Nacionalistički opijum koji se pravi od nakaradne religije, u funkciji je vladavine nad ljudima koji gube svojstva građana i postaju puko stanovništvo, ljudski resursi. Resursi kao što su rude, voda, zemlja… bez svojstva ljudskog bića, potrošni materijal, kao roba. Živa roba, ili roblje na kome se odlično zarađuje. Demokratske institucije i zakoni tako postaju puka forma i služe kao instrument vladavine nad stanovnicima, a ne instrument demokratskog učešća građana u upravljanju državom. Svemoćna država radi od građana i njihovih para šta hoće, samovoljno, netransparentno i nekažnjivo.
Gramatika i ritmika genocida
Srbi su, dakle, u pravu, a postoji li iole značajniji razlog postojanja, nego dokazati upravo to. U pravu su i kad dokazuju tenkovski heroizam i kad iskopavaju i posmrtnim ostacima civila ispunjavaju primarne, sekundarne i tercijerne masovne grobnice. Dokazuju da su bolji i humaniji, evo još jedne grandiozne potvrde; u tom sportu uknjižiti maksimalan broj poena, to je pobeda za koju vredi živeti. Veliki pisac godinama, ne samo iz poze i nekakve isprazne, razbarušene kontre svetu, dokazuje da su Srbi u pravu i – dobije Nobelovu nagradu. Istina, ne za ta svoja pravednička pregnuća, ali, dozvoljeno je reći u proslavi ovakvog trijumfa, ne samo zbog njih.
Izgubljeni smo bez ideje republike
Nasilje se uvećava svakoga dana, svakog sata. To je u prirodi ličnih vladavina. Nekoliko se političkih ubistava već dogodilo, dva na Kosovu. S druge strane, ovakvi režimi umeju da se sruše u trenutku. Čine vam se nedodirljivima, a u stanju je da ih sruši naizgled nevažna stvar. S treće strane, niko ne može reći koliko će ovo mrcvarenje i ovaj užas da traju. Da bi Milošević sjahao bilo je potrebno bombardovanje Srbije, a to je krupna stvar.
Srbija traži odgovor u mitovima
Početna pretpostavka svakog razgovora o antisemitizmu je to da su Srbi oduvek bili prijateljski nastrojeni prema Jevrejima i da su sa njima delili zajedničku sudbinu. Dakle, antisemitizma u Srbiji zapravo nema. Problem se stoga obično traži među onima koji tvrde da ga ima. Zato smatram da bilo kakva borba protiv antisemitizma podrazumeva da se jasno prepozna da ga u Srbiji ima.
Predizborno iživljavanje
Pogled unazad podseća nas na suštinu današnjih problema Srbije, odnosno ovdašnjih vlasnika biračkog prava – nacionalizam u različitim pojavnim oblicima. Evo nas, dakle, u 1992, na Vidovdanskom saboru namah ujedinjene opozicije koja, uz podršku nekoliko stotina hiljada ljudi, traži ostavku Slobodana Miloševića, izbore za ustavotvornu skupštinu i vladu nacionalnog jedinstva. Podržavaju ih Arkanov zapovednik Pavle (Gojko Stojčević, zanimanje patrijarh), ”kralj” (Aleksandar Karađorđević), umni Matija Bećković, studentski lider Dragan Đilas, te ostala nacionalistička elita. Među njima i predstavnik građanske Srbije Nebojša Popov koji će predsednika poučiti kako je demokratija i poštovanje manjine.
Predstava u kojoj smo poniženi
Suočeni sa dikcijom i ambicijama Sime Spasića ne snalaze se, zapravo vide svoj identitet, oni koji mrze demokratiju, Evropu, oni koji mrze sve druge i drugačije, imaju svoju istinu o bliskoj istoriji, uglavnom identičnu režimskoj propagandi i simospasićevskim dubokim analizama, oni koji tuku svoje žene i proklinju Tita “što im dade pravo”. Što bi da se osvete, pogotovu “Šiptarima”, što vole rijaliti programe, kakav je bilo suočenje Sime sa bivšom ženom i pravim poligrafom (TV Happy). Dovoljno za fašizam?
Rečima protiv nasilja
Prihvatajući da predsedava Beogradskim krugom, Radomir Konstantinović rekao je: “Dok se komadaju ljudska tela niko nema pravo da se ponaša kao uvređena gospođica. Mi smo pozvani da na to odgovorimo, i mi ćemo se tom pozivu odazvati”. Prva sesija Beogradskog kruga održana je na početku opsade Sarajeva, 15. aprila 1992. Konstantinović je istakao da smo “do guše u totalitarizmu, a totalitarizam je zaraza nasiljem, težnja ka totalnom nasilju, ka nasilju kao univerzalnoj metodi, prema drugima, ali i prema samom sebi”.
