„Grad i grad“ Čajne Mjevila je naučnofantastični krimi-roman sa vrlo specifičnim mestom radnje. Ona se odvija u dva grada-države, Beselu i Ul Komi, koji se posve bizarno nalaze – na istom mestu. Neki kvartovi su potpuno u Beselu, neki u Ul Komi, a mestimično se ulice ili građevine nalaze na mestima gde prestaje jedan a počinje drugi grad. Da sve bude komplikovanije, iako su prostorno isprepletani, njihovi stanovnici namerno brišu iz svoje svesti („obneviđaju“) građevine, ljude i događaje koji pripadaju drugom gradu, čak i kada se nalaze tik pokraj njih. Vide ih ali potiskuju tu činjenicu. Kada se neko ogreši o pravilo o ignorisanju drugog grada, to se naziva „proboj“, a prekršioca pod hitno hapsi i odvodi istoimena tajna policija. Zapamtimo te pojmove.
Za vlastita zla se uvijek nađe opravdanje
Nijedan nacionalizam se ničim ne može pravdati jer je svaki od njih sebičan i usmjeren samo na sebe. Čak i kad je defanzivan, bez ambicija i aspiracija da se širi i ovlada drugima, on je destruktivan, jer ljubav prema naciji želi postaviti kao vrhovno dobro. U tom kontekstu je i svaki patriotizam bolestan jer je i ljubav prema domovini jedan oblik zarobljavanja čovjeka. Kad god ljudi imaju jaku potrebu da se identificiraju s domovinom, državom, vjerom, zavičajem, to pokazuje da nisu dovoljno samostalni i potvrđeni kao individue. Dakle, ne postoji pozitivan nacionalizam ni patriotizam koji u konačnici ne bi bio isključiv jer se vodi željom da ljude tjera na ljubav prema domovini.
Logori u Srbiji: Brižljivo čuvana istina
Uz ispoljavanje prezira prema žrtvama srbijanskih logora, država nastavlja prikrivanje masovnih grobnica u kojima se nalaze tela nestalih Hrvata. Hrvatska godinama bezuspešno traži nestale, a iz zvaničnog Beograda dobija cinična obećanja i neizgovorene laži.
Nakon obeležavanja godišnjice pada Vukovara, ušli smo u novu godinu stida koja će, po pravilu, u Srbiji biti iskorišćena za prećutkivanje i falsifikovanje zločina tokom Vukovarske operacije i nakon nje, negiranje postojanja logora na teritoriji Srbije, kao i iživljavanje nad žrtvama kojima se negira pravo da budu obeštećene za ugrožavanje života mučenjem koje ima trajne posledice.
Za komisiju – spremni!
Zatrpana prvorazrednim režimskim aferama poput “Krušika” i plagiranim doktoratima, vest o oduzimanju ulice narodnom heroju Stjepanu Stevi Filipoviću u beogradskoj opštini Čukarica umalo je prošla potpuno neopaženo.
Zapustili smo korov fašizma
Mislim da se najčešće pogrešno upotrebljava pojam mržnja i da su Milošević i Tuđman, kao i svi njihovi sledbenici, medijskim i drugim ispiranjem mozgova uspeli da postignu kritičnu masu strahova kod ljudi, kako bi opravdali ratove koje su dogovorili i vodili. To što gledamo, čitamo i pratimo svakodnevno već trideset godina, na sreću, nije prava mržnja, već samo manifestacija netrpeljivosti koju od podanika traže i zahtevaju politički i verski naredbodavci.
Lingua blablativa – (Š)pijun
U srpskim medijima se u proteklih nedelju dana spekuliše o poreklu “afere ruski špijun”, kao i o njenim uzrocima i posledicama. Naime, snimak sa YouTube-a na kome ruski potpukovnik Geogrij Kleban, pripadnik ruske obaveštajne službe GRU, zamenik ruskog izaslanika odbrane u Srbiji, navodno predaje novac srpskom visoko pozicioniranom zvaničniku, koji je njegova obaveštajna veza u Srbiji, objavio je 17. novembra na svom Tviter nalogu istraživački novinar britanske mreže Bellingcat, Hristo Grožev.
Novo istraživanje o odnosima Albanije i Kosova – šta možemo naučiti?
28. novembra, kao što je običaj svake godine, Albanci širom regiona obeležiće 107 godišnjicu nezavisnosti Albanije, praznik poznat i kao Dan zastave. Ove godine, zbog teškog zemljotresa koji je pogodio Albaniju neće biti proslave, ali će ulice Tirane, Prištine i drugih gradova na Balkanu gde žive Albanci biti okićene crvenim zastavama sa crnim dvoglavim orlom.
