Mirko Mlakar počeo je da se bavi novinarstvom kao gimnazijalac, u zagrebačkom Poletu. Bio je novinar i urednik u beogradskim (NON, Borba, Vreme i NIN) i zagrebačkim novinama (Jutarnji list, Globus i Poslovni dnevnik), a pisao je i u sarajevskom Oslobođenju, splitskim listovima Feral Tribune i Nedjeljna Dalmacija, u riječkom Novom listu
Plemenita prokrastinacija
Da mi je da se podelim na dvesta sebe, za sad, pa sutra na još dvesta, i tako svaki dan i koji dolazi i koji je prošao, da stignem na otvaranje izložbe dok usput preslušavam one pesme što sam šazamnula u kafiću, i na predstavu da odem i na jedan protest i na drugi protest i na onu šetnju (za šta su ti protest i šetnja beše, ne sećam se, ali sigurno su važni jer ja nisam tamo)
Patriotizam masovnih grobnica
Spremna na pomirenje sa NATO, ali bez pominjanja žrtava svoje mašinerije masovnog ubijanja i progonstva Albanaca sa Kosova, sa vidljivim simptomima opasne neuravnoteženosti, Srbija je obeležila dve decenije od početka intervencije NATO u tadašnjoj SR Jugoslaviji.
Lingua blablativa – Deca
Upad pripadnika/ca pokreta „1od5miliona” predvođenih predsednikom pokreta Dveri, Boškom Obradovićem, u zgradu RTS-a, te hapšenja koja su nakon toga usledila, izazvali su bujicu reakcija u javnosti. Policija je u nedelju 17. marta uhapsila organizatore protesta…
Jedna presuda za mnogo smrti
Prvi predsednik Republike Srpske Radovan Karadžić, vrhovni zapovednik njenih genocidom ovenčanih formacija, osuđen je na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Karadžićeva odbrana, istakao je prilikom izricanja presude sudija Vagn Joensen, nije uspela da dokaže da on nije kriv za masakr u Sarajevu, na Markalama, kao ni za terorisanje stanovnika Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperiskim napadima tokom višegodišnje opsade glavnog grada BiH.
Osvajanje sloboda: To je nama njihova borba dala
Raspad socijalističke Jugoslavije i stvaranje novih, postsocijalističkih država podrazumevalo je i formiranje novih društava unutar istih. Ta „nova“ društva ni po čemu nisu bila savremenija, modernija, emancipovanjia od socijalističkog.
Proleće, a žene žive u Srbiji
Počela bih od kraja, od reakcija na kačenje kecelja na spomenike. Bilo je vidljivog straha. Možda se očekuje da pišem o položaju žena u Srbiji, ili da citiram statistike o nasilju, ili da dam neki opšti uvod o diskriminaciji.
Lingua blablativa – Histerija
Kada je predsednik Pokreta slobodnih građana Sergej Trifunović u svom odgovoru na pitanje pevačice Kristine Kovač zašto nije saznao ime napadača Ksenije Radovanović (Pitao si? Ne rece to nigde.), pre nekoliko dana na svom tviteru napisao: Čitaj Kiki.Ne mogu svima da odgovaram na ista pitanja.
Beogradska revizija, ili kako dokazati nevinost zlikovca
Sve je logičnije i razumljivije, ukoliko nema nikakve veze sa zdravim razumom, jedna je od temeljnih postavki srbijanske propagande koja se, od početka realizacije velikosrpske hegemonistične ideje oslanja na tako spasonosnu autoviktimizaciju. Jer neprijatelji Srba proglašavaju Srbe krivima, štaviše, čine zločine prema svojima, ne bi li Srbi ispali krivci. Odavno se ne postavlja pitanje zašto.
Odnose Hrvata i Srba graditi usprkos vladajućim bandama
Viktor Ivančić, novinar i pisac koji objavljuje širom bivše Jugoslavije, u Beogradu je nedavno govorio o knjizi “Iza sedam logora”, čiji je koautor (Nemanja Stjepanović, Hrvoje Polan, Viktor Ivančić, u izdanju Foruma ZFD). U intervjuu Remarkeru govori i o tome kako gleda na činjenicu da su objekti izgrađeni za promovisanje kulture i stvaralaštva postali toponimi zverskog mučenja i ubijanja drugih i drugačijih.