Holokaust i Beograd na vodi
Neću da kažem da se u Srbiji želi uspostaviti režim kakav je bio režim Milana Nedića, ali, ipak, i u Srbiji, kao i u mnogim drugim evropskim zemljama, na fašizam se ne gleda više kao na najveće zlo savremene civilizacije. Ne treba zaboraviti ratove devedesetih, tokom kojih je upravo ta nacionalističko-četnička ideologija odigrala jaku važnu ulogu u sprovođenju velikosrpskih planova, i koju danas političke elite u Srbiji i dalje brane i opravdavaju.
Protočni bojler za pranje budžetskog novca
Državna agencija tvrdi da fudbalski šampion nema novca, predsednik Kluba da je zaradio (Klub) za udžbenike, Zvezda dobija otpis dugova od deset miliona evra i kupuje fudbalere za šest i po. Nekad se pevalo “Zvezda, Zvezda, to je srpski tim/Slobodan Milošević ponosi se njim”.
Siroče na grobu institucija
Reč je, dakle, o pranju novca i završnoj fazi oružane pljačke državne imovine koju realizuje grupa razbojnika u mirnodopskoj fazi udruženog zločinačkog poduhvata. Zašto nije, naivno se zapitajmo, objavljeno da je državna imovina na prodaju, već je bahato, razbojnički prodata izabranom kupcu, vlasniku firme sa osnivačkim kapitalom od sto dinara.
Anatomija nasilničkog morala
Ispostavlja se još jednom da se u Hrvatskoj izbori ne mogu dobiti – ili samo tako misli klika opasnih političkih pretendenata na vlast i državnu kasu – bez šurovanja sa nacionalizmom i njegovim primitivnim pojavnim oblicima, poput kretenoidnih pesmuljaka i skandiranja. Ali, ne može ni bez nasilja. Onako, malo, da se zna ko je gazda.
Izazov predatorskog kapitala
Radna eksploatacija radnika može da se vrši na više načina, legalno ili nelegalno. Ipak, najjednostavnije za poslodavca je da ispuni svoju zakonsku obavezu da sa zaposlenim zaključi ugovor o radu, a da kasnije kroz različite mehanizme pritisaka, ucena i korišćenja privilegovanog položaja u odnosu na radnike, relativizuje veći deo radničkih prava.
Kad žrtve postanu masovne ubice
Rat se vratio kući, i kao tempirana bomba bez satnog mehanizma. Možda će baš noćas negde eksplodirati. Istinski početak je u zaurlavanju stihova “Nije mala, nije mala/triput ratovala”. Koja je “tri puta” izbrojio narodni pevač za ovu je priliku nevažno, jedno su presudna poslednja državna vojevanja, agresija na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i masovni zločini nad civilima na Kosovu. Nesposobni za rad i funkcionisanje u bilo kakvoj ulozi su vlasnici posttraumatskog stresnog sindroma. Putnici u jednom smeru, ka odredištu na kojem nikoga ne opterećuju, posebno ne državni budžet.
Pobuna protiv režimske prevare
Sami izvršitelji i taj sistem oko njih su za proteklih osam godina polako postali jedan dosta samostalan centar moći, koji više nije samo šraf u sistemu, već polako može da postavlja neke svoje zahteve. Zajedno sa stečajnim upravnicima, notarima, fizičko-tehničkim obezbeđenjem i drugim privatnicima sa javnim ovlašćenjima, oni su jedna sasvim nova kategorija srednje klase u Srbiji, koji stupaju na mesto državnih službenika, ali sa više vlasti i privilegija, a sa manje odgovornosti. I naravno, koliko god nam to donedavno izgledalo nemoguće, ovi privatnici sa šerifskim značkama su više povezani sa kriminalnim strukturama nego što su to bile državne službe. Ne zato što su lošiji ljudi, nego zato što im je to manje zabranjeno. Čitav sistem izvršenja je napravljen na prevari – na obećanju da će raditi za slabije koje maltretiraju jači, a u stvari je još jedan mehanizam jakih da dodatno maltretiraju ljude koji nemaju ni novca ni moći da se zaštite. Mnogi ljudi koje mi branimo su istovremeno i dužnici koje izbacuju na ulicu i poverioci koji svoja potraživanja prema nekom jačem ne mogu da naplate.
Izazov operativnih falsifikata
Najvažnije u priči o flagrantnoj zloupotrebi ovlašćenja je svakako to što se predsednik države igra institucijama, ali ima još nešto: neko ozbiljno sluša opoziciju, makar koristeći sofisticiranu tehnologiju, a opozicija smatra da ima šta da sakrije. Da je toliko važna da je tajno sluša predsednik države.