Strah od pitanja
A kad smo kod postavljanja pitanja i kod autoriteta: novinar televizije N1, Miodrag Sovilj, postavio je predsedniku Aleksandru Vučiću pitanje da li je i u kom svojstvu otac ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića, Branko Stefanović, boravio u fabrici oružja Krušik i kakve su njegove veze s tom fabrikom.
Istina koja nije postala pomirenje
Poslednjih godina je primetna praksa da se smanjuje broj postupaka za ratne zločine pred sudovima u Srbiji. I danas, kao i pre 16 godina, kada se počelo sa procesuiranjem ovih zločina u Srbiji je situacija nepromenjena – nema optužnica protiv visokorangiranih pripadnika vojske i policije. Ukoliko analiziramo poslednje podignute optužnice, čini se da će se ta praksa nastaviti i u budućnosti.
Scenografija za bolju državu
Scenografija (lat. scaenographia < grč. σϰηνογραφία, od σϰηνή: skena + -grafija), je skup vizualnih, ukrasnih, oslikanih, trodimenzionalnih ili arhitektonskih elemenata te svjetlosnih efekata, koji određuju prostor glumačkoga djelovanja. Definicija je koju koristi Vedran Hrustanović, jedan od predvodnika nove generacije bosanskohercegovačkih scenografa, koji svojim scenografijama, njihovim skicama, izradama i postavkama, nesvjesno mijenjaju i popravljaju svijet zemlje u kojoj žive.
Atentat diktafonom
Otkako je predsednik Srbije Aleksandar Vučić u petak primljen na VMA zbog nespecificiranih kardiovaskularnih problema, gledamo jedan od najbizarnijih medijskih spinova u poslednjih sedam godina. Narativ kaže da je velikom vođi pozlilo usled stresa zbog pitanja o aferi „Krušik“ koja mu je postavljao novinar televizije N1 Miodrag Sovilj.
Pobeda vukovarske Srbije
Pobedili ste, znamo, ubijanje nenaoružanih ljudi nije greška, nego suština; znamo i to da lažete kada govorite o pravednim bitkama srpskog naroda. Pobedili ste u ime tvorevine kojom gazduju ubice lišene empatije i obzira prema civilizacijskim dostignućima.
Lingua blablativa – Single
Kako se približavamo tridesetoj sve je više pitanja na temu našeg “relationship status-a” i sve više iščuđavanja ako je on “single”. Čini se da je zaista sve veći broj milenijalsa koji ne veruje u veze, monogamiju ili brak, a svedočimo i rastu “single positivity” pristupa koji bivanje single osobom ne shvata kao očaj, čekanje ili sudbinu već često kao izbor.
Da li će Kurti postati novi balkanski Cipras?
Nakon pobede pokreta Samoopredeljenje na kosovskim izborima pre mesec dana, oni koji se bave Balkanom bili su pomalo zbunjeni: Šta pobeda Aljbina Kurtija predstavlja za Kosovo ali i za čitav region? Odgovor je donekle nejasan i Kurtijeva moć trenutno počiva u neizvesnosti i nesigurnosti koju je on sam stvorio. Ipak, neke nagoveštaje možemo pronaći ako duboko zaronimo u njegovu kompleksnu političku prošlost koja otkriva njegov karakter i ideje.
Kako se obući?
Izbegavam feminističke teme zato što imam loša iskustva s osobama koje nazivaju sebe feministima ili feministkinjama, a imaju dvostruke standarde – iako misle da se zalažu za jednakost, više navijaju za devojčice nego za dečake, a one koji se nalaze na spektru između ta dva jednostavno ne priznaju. (Daleko od toga da su svi/sve takvi, samo kažem da ima slučajeva i da su diskusije s njima u najmanju ruku zamarajuće). Međutim, kad pročitaš da su određene firme u Japanu zabranile isključivo ženama da nose naočare, prvo pomisliš da je u pitanju lažna vest, a onda shvatiš da priča o jednakom navijanju za sve, pada u vodu, zato što do nje čovečanstvo očigledno nije još dobacilo.
Izazov crkvenih elektrana
Nastavljen je bezočni ideološko-lopovski niz, redovna pljačka izgradnjom bogomolja, podsmevanjem sekularnosti i naznakama pravne države, dodelom visokih crkvenih odlikovanja, poreskim olakšicama.
Nasilje naše nasušno
Građanin Ilija Vučević pretučen je u petak uveče u piceriji “Trg” u centru Beograda, kada su ga dvojica nasilnika najpre počela vređati, a zatim i mlatiti zato što su zbog njegove ljubičaste torbe za psa pomislili da je gej. Ilija je zadobio teške telesne povrede glave, uključujući i tri izbijena zuba. Od još težih povreda spasila ga njegova žena, koja je na sreću bila prisutna i dovoljno prisebna da zaustavi napadače dokazujući im da Vučević nije homoseksualac tako što im je pokazala burmu. Da je Vučević zaista gej, ili da njegova žena nije bila tu, ili da nije oženjen, ili da ona ne nosi prsten, pitanje je do kada bi mlaćenje trajalo.