Memorijalni kompleks Boško Buha
Dana 21. februara 2019. godine Agencija za licenciranje stečajnih upravnika objavila je u dnevnim listovima Politika i Večernje novosti obaveštenje kojim je želela da informiše sva „po-tencijalno zainteresovana lica“ „da se otkazuje prodaja nepokretne i pokretne imovine stečajnog dužnika“ Ugostiteljsko turističkog preduzeća Putnik Prijepolje „grupisane u celinu 2 i celinu 3 koja je zakazana za 28. 3. 2019“. Navedena informacija, na prvi pogled, i ne otkriva previše.
Konfuzija i moralni debakl intelektualne elite
Ivica Đikić, novinar tjednika Novosti, književnik i dramski pisac, autor kapitalnog dokumentarnog romana “Beara”, govori o hrvatskom i srbijanskom društvu, suočenju s prošlošću, kreiranju i podsticanju zabluda, medijima, pravosuđu, stvaranju “konfuzije u pogledu odgovornosti za ratove i u pogledu izvora zla”. Sagovornik Remarkera govori o seriji Novine, nastajanju “Beare”, kritičkoj uređivačkoj politici Novosti i antisrpstvu koje stoji iza napada na ovaj list.
Srpska nevinost kao izazov za psihijatre
U prvoj zajedničkoj državi su neki prvi put vidjeli priliku da na svjetsku pozornicu dođu kao ravnopravni narodi, kao narodi koji ne žive u zajednici u kojoj su narodi drugog reda. U prvoj Jugoslaviji to se nije dogodilo, mnoga očekivanja su iznevjerena, mnoga obećanja, i zbog toga treba gledati i kontekst druge Jugoslavije i Drugog svjetskog rata. U drugoj Jugoslaviji se to bitno popravilo.
Junačenje žrtve koju svi mrze
Ljubinka Trgovčević, poznata istoričarka, dugogodišnja profesorka na Fakultetu političkih nauka, govori za Remarker o nekim aspektima stvaranja Jugoslavije, žrtvama, mitologiji, nadmenosti malog naroda, nacionalizmu.
Zavet ćutanja i poricanja
Uzalud dokazi, uzalud potraga za mrtvima, svedočenje preživelih – nema pravde za logoraše iz Hrvatske, za ljude koji su zarobljeni braneći svoj grad. Žrtve, neke od njih trajno onesposobljene za normalan život ili rad, preživeli vlasnici trauma i poniženja, ne odustaju. Vukovarska operacija traje već punih 27 godina – naredbodavci i počinioci zločina, njihovi sledbenici i oficijelni guslari misle da je sa lažima lakše, štaviše, lepše živeti.
Izborni rezultati u funkciji pljačke
U zemljama poput naših, koje su konstruisane da ne mogu vladati svojom pameću i temeljem svojih interesa, uzgajanje silnika sve do monstruma postalo je uobičajeno. Od snage, volje i političkog projekta država i njihove elite zavisi u kojem će pravcu sve da ide. Plašim se da te elite, ti projekti i ta volja u ovom času nisu garant za miran san.
Razum i vrlina ne mogu spriječiti krvoproliće
Andrej Nikolaidis, književnik i kolumnista, rođen je 1974. godine u Sarajevu, gde je živeo do 1992. Za roman Sin dobio je nagradu Evropske unije za književnost. Za roman Odlaganje – Parezija dobio je crnogorsku državnu nagradu Miroslavljevo jevanđelje, a prošle godine je za roman Mađarska rečenica dobio Nagradu Meša Selimović za najbolji roman na prostoru BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Njegovi romani prevedeni su na 14 jezika. Živi u Ulcinju.
Vrat od stakla
Predstava „Vrat od stakla“ po istoimenom dramskom tekstu Biljane Srbljanović, u režiji Jagoša Markovića pretpremijerno je izvedena, 4. oktobra u JDP-u. U predstavi su Bogdanka (Seka Sablić), Svetlana (Vesna Trivalić), Nadežda (Anita Mančić), Mirna (Milica Gojković), ali i Ljuba (Dragan Mićanović), komšija (Irfan Mensur) i Vlajko (Marko Janketić). U predstavi glume i Slobodan Tešić, Bojan Lazarov, Miloš Samolov i Ana Čarman.