Korupcija nije neizlečiva bolest
Građani imaju svest o visokoj korumpiranosti državnog aparata, koja nije uvek utemeljena na neposrednom iskustvu. Značajan činilac koji dovodi do takve svesti kod građana jeste činjenica da sumnje u korupciju ostaju neispitane. Šta, na primer, može da misli građanin, koji iz iskustva zna da institucije ne funkcionišu same od sebe, i da nema borbe protiv korupcije bez političke volje, kada sadašnje vlastodršce već sedam godina sluša kako pričaju o korumpiranosti njihovih prethodnika, iza čega nisu usledile osude, često ni krivične prijave? Može jedino da pomisli da ako nisu ni protivnike gonili za korupciju, da tek svoje neće.
Tama i svetlost u avgustu
Još jedna godišnjica je dokaz da se u Hrvatskoj i Srbiji ne može ozbiljno i uspešno baviti politikom niko ko nema sadašnje dominantne poglede na noviju istoriju, pa tako i na Oluju. U Srbiji je “godina nulta” 1995. odnosno insistiranje na vlastitim žrtvama, dok se hrvatske, one iz etničkog čišćenja tokom 1991. podmuklo i falsifikatorski nazivaju odbranom Jugoslavije i zaštitom srpskog naroda od ustaške kame. Hrvatska, pak, ne pokazuje ni minimum napretka u institucionalnoj zaštiti srpskih povratnika, vraćanju njihove imovine i temeljnih prava na život i sigurnost.
Godišnji morbidni performans
Ko veruje Aleksandru Vučiću ne vidi ništa neobično u ritmu ponavljanja imenice “suze”; ona jedna iz ranijih potresnih solilokvija (što “nema roditelja”) umnožila se u netalentovane potoke osnovačkih sastava koje (suze) ne mogu da sakupe ni Dunav i Sava. Ornamentalnim detaljima poput grobova i kosti, te nejedinstvom kao opštim mestom propadanja moćnog i hrabrog, nadasve humanog naroda srpskog, zaokružio je srbijanski predsednik duboku mirnodopsko-mobilizacijsku analizu pinkovskog tipa, gotovo pružajući ruku pomirenja plaćenicima i iskonskim nerijateljima.
Srpska oligarhija i upotreba genocida
Zakon o zabrani negiranja genocida je jedan od najbitnijih zakona u postgenocidnom, tranzicijskom društvu poput bosanskohercegovačkog. Jedina država kojoj bi zakon o zabrani negiranja genocida bio potrebniji nego Bosni i Hercegovini je Srbija. Donošenje takvog zakona je pravni pokazatelj odavanja pijeteta žrtvama. S jedne strane, zbog zabrane negiranja koja je eksplicitna, s druge strane zbog implicitne zabrane autoviktimizacije.
Mesec patriotskog negiranja genocida
Srbija je, po besmislenoj presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu, kriva što “uprkos policijskom, vojnom i finansijskom uticaju na bosanske Srbe, kao i informacijama koje je posedovala, da do genocida može doći, nije učinila sve da ga spreči”. Nema pravde, naravno, nema u toj presudi mobilizacije bitangi i probisveta, prebacivanja policajaca i oficira na onu stranu Drine, kao ispomoć, nema isporučivanja begunaca koji su preplivali Drinu Vojsci Republike Srpske da dovrši zlostavljanje započeto u srbijanskim logorima.
Priče o preranom sazrevanju dece Sarajeva
Dosad nam je ovdje ušlo 40.000 posjetilaca, ali nijedan zvaničnik, možda pokoji političar iz opozicije, strani parlamentarci. Uvek smo imali jasan stav, još na početku, kada nismo imali stalnu postavku, bilo je i prijetnji. Nema kompromisa, nema prostora za manipulaciju, zloupotrebu, za politički marketing.
Genocid i pristajanje na teror
Zašto se neki do juče pristojan svet odlučio za zlo kad je bilo mnogo prilika da se bezbolno odluči za dobro? Zašto su se neki normalni ljudi preko noći pretvorili u monstrume? Zašto su naši profesori, učitelji, komšije, postali svoja suprotnost? Zašto iko veruje Vojislavu Šešelju? Prekasno je i za pitanja, ostaju konstatacije, mrtvi, prognani osakaćeni, trajno onesposobljeni. Za sve, osim za zaokruživanje.