Nema pravde za porodicu Bitići
“Druga strana”, ona koja zastupa ubice, je država Srbija koja bi, u zamišljenom procesu branila samu sebe. Priznanje i kajanje počinitelja ovog svirepog, okrutnog ubistva, u kojem žrtvama nije omogućen ni bilo kakav sudski postupak, moglo bi da bude jedina odbrana. Nasuprot tome javnost je suočena sa podmuklim zataškavanjem i kontinuitetom zločina sa državnim potpisom i pečatom. Sa besramnom, gnusnom zaštitom ubica iz samog državnog vrha, sa hinjenom nevinošću zločinačkog državnog aparata koji i dalje neobuzdano funkcioniše.
Sram i silikoni
U istraživanje koje sledi upustila sam se zbog teksta o ženi koja je umrla od retke vrste limfoma, ali akcenat u tekstu nije na bolesti, već na njenom sramu. Žena je prošla kroz razne terapije i bolne testove da bi se utvrdilo da li postoji veza između implantata u grudima i raka. Kad je veza potvrđena, njeno glavno pitanje bilo je kako da saopšti svojoj deci da je „bolest uzrokovana njenom taštinom.“
Poljakinja koja prevodi balkanske drame
Gabriela Abrasovič je doktorirala humanističke nauke iz područja nauke o književnosti. Završila je srpski i hrvatski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Vroclavu. Balkanci vjeruju da je „Srpkinja udata za Poljaka pa je naučila par rečenica na poljskom”, Poljaci znaju da je Poljakinja koja voli Balkan. Prevodi dramske tekstove sa srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika. Živi u Vroclavu. Putuje po Balkanu. Govori za Remarker.
Lingua blablativa – Mini hidroelektrana
Borba aktivista/kinja i meštana/ki intenzivirala se u poslednjih godinu dana što je rezultiralo protestima, direktnim akcijama na terenu, sukobima meštana i investitora kao i neophodnošću da se državne institucije jasnim stavom konačno uključe u rešavanje ovog problema. Prošlog meseca, 27. septembra, održan je konačno sastanak između predsednika države, ministrom energetike Aleksandrom Antićem, predstavnicima/cama Ministarstva građevinarstva i aktivista/kinja inicijative Odbranimo reke Stare planine.
Kako su izdajnici postali autošovinisti
Reč „autošovinizam“ počela je da se kao loš zadah provlači našom javnošću od 2006. Kao blaziran način da nekoga nazovete izdajnikom, novi pojam je relativno brzo pustio koren među salonskom desnicom i neuspešnim književnicima, ostajući da živi tamo sve do danas. U poslednje vreme počela je da je rabi i zanimljiva paleta likova, od brigade konjokradica pod imenom „Srbska čast“, preko tzv. Balternative i sveže vaskrslog Saše Radulovića pa do novih usvojitelja Baka Praseta.
Vizija gerilskog izdavaštva
Nacionalistički opijum koji se pravi od nakaradne religije, u funkciji je vladavine nad ljudima koji gube svojstva građana i postaju puko stanovništvo, ljudski resursi. Resursi kao što su rude, voda, zemlja… bez svojstva ljudskog bića, potrošni materijal, kao roba. Živa roba, ili roblje na kome se odlično zarađuje. Demokratske institucije i zakoni tako postaju puka forma i služe kao instrument vladavine nad stanovnicima, a ne instrument demokratskog učešća građana u upravljanju državom. Svemoćna država radi od građana i njihovih para šta hoće, samovoljno, netransparentno i nekažnjivo.
Srećan ti rođendan, Slobodanka Marković!
Radomirka Marković je bila jedna od onih zatočenica Koncentracionog logora na Banjici, osnovanog od strane okupacionih vlasti još jula meseca 1941. godine prevashodno u cilju obračuna sa političkim neistomišljenicima, o kojoj možda nikada ne bismo ništa saznali da se 11. septembra 1944. godine nije porodila u samom logoru. Imena većine logoraša i logorašica koji su prošli kroz jedan od najozloglašenijih logora na teritoriji nemačke okupacione zone u Srbiji ali i na prostoru cele Jugoslavije uredno su beležena od strane logorskih službenika u Banjičkoj knjizi logoraša, koju je pre deset godina objavio Istorijski arhiv Beograda.
