Da li mediji smeju da izveštavaju o seksualnoj orijentaciji javnih ličnosti bez njihovog odobrenja? Da li je autovanje javnih ličnosti kao pripadnika LGBTQ zajednice podstrek drugim LGBTQ osobama da se autuju ili ipak zadiranje u privatnost koje nema opravdanje?
Deca 90ih – Domaćica je zanimanje?
Kada bi nadležni uveli mogućnost da se žene opredele da budu domaćice i primaju novčanu naknadu za to, da li bi im to olakšalo ili otežalo položaj? Da li bi to bio novi vid ekonomske emancipacije ili bi vodio ka produbljivanju dominacije patrijarhata? Kakve bi još pozitivne i negativne posledice mogle da proisteknu iz toga?
Srpska nevinost kao izazov za psihijatre
U prvoj zajedničkoj državi su neki prvi put vidjeli priliku da na svjetsku pozornicu dođu kao ravnopravni narodi, kao narodi koji ne žive u zajednici u kojoj su narodi drugog reda. U prvoj Jugoslaviji to se nije dogodilo, mnoga očekivanja su iznevjerena, mnoga obećanja, i zbog toga treba gledati i kontekst druge Jugoslavije i Drugog svjetskog rata. U drugoj Jugoslaviji se to bitno popravilo.
Junačenje žrtve koju svi mrze
Ljubinka Trgovčević, poznata istoričarka, dugogodišnja profesorka na Fakultetu političkih nauka, govori za Remarker o nekim aspektima stvaranja Jugoslavije, žrtvama, mitologiji, nadmenosti malog naroda, nacionalizmu.
Zavet ćutanja i poricanja
Uzalud dokazi, uzalud potraga za mrtvima, svedočenje preživelih – nema pravde za logoraše iz Hrvatske, za ljude koji su zarobljeni braneći svoj grad. Žrtve, neke od njih trajno onesposobljene za normalan život ili rad, preživeli vlasnici trauma i poniženja, ne odustaju. Vukovarska operacija traje već punih 27 godina – naredbodavci i počinioci zločina, njihovi sledbenici i oficijelni guslari misle da je sa lažima lakše, štaviše, lepše živeti.
Izborni rezultati u funkciji pljačke
U zemljama poput naših, koje su konstruisane da ne mogu vladati svojom pameću i temeljem svojih interesa, uzgajanje silnika sve do monstruma postalo je uobičajeno. Od snage, volje i političkog projekta država i njihove elite zavisi u kojem će pravcu sve da ide. Plašim se da te elite, ti projekti i ta volja u ovom času nisu garant za miran san.
Razum i vrlina ne mogu spriječiti krvoproliće
Andrej Nikolaidis, književnik i kolumnista, rođen je 1974. godine u Sarajevu, gde je živeo do 1992. Za roman Sin dobio je nagradu Evropske unije za književnost. Za roman Odlaganje – Parezija dobio je crnogorsku državnu nagradu Miroslavljevo jevanđelje, a prošle godine je za roman Mađarska rečenica dobio Nagradu Meša Selimović za najbolji roman na prostoru BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Njegovi romani prevedeni su na 14 jezika. Živi u Ulcinju.
Kod nas vlada živa istorija
Mislim da bi za Srbiju bilo ozdravljujuće znati šta se dogodilo i u kojim razmjerama, jer bi to prosto omogućilo da se blokada ćutanja i odbijanja istine razbije i da ljudi prodišu (iako oni možda ni ne znaju šta ih to davi), pa da se suoči sa sadašnjošću, sa svim strašnim problemima u kojim su sve zemlje Zapadnog Balkana, a da ne govorim da bi otvorilo mogućnost neke budućnosti, jer ako nema saznanja gdje smo u odnosu na prošlo i sadašnje, kako imati vizuju kuda ćemo.
Orden za zlikovački kontinuitet
Srbija nema dilemu, general Ljubiša Diković, penzionisani načelnik Generalštaba Vojske Srbije personifikuje većinsko raspoloženje ovdašnjeg življa – prikrivati nečovečno postupanje prema nesrbima, negirati zločine, prezirati samilost prema žrtvama, u porazu i dubokom poniženju snevati velikosrpske hegemonističke snove, makar oni bili i trampa livade za šikaru, negde na jugu, gde niko normalan neće zakoračiti.