Nacionalizam je opaka devijacija
Nije stvar u tome koja će vlada doći, nego, narod se pomerio mnogo u tom retrogradnom pravcu. Pravcu nacionalizma. I to je, ipak, osnovni ton tih ljudi. Imam još uvek izvestan broj izvanrednih osoba, pojedinaca u Beogradu, koje misle kao i ja, i koje imaju još uvek čvrste ideje o tome šta se događa kod njih i u svetu. Ali, oni, kao i ja, sve manje vidimo nekakvu mogućnost pozitivne promene.
Kad zaboraviš julski zločin
Sa presudom o krivici ili bez nje, Srbija se, ne mareći za ishod i cenu, a pogotovu za elementarnu ljudskost i obzirnost, odlučila da bude nevina, pa makar i jedino sebi samoj i prekodrinskom proračunatom i opasnom satelitu. Odlučili su to njeni žitelji, dugogodišnji podržavatelji i zaokruživači Slobodana Miloševića, optuženog za genocid, koji nije dočekao presudu. U međuvremenu, Srbija je slavila podmuklu i licemernu majčicu Rusiju koja je u Savetu bezbednosti uložila veto na predlog nesporne deklaracije Velike Britanije, po principu mene ne košta ništa, a tebi mnogo znači. Ko je ovde pokvareniji retoričko je pitanje.
Borka
Da nije bilo Beogradskog kruga, ne bi bilo mogućnosti da se izvede nešto što je jedan pisac rekao: jednog dana će se videti da su najveći izdajnici bili najveći patrioti. Ne bi bilo tog traga i primernosti ili kako da kažem, smisla otpora. Ne bi bilo nekih karijera ili života koji su ljudi nastavili da nešto rade pod tim uticajem bilo da su pisali, snimali, govorili. To obeleži ljude i to vidiš posle, u dugom toku vremena. Ja sam sigurna da će postojati generacije koje će govoriti, pisati, veliko je pitanje pisanje te alternativne istorije, ali do njega će doći. Ljudi istražuju, imaš mlade istoričare, imaš ljude koji rade nešto. Da je to postojalo, a to na neki način spašava jednu sredinu, ali dalje nemaš pretenzije toga spasa. To jedna istorijska činjenica koja je važna kao i druge istorijske činjenice. Ja bih se sada setila opet jedne dosta ključne rečenice Radomira Konstantinovića, a ona glasi: ono što je jedanput u istoriji marginalno, ono postaje u jednom času centralni put.
Stanje u medijima – velika sramota za Evropsku uniju
EU vrlo dobro zna što se u Srbiji događa na polju novinarskih i medijskih sloboda, koje su poprilično ugrožene i njihovo ponašanje je licemjerno. Nikakvo stvaranje privida demokratičnosti ne može sakriti činjenicu da aktualna vlast guši novinarske i medijske slobode. Onaj tko bi to prihvatio bio bi slijep pored zdravih očiju.
Ritam fašističkog zločina Šešelja, Vučića i prijatelja
Ako je lider radikala poručivao da “mali ustaša neće ići u srpsku školu”, logično je bilo da generalni sekretar njegove stranke, sadašnji predsednik Srbije, na jednom okupljanju, organizovanom radi sprečavanja države da izvrši sudsku odluku ponosno ponese transparent sa porukom “Nećemo ustaše u Zemunu”.
Kako sačuvati državu od njenih zločina
Ne vjerujem da će biti rata u Bosni i Hercegovini. Ima onih koji bi ratovali i imaju čime. Ima luđaka koji bi odmah zaposeli entitetske granice. Ali, neće se ratovati zbog prisustva međunarodne zajednice i NATO .
Dve decenije američkog nestrpljenja
Mimo elementarne pravde i uprkos tome što je, prema vladanju prevremeno oslobođenih, izvesno da u dosadašnjim slučajevima uglavnom nije postignuta svrha kažnjavanja, prevremeno oslobađanje osuđenih ratnih zločinaca postalo je praksa Haškog tribunala. Prvi čovek srbijanske javne bezbednosti u vreme rata na Kosovu osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi, ubistvo, deportacije i prisilno premeštanje. Za ubistvo braće Bitići nije odgovarao.
Brod u boci sudije Miodraga Majića
Ovakva se briga za decu i nemoćne javlja u atmosferi rastućeg siromaštva, podivljale korupcije i opasne autoritarnosti. Žrtve su naglašeno pravoverni presuditelji i izvršioci kazni. Pojednostavljeno, samo još da vratimo smrtnu kaznu i – probudićemo se dobrostojeći, bezbrižni. Ili, pokažite da ste ispravni, normalni, pametni, lojalni, time što ćete se najviše zgražavati nad zločinom. I biti časniji, bolji. To je ritam poremećenog društva i razvaljenog sistema vrednosti, u kojem nema mesta za vrhunske stručnjake.






























