimaka mobitelom i aparatom, koje je pravio u različitim situacijama i sa različitim ljudima kroz posljednjih desetak godina. Na koncu, riječ je o kolažnoj filmskoj priči o mladosti, protoku vremena, seksu, porodici i prijateljstvu, koja će oživjeti kao bosanskohercegovačko-irska koprodukcija između Experimental Film Societyja i kompanije Kolumbija.
Zašto sam se preselila u Srebrenicu
Kada čujemo da je jedan mladi čovjek napustio Bosnu i Hercegovinu, to više nije vijest i predstavlja samo dio jedne stravične statistike. U 2019. godini u BiH, važna vijest bi trebala biti ona u kojoj je neko ostao, uprkos zaista teškoj životnoj situaciji. Šta onda predstavlja informacija u kojoj je jedna mlada osoba, ne samo ostala, već i odlučila da se iz Sarajeva preseli u opustošenu Srebrenicu, te kako kaže, „zaroni u srž onoga što joj smeta u BiH“. To onda predstavlja malo čudo, kao što je i ljudsko čudo sama ona. Lejla Kusturica, nova menadžerica za ekonomsko osnaživanje porodica u Srebrenici, u organizaciji SOS Dječijih sela u BiH, govori za Remarker.
Borka
Da nije bilo Beogradskog kruga, ne bi bilo mogućnosti da se izvede nešto što je jedan pisac rekao: jednog dana će se videti da su najveći izdajnici bili najveći patrioti. Ne bi bilo tog traga i primernosti ili kako da kažem, smisla otpora. Ne bi bilo nekih karijera ili života koji su ljudi nastavili da nešto rade pod tim uticajem bilo da su pisali, snimali, govorili. To obeleži ljude i to vidiš posle, u dugom toku vremena. Ja sam sigurna da će postojati generacije koje će govoriti, pisati, veliko je pitanje pisanje te alternativne istorije, ali do njega će doći. Ljudi istražuju, imaš mlade istoričare, imaš ljude koji rade nešto. Da je to postojalo, a to na neki način spašava jednu sredinu, ali dalje nemaš pretenzije toga spasa. To jedna istorijska činjenica koja je važna kao i druge istorijske činjenice. Ja bih se sada setila opet jedne dosta ključne rečenice Radomira Konstantinovića, a ona glasi: ono što je jedanput u istoriji marginalno, ono postaje u jednom času centralni put.
Mene izvan bosanskog jezika nema
Jedan Gogoljev roman „Mrtve duše“ za ljubav prema književnosti. Jedan talenat za pisanje. Jedna mala kutija i u njoj deset knjiga. Jedan galerijski postament i jedan pano. Jedan sajam i četiri stotine prodanih knjiga. Jedno mjesto ispred Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Jedna crna aktovka i jedan bicikl. Jedna „DJL Elektra mačkica roto press“. Jedan prodavač vlastitih knjiga. Pet napisanih i četiri samostalno objavljene. Jedan konkurs, jedna drama, jedna predstava… Jedna „Mirna Bosna“.
Stanje u medijima – velika sramota za Evropsku uniju
EU vrlo dobro zna što se u Srbiji događa na polju novinarskih i medijskih sloboda, koje su poprilično ugrožene i njihovo ponašanje je licemjerno. Nikakvo stvaranje privida demokratičnosti ne može sakriti činjenicu da aktualna vlast guši novinarske i medijske slobode. Onaj tko bi to prihvatio bio bi slijep pored zdravih očiju.
Kad pišem uvijek sam na istom mjestu
Bosna i Hercegovina nije samo Sarajevo. Ona nije samo Begova džamija, Aškenaška sinagoga, Saborna crkva, katedrala Srca Isusova. Ona nije ni samo Zenica, Tuzla, Banja Luka, Mostar. Nije samo Vijećnica, Stari most, Narodno pozorište, stadion Bilino Polje. Sarajevo Film Festival, MESS, Jazz Fest…Nije samo Neretva, Una, Sana… Nije samo uzavreli izbušeni asfalt, stamenite i nepobjedive austrougarske zgrade, nedokučiva brda i planine… Bosna i Hercegovina je i Žepče, njegova sela, drvene napuštene kuće, livade obrasle travom, bijele zavjese na prozorima, prozori bez pogleda, pruge bez cilja… kasna ljeta, posljednje zime… A opet, lijepa, nasmijana, svoja, živa… Bosna i Hercegovina je i Magdalena Blažević, njena književnost, njene junakinje, njen zavičaj.
Kako sačuvati državu od njenih zločina
Ne vjerujem da će biti rata u Bosni i Hercegovini. Ima onih koji bi ratovali i imaju čime. Ima luđaka koji bi odmah zaposeli entitetske granice. Ali, neće se ratovati zbog prisustva međunarodne zajednice i NATO .






