Svi smo taoci udruženog zločinačkog poduhvata
Eugen Jakovčić, medijski koordinator Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, govori za Remarker o odnosu prema ratnim zločincima u Hrvatskoj i Srbiji, reviziji istorije, odsustvu saradnje u procesuiranju ratnih zločinaca i glorifikaciji onih čija je krivica nedvosmisleno utvrđena čak i pred domaćim sudovima. Politički odnosi, smatra naš sagovornik, imaju “direktan utjecaj na regionalnu suradnju u procesu traženja nestalih”.
Zadovoljstvo u tekstu – Prvi rođendan
Prvi rođendan “Zadovoljstva u tekstu” proslavili smo kako dolikuje: okruženi prijateljima sa Nedelje Ponosa, iz Krokodil Centra i naravno, u susretu sa našom divnom publikom.
Pravosudni nastavak etničkog čišćenja
Određivanjem ponižavajući niske naknade sestrama Bogujevci, žrtvama državnih zločinaca, sudije su pokušale da ponize preživele Albance, iako je odavno jasno da mogu tek da nastave ponižavanje Srbije, države u teškoj fazi afektivnog negiranja stvarnosti i poricanja istine o vlastitim zločinima. Reč je o zločinačkoj prirodi tvorevine dostojne jedino prezira, koja danas, suštinski, predstavlja tragični civilizacijski nesporazum, u čemu njeni podanici morbidno uživaju.
Kako se otresti velikosrpske mitomanije?
Dodik i stotinjak porodica oko njega i njegovih koalicionih partnera, kojima je on omogućio da budu megabogataši, do srži su opljačkali ovo društvo, građane i javne kase, iscrpili iz njh sve što su mogli. Dodikov SNSD režim protežira narkobosove, kriminalce, ratne zločince i ubice, a pred očima ljudi maše srpskim zastavama, da ne vide kako su im profiteri opljačkali sve pa i budućnost. To je, uostalom, i modus nastanka RS i to je jedini način da RS postoji – kao tvorevina koja će uvijek živjeti od zločina, pljačke i, naravno, od sjećanja na “slavne” zločine.
Ne tako meka sila
U današnjoj epizodi Remarkerovog podkasta Zadovoljstvo u tekstu u epizodi “Ne tako meka sila”, Biljana Srbljanović (Biljana Keller) i Vladimir Cerić (Synth Synthetic) govore o novoj mini-seriji Hulu produkcije “The Looming Tower”. Inspirisana istoimenom knjigom Lorensa Rajta, serija obrađuje događaje koji su prethodili napadu terorista Al Kaide na Njujork i Vašington 11. septembra 2001. godine.
I ova pidžama zemlje Srbije
Kako je bilo lepo i sigurno, a potom, da se ne lažemo, malo i razuzdano, na obali i ostrvlju Jadrana; bilo je bezbrižno, iako smo bili, setiće se manje mlado čitateljstvo, okruženi BRIGAMA (početna slova država suseda, Bugarska, Rumunija, Italija…). Tad su autor Đelo Jusić i Dubrovački trubaduri otpevali za istoriju Nek’ se čuje, nek’ se zna, svi smo jedna armija.
Temat – Kompenzacije
Kakva je budućnost Republike Srpske? Čije pogrešne politike su Republiku Srpsku dovele do stanja u kome je danas? Ko bi želeo da u ovoj priči utiče na odluke, a ko taj uticaj zaista ima? Sa kojom dozom rezerve uzimamo izjave regionalnih političara koje nam se plasiraju gotovo svakodnevno? Da li je priča o ujedinjenju Republike Srbije i Republike Srpske realna? Ako nije, zašto je tako i zašto nam se putem medija neretko plasira?