Kod nas vlada živa istorija
Mislim da bi za Srbiju bilo ozdravljujuće znati šta se dogodilo i u kojim razmjerama, jer bi to prosto omogućilo da se blokada ćutanja i odbijanja istine razbije i da ljudi prodišu (iako oni možda ni ne znaju šta ih to davi), pa da se suoči sa sadašnjošću, sa svim strašnim problemima u kojim su sve zemlje Zapadnog Balkana, a da ne govorim da bi otvorilo mogućnost neke budućnosti, jer ako nema saznanja gdje smo u odnosu na prošlo i sadašnje, kako imati vizuju kuda ćemo.
Orden za zlikovački kontinuitet
Srbija nema dilemu, general Ljubiša Diković, penzionisani načelnik Generalštaba Vojske Srbije personifikuje većinsko raspoloženje ovdašnjeg življa – prikrivati nečovečno postupanje prema nesrbima, negirati zločine, prezirati samilost prema žrtvama, u porazu i dubokom poniženju snevati velikosrpske hegemonističke snove, makar oni bili i trampa livade za šikaru, negde na jugu, gde niko normalan neće zakoračiti.
Svi smo taoci udruženog zločinačkog poduhvata
Eugen Jakovčić, medijski koordinator Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, govori za Remarker o odnosu prema ratnim zločincima u Hrvatskoj i Srbiji, reviziji istorije, odsustvu saradnje u procesuiranju ratnih zločinaca i glorifikaciji onih čija je krivica nedvosmisleno utvrđena čak i pred domaćim sudovima. Politički odnosi, smatra naš sagovornik, imaju “direktan utjecaj na regionalnu suradnju u procesu traženja nestalih”.
Pravosudni nastavak etničkog čišćenja
Određivanjem ponižavajući niske naknade sestrama Bogujevci, žrtvama državnih zločinaca, sudije su pokušale da ponize preživele Albance, iako je odavno jasno da mogu tek da nastave ponižavanje Srbije, države u teškoj fazi afektivnog negiranja stvarnosti i poricanja istine o vlastitim zločinima. Reč je o zločinačkoj prirodi tvorevine dostojne jedino prezira, koja danas, suštinski, predstavlja tragični civilizacijski nesporazum, u čemu njeni podanici morbidno uživaju.
Kako se otresti velikosrpske mitomanije?
Dodik i stotinjak porodica oko njega i njegovih koalicionih partnera, kojima je on omogućio da budu megabogataši, do srži su opljačkali ovo društvo, građane i javne kase, iscrpili iz njh sve što su mogli. Dodikov SNSD režim protežira narkobosove, kriminalce, ratne zločince i ubice, a pred očima ljudi maše srpskim zastavama, da ne vide kako su im profiteri opljačkali sve pa i budućnost. To je, uostalom, i modus nastanka RS i to je jedini način da RS postoji – kao tvorevina koja će uvijek živjeti od zločina, pljačke i, naravno, od sjećanja na “slavne” zločine.
I ova pidžama zemlje Srbije
Kako je bilo lepo i sigurno, a potom, da se ne lažemo, malo i razuzdano, na obali i ostrvlju Jadrana; bilo je bezbrižno, iako smo bili, setiće se manje mlado čitateljstvo, okruženi BRIGAMA (početna slova država suseda, Bugarska, Rumunija, Italija…). Tad su autor Đelo Jusić i Dubrovački trubaduri otpevali za istoriju Nek’ se čuje, nek’ se zna, svi smo jedna armija.
Treba se izboriti za ubijene snove
Imamo u regionu milione slijepo religioznih ljudi koji vjeruju u politiku. Oni su slijepo religiozni. I ono što mislim da je naša odgovornost je udarati u slijepo vjerovanje ljudi, u religiju. Jer ovaj sustav opstaje ovakav samo zato što ljudi vjeruju u njega. Kako uzdrmat ta vjerovanja? Ogi udara ovim filmom šakom u glavu. Mislim da su naši zadatak i odgovornost kako što više uzdrmat temelje ove iluzije, a ona se bazira na vjerovanju. Da su ovo jedine moguće stranke, da je ovo jedini mogući sustav, da su baš ti lideri jedini mogući.