Lingua blablativa – Nobel
Dodela Nobelove nagrade, pored nagrađivanja doprinosa u nauci, aktivizmu i književnosti, predstavlja i odraz društvenog sistema vrednosti, odnosno konsenzus o tome ko zaslužuje da bude upisan u istoriju kao uzoran primer drugima. Upravo stoga je dodela Nobelove nagrade svedočanstvo o tome da nauka ili umetnost ne postoje izolovano od društvenog morala, da ni u nauci kao ni umetnosti “napreci” nisu isključivo objektivno merljivi. Ona odražava društvenu spremnost da se, po potrebi, politika odvoji od doprinosa u nauci i umetnosti, a po potrebi, da motiv u osnovi nagrađivanja određenog doprinosa bude upravo politika. Što bi rekla premijerka “Ima veze sa mnom, ali i nema veze sa mnom”.
Gramatika i ritmika genocida
Srbi su, dakle, u pravu, a postoji li iole značajniji razlog postojanja, nego dokazati upravo to. U pravu su i kad dokazuju tenkovski heroizam i kad iskopavaju i posmrtnim ostacima civila ispunjavaju primarne, sekundarne i tercijerne masovne grobnice. Dokazuju da su bolji i humaniji, evo još jedne grandiozne potvrde; u tom sportu uknjižiti maksimalan broj poena, to je pobeda za koju vredi živeti. Veliki pisac godinama, ne samo iz poze i nekakve isprazne, razbarušene kontre svetu, dokazuje da su Srbi u pravu i – dobije Nobelovu nagradu. Istina, ne za ta svoja pravednička pregnuća, ali, dozvoljeno je reći u proslavi ovakvog trijumfa, ne samo zbog njih.
To-do
Zadatke treba izvršavati u određenom roku, inače kašnjenje postaje mnogo veći problem (mnogo, mnogo, mnogo, mnogo veći problem) od težine i značaja tog zadatka. Da ne pominjemo one zadatke, teme, greške i prepreke koje se uporno ponavljaju i nema izgleda da će prestati, zato što nešto ozbiljno nije u redu sa sistemom razmišljanja ili s organizacijom, ili s nečim trećim.
Izgubljeni smo bez ideje republike
Nasilje se uvećava svakoga dana, svakog sata. To je u prirodi ličnih vladavina. Nekoliko se političkih ubistava već dogodilo, dva na Kosovu. S druge strane, ovakvi režimi umeju da se sruše u trenutku. Čine vam se nedodirljivima, a u stanju je da ih sruši naizgled nevažna stvar. S treće strane, niko ne može reći koliko će ovo mrcvarenje i ovaj užas da traju. Da bi Milošević sjahao bilo je potrebno bombardovanje Srbije, a to je krupna stvar.
Sa mladima, o mladima, za mlade
Dok se državnici nadmeću u pripremama za novi rat, dok nacionalistička bura ponovno rasplamsava vječno tinjajuće zlo prošlosti, dok mržnja prema drugom i drugačijem guta i preostale mrvice slobode, mladi u BiH i regionu se bore, za svoja oduzeta prava i ne odustaju od svojih ukradenih zemalja. Da neodustajanje nije uvijek uzaludno, dokazuje i prestižna nagrada Vaclav Havel koju dodjeljuje Vijeće Evrope, a koja je ove godine pripala Inicijativi mladih za ljudska prava. Njen ponosni, vrijedni, hrabri i samo ponekad uplašeni ogranak u BiH, govori za Remarker.
Osam stotina nula
Nakon što su tobože spontano okupljene građanke Brusa pred sudom klicale Milutinu Jeličiću – takozvanom Jutki – i dobacivale Mariji Lukić koju je gradonačelnik Brusa proganjao i seksualno zlostavljao, još jedno suđenje je dobilo ništa manje spontanu publiku. Oko osam stotina radnika preduzeća „Milan Blagojević – Namenska“ je, kako neki od njih tvrde, potpuno spontano rešilo da uzme slobodan dan, o svom trošku prevali pedeset kilometara puta od Lučana do Ivanjice i aplauzima pruži podršku svom direktoru Radošu Milovanoviću, kome se sudi za teško krivično delo protiv opšte sigurnosti. Reč je, naime, o eksploziji u pogonu raketnih goriva koja se desila u julu 2017. kada su poginuli radnici Milomir Milivojević i Milojko Ignjatović. Dvadesetak dana nakon te nesreće, došlo je i do požara u kojem su povređena još dva radnika. Na optužnicu se čekalo više od dve godine, uz sva prateća spinovanja, pritiske i pokušaje zataškavanja koje su mediji periodično objavljivali, a koji ukazuju na blagonaklonost vlasti prema optuženom.






