Odlazimo da se ne vratimo
Godinama je već izvesno da je Kosovo država, a ne pokrajina u sastavu Srbije, da realnost treba priznati i da srbijanska vlast mora konačno da izgovori reč “priznanje”, pa makar i uz korišćenje stihovane ekvilibristike i kafanskih dosetki poeta i poetesa krvavih plajvaza. I mitologije koju pragmatično delegitimiše. Jer, izvesno je da za priznanje realnosti Srbima treba novi branković, odnosno, nikada neće priznati poraz, ako ni zbog čega drugog, onda zbog saučesništva u krvavim pohodima Slobodana Miloševića. Na najvišem mestu odlučeno je da to budu Amerika i srodne zapadne sile, ništa ne košta, a mnogo znači. Nije kraj, ne treba potceniti ni već viđenu varijantu izbora carstva nebeskog, odnosno obezgaćeni ponos praznih tanjira, ali zato čistog idiotizma.
Teret zločina i nevinost zločinaca
Ono što govore i rade aktivisti Inicijative mladih jednostavno je neprihvatljivo u intenziviranoj kampanji negiranja srpskih zločina. Neprihvatljivo je i za vlast i za desni mrtvi ugao opozicije (gotovo sve parlamentarne opozicione stranke), koji ima iste heroje i unekoliko različitu besmislenu retoriku. Možda je biti protiv opravdavanja zločina i glorifikovanja zločinaca danas nekome tako fancy, pomodno, nepatriotski? Takvima valja poželeti da ih ne jure pozivari – valjda će biti dovoljno onih koji će bežati. Pa makar i ne znali, za razliku od mladih iz Inicijative koji znaju, šta se dešavalo tokom agresije Srbije na Hrvatsku, u Vukovarskoj operaciji, novembra 1991. godine
Srbija je sve nevinija
V. R. je otišla samo pola koraka napred, te je treba posmatrati kao morbidnu vizionarku, ili tek izvršiteljku, budući da sve što je činila i čini ima državnu zaštitu i, štaviše, ne nailazi na većinski otpor iole normalnih ljudi. Pokušaji suprotstavljanja znače rizik za nevladine organizacije i nezavisne individualce, jer oni postaju žrtve pokaznih vežbi fašizma, pretnji (zasad) ogoljenim nasiljem koje je logičan nastavak diskvalifikacija u režimskim medijima.
Srebrenički genocid postaje velikosrpska mitologija
Niz je konstatacija koje srebrenički genocid – u kojem je aktivno učestvovala Srbija, naoružavajući, kadrovski opremajući (30. i 40. kadrovski centar) genocidnu RS armadu, pružajući logistiku – smeštaj u velikosrpsku ideologiju i politiku, u pravu, pravcatu mitologiju poput izmišljene izdaje Vuka Brankovića na Kosovu, ili spekulacija o istinskom pobedniku Kosovske bitke, u kojoj je Srbija, ajoj, branila Evropu od najezde varvara. O tome kako su Francuzi, greškom, čuvši da su na Kosovu pobedili Srbi, zvonili sa katedrale Notr Dam k’o sumanuti, nije Pariz mogao da zaspi.
Srebrenica mora biti više od dženaze
Kakva sudska pravda, o čemu govorimo. Moj djed je izgubio troje djece, ja sam, u periodu od 1992. do 1995. izgubio oca, amidžu i tetku. Za to nikad niko neće biti kažnjen. Za te tri smrti, koje su mene definisale, a definisalo me mnogo više pojedinačnih slučajeva smrti, nikad niko neće odgovarati, biće pripisani nekim bezličnim istorijskim procesima * Pitanje sjećanja na Srebrenicu je pitanje kontekstualizacije tog zločina.
Borba protiv vetrenjača još uvek je borba
Da bi pljačka bila temeljnije sprovedena, kultur-politička nomeklatura, već od memorandumskih uzdisaja i tužbalica, trpa Srbe u nacišovinistički tor, pojeći ih mržnjom prema komšijama koji nisu Srbi. Da stvar bude strašnija, isto su činile i nacišovinističke nomenklature u drugim jugoslovenskim republikama.
U Srbiji mlade plaše Evropom
Ovaj momenat sada idealan je za vlast: dovoljno su blizu da mogu da fingiraju da su za članstvo u Evropskoj uniji, dolaze pare iz Evropske unije – a suviše su daleko od EU da bi imali velike obaveze za unutrašnje ponašanje.