Odlazimo da se ne vratimo
Godinama je već izvesno da je Kosovo država, a ne pokrajina u sastavu Srbije, da realnost treba priznati i da srbijanska vlast mora konačno da izgovori reč “priznanje”, pa makar i uz korišćenje stihovane ekvilibristike i kafanskih dosetki poeta i poetesa krvavih plajvaza. I mitologije koju pragmatično delegitimiše. Jer, izvesno je da za priznanje realnosti Srbima treba novi branković, odnosno, nikada neće priznati poraz, ako ni zbog čega drugog, onda zbog saučesništva u krvavim pohodima Slobodana Miloševića. Na najvišem mestu odlučeno je da to budu Amerika i srodne zapadne sile, ništa ne košta, a mnogo znači. Nije kraj, ne treba potceniti ni već viđenu varijantu izbora carstva nebeskog, odnosno obezgaćeni ponos praznih tanjira, ali zato čistog idiotizma.
Teret zločina i nevinost zločinaca
Ono što govore i rade aktivisti Inicijative mladih jednostavno je neprihvatljivo u intenziviranoj kampanji negiranja srpskih zločina. Neprihvatljivo je i za vlast i za desni mrtvi ugao opozicije (gotovo sve parlamentarne opozicione stranke), koji ima iste heroje i unekoliko različitu besmislenu retoriku. Možda je biti protiv opravdavanja zločina i glorifikovanja zločinaca danas nekome tako fancy, pomodno, nepatriotski? Takvima valja poželeti da ih ne jure pozivari – valjda će biti dovoljno onih koji će bežati. Pa makar i ne znali, za razliku od mladih iz Inicijative koji znaju, šta se dešavalo tokom agresije Srbije na Hrvatsku, u Vukovarskoj operaciji, novembra 1991. godine
Srbija je sve nevinija
V. R. je otišla samo pola koraka napred, te je treba posmatrati kao morbidnu vizionarku, ili tek izvršiteljku, budući da sve što je činila i čini ima državnu zaštitu i, štaviše, ne nailazi na većinski otpor iole normalnih ljudi. Pokušaji suprotstavljanja znače rizik za nevladine organizacije i nezavisne individualce, jer oni postaju žrtve pokaznih vežbi fašizma, pretnji (zasad) ogoljenim nasiljem koje je logičan nastavak diskvalifikacija u režimskim medijima.
Mir je bio bolji
Nova, današnja BiH svojim građanima nije osigurala ama baš ništa, dok današnja Hrvatska jeste: kreditno ropstvo, obespravljenost radnika, pravo na pogled na rasprodane i na samo milijardu godina iznajmljene resurse… Ono što mene fascinira jeste masovno pristajanje na tu laž da je SFRJ bila tamnica naroda i da se u njoj nije smjelo reći ni da si crnac, a kamoli Hrvat, da u toj istoj državi nisu izgrađeni i cijeli gradovi i kapitalni objekti kulture i obrazovanja, da, kao, Dinamo nije smio biti prvak, da… ma da bi Hrvatska u ovim granicama postojala i da nije bila dio partizanskog pokreta.
Srebrenički genocid postaje velikosrpska mitologija
Niz je konstatacija koje srebrenički genocid – u kojem je aktivno učestvovala Srbija, naoružavajući, kadrovski opremajući (30. i 40. kadrovski centar) genocidnu RS armadu, pružajući logistiku – smeštaj u velikosrpsku ideologiju i politiku, u pravu, pravcatu mitologiju poput izmišljene izdaje Vuka Brankovića na Kosovu, ili spekulacija o istinskom pobedniku Kosovske bitke, u kojoj je Srbija, ajoj, branila Evropu od najezde varvara. O tome kako su Francuzi, greškom, čuvši da su na Kosovu pobedili Srbi, zvonili sa katedrale Notr Dam k’o sumanuti, nije Pariz mogao da zaspi.






