Ne damo prošlosti da postane prošlost
Cilj nam nije da objasnimo što se dogodilo, nego jedino da dokažemo svoju poziciju, nevinost, da napuhamo vlastite žrtve. Što je više vlastitih žrtava, to je za nacionaliste prošlost bolja. On je sretniji zbog toga, uživa u toj krvi koja onda trajno curi grobnicama koje nisu otkopane. Imamo i proslave, svake obljetnice iz Domovinskog rata, bez ikakve želje da se priznaju žrtve drugoj strani. Za to nije dovoljan jedan govor, nego se mora raditi na tome. Da bi se postigli rezultati u atmosferi koja je sva okrenuta protiv sporazumijevanja i zajedničkog života.
Evolucija revizionističkih falsifikata
Dovoljno je da postoji podrška fašističkim idejama u nekim delovima državnog aparata, ali je dovoljno i to da postoji spremnost države da ne uradi ništa. Kada u strukturama vlasti postoji podrška tome, onda je to ozbiljna opasnost za pristojne građane i pristojne ljude. Danas je još i gore, jer imamo iskustvo o tome šta dolazi sa njima. Kada nešto u dovoljnoj meri nalikuje idejama na kojima je jahao fašizam, pa ne nalazi na osudu, onda smo u velikom problemu.
Idealizam koji može da funkcioniše
Da nije bilo unutrašnjeg nezadovoljstva, moglo je u svetu da se dešava šta god hoćemo. Na nivou svakodnevnice, opala je kupovna moć, smanjena je potrošnja, zamrznute su plate. I to je izazvalo ogromno nezadovoljstvo. Broj štrajkova i učesnika u njima je udvostručen. A nije slučajno da su se u svim zemljama koje su bile na vrhuncu šezdesetosmaškog pokreta organizovali generalni štrajkovi. Mi smo zauzeli stranu klasnog fronta na kojoj su bili radnici.
Deca 90ih – Epizoda 11 – Srpski heroji
U jedanaestoj epizodi Remarkerovog serijala Deca devedesetih pogledajte šta mladi misle o srpskim herojima. Šta za njih predstavljaju Arkan, Mladić, Karadžić, Legija? Da li ih oni ili njihova okolina nazivaju herojima? Šta za njih uopšte reč znači biti heroj?
Čovek sa vrha Šešeljeve liste
Naravno da mi nije lagodno živjeti s teretom prijetnje smrću, no mora se ići dalje. Bio bih spokojniji da sam od predstavnika vlasti čuo riječi osude takvog, za svako demokratsko društvo, nedopustivog čina, a posve siguran da su uslijedile sankcije mjerodavnog državnog tijela. Ovako je ispalo da je prijetnja smrću koja se iskazuje političkim protivnicima danas u Srbiji politički korektna gesta, što, složit ćete se, nikako ne smije biti! Dodatni je problem s tom prijetnjom taj što je Vojislav Šešelj rekao da će ,,početi od Žigmanova i Čanka’’, u čemu se onda prepoznao i svaki građanin hrvatske nacionalnosti. Tim je monstruoznost same geste postala još veća.
Deca 90ih – Epizoda 10 – Milošević
U desetoj epizodi Remarkerovog serijala Deca devedesetih pogledajte šta mladi misle o Slobodanu Miloševiću. Kakva su njihova sećanja na period njegove vladavine? Šta znaju o Miri Marković i JUL-u? Da li Slobodan Milošević zaslužuje spomenik?
Kad sam bio mlađan fašist ja ili zlikovčeva nostalgija
Vojislav Šešelj kupio je kuću u Hrtkovcima – zločinac na mestu zločina pravi štab protiv međunarodne institucije koja ga je proglasila krivim. Srbija je, suštinski, država koja ne prihvata međunarodnu pomoć u suočavanju sa svojom bliskom prošlošću, živi sa lažima i spodobama, naviknuta da čeka njihov sledeći akt nasilja i bezobzirnosti. Onečovečena u tom očekivanju i podnošenju * Iz hrtkovačkog doma, ako poverujemo, ovoga puta, za razliku od ’92, niko nije proteran, ali možda će ova kupoprodaja uticati na novo “još humanije” preseljenje Hrvata *Nedovoljan razlog da se, u neradne dane, oglasi srbijanska opozicija.






























