Nura je živjela lijepim i mirnim životom prije rata. Rat ju je dočekao u opkoljenoj Srebrenici. Bilo je gladi krajem ’92, sve do marta ’93. Kasnije, kada su došli plavi šljemovi, bilo je malo lakše za hranu, ali Nurin stariji sin je ranjen, u jednom selu iznad Srebrenice. Prebačen je helikopterom u Tuzlu na liječenje. Kada se malo oporavio, dobio je zaduženje u Tuzli, u policiji. Tužnu vijest Nura je dobila 25. maja 1995., kada se Tuzla suočila sa stradanjem civila na Kapiji. Tada je ubijen Nurin sin Admir.
Protest
Proteklih nedelju dana obeležili su kontinuirani svakodnevni protesti na ulicama Beograda. Dok gledamo šta se dešava iz gomile na ulici, na N1 ili na bezbrojnim snimcima i fotkama koje milenijalsi a i genZ kače po društvenim mrežama, svi se pitamo „odakle dolazimo, ko smo i kuda idemo“. Nakon osam dana svedočenja raznim užasima postmoderne u Srba (kojih smo svi deo) pitamo se ko govori u čije ime, šta ko ima za cilj, postoji li minimum slaganja oko zahteva, mogu li prisutni uopšte zajednički da istupe, da li je „pametno“ vreme za protest, koji su metodi borbe i šta je budućnost protesta?
Toto, nismo više na Balkanu (2)
Američka ambasada u Beogradu odaje utisak vrlo zloslutnog zdanja – savršena mermerna kocka sakrivena iza visoke metalne ograde, čuvana naoružanim stražarima. U trenutku kada mi stižemo tamo, petnaestak ljudi već stoji u redu, cvokoće od zime i čeka da bude prozvano kako bi prošlo kroz nebrojene stepene obezbeđenja. U momentima kada smo uspevali da skrenemo misli sa parališućeg osećaja hladnoće, supruga i ja smo se gledali očima ispunjenih strahom i govorili jedno drugom: “To je to, sve ili ništa.”
Šta smo naučili na protestima?
U nedostatku infrastrukture, pokreta ili nekakve revolucionarne ideje koja bi okupila nezadovoljne, jedini ispravan zajednički imenitelj može da bude bes. Bes zbog toga što smo isključeni, ostavljeni bez glasa i u institucijama i u javnosti, što nam je uskraćena mogućnost da menjamo državu u skladu sa svojim potrebama, i što čak ni kad umiremo zbog ljudske nesposobnosti nema te ultimativne pravde da barem brojevi budu tačni.
Korona carstvo nebesko i zemaljska okrutnost
Režim je pokazao slabost, videlo se, još prilikom promene odluke o izbacivanju studenata iz domova, da je pobuna moguća i učinkovita. Ovo drugo odstupanje Vučića, odustajanje od policijskog časa, jeste odstupanje autokrate koji se vraća u sedlo. A pobuna normalnih, protiv čega god bila, laži, diktature, katastrofalne perspektive za život u Srbiji, nema nikakvih izgleda pored poremećenih ili onih koji imaju jasne zadatke.
12 dana sjećanja – Lične priče: Hasan Nuhanović
Rođen je u Vlasenici 1968. Pred rat, bio je student mašinstva u Sarajevu. U jesen, devedest druge, našao se sa roditeljima u ratnoj Srebrenici. Podnosili su, kao i svi drugi, nevolje gladi i opsade. U općoj oskudici, Hasan je uspio dane prekratiti uz udžbenik engleskog jezika, koji je pronašao u Domu kulture. Kasnije, to krhko poznavanje jezika će mu pomoći da se zaposli kao prevodilac u Kandaskom bataljonu, koji je prvi stigao u opkoljen grad. Poslije su se smjenjivali Plavi šljemovi i iz drugih zemalja. U to vrijeme Hasan je imao 24 godine. Kada je krenuo žestok napad na enklavu, Hasan je rekao mlađem bratu da dođe kod njega u Potočare, u bazu UN-a. Potom su došli i roditelji.
Nikakva pravda neće vratiti moga babu
Zločinci treba da odgovaraju za svoj zločin, da prestanu učestvovati u društvenom životu, obavljati značajne funkcije u društvu, nanoseći mu i dalje nemjerljivu štetu svojim djelovanjem. Na taj način šalje se poruka da se zločin isplati i da je nekažnjiv, a to nam svakako ne donosi bolje sutra za generacije koje treba da žive u miru i blagostanju, a ne da ponovo ratuju.
12 dana sjećanja – Lične priče: Ilijaz Pilav
Rođen je u mjestu Gladovići kod Srebrenice. Medicinski fakultet završio je u Sarajevu. Nikad nije mogao pretpostaviti da će se baviti hirurgijom, a kada ga je profesor na ispitu iz Hirurgije pitao da po završetku studija ostane u Sarajevu, na Kliničkom centru, da specijalizira hirurgiju, Ilijaz mu je rekao da mu hirurgija neće nikada trebati tamo gdje se vraća.
12 dana sjećanja – Lične priče: Fatima Dautbašić Klempić
Doktoricu Fatimu Dautbašić Klempić, 11. juli je zatekao u Srebrenici, gdje je nakon bijega iz Bratunca, postala dijelom tima Ratne bolnice. Fatima je jedna od žena koje će preživjeti Marš smrti. Sa nama dijeli sjećanja na pad Srebrenice.
12 dana sjećanja – Lične priče: Dženana Salihović
Rođena je sedmog juna 1995. godine u Srebrenici. Kao jednomjesečna beba, sa svojom porodicom, morala je napustiti dom. Sa majkom i sestrama deportovana je u Kladanj, a otac joj je spas potražio u proboju preko šume. Prema njenim saznanjima, ubijen je u Kravici. Godinama nije znala šta se dešava, čula je priče da se nešto desilo, ali nije mogla da shvatiti šta. Znala je da nema oca, ali nije znala zbog čega. Kao dijete, očekivala je da će se on odnekud pojaviti, da se negdje krije, da će se pojaviti na vratima jednog dana, međutim, dobili su vijest da mu je tijelo pronađeno. Dženanin otac ukopan je u Memorijalnom centru u Potočarima 2006. godine.
Toto, nismo više na Balkanu (1)
Statistika, koliko god negativna i neobećavajuća, saopštava samo jedan deo mračne priče koja stoji iza pražnjenja balkanskih zemalja. Drugi deo je odgovor na pitanje: Šta je uzrok? Ono što se može identifikovati kao univerzalna karakteristika regiona je potpuno odsustvo vizije budućnosti i strategije za dostizanje viših standarda u svim oblastima života. U uslovima vladavine ekstremno koruptivnih režima čija vlast se bazira na vrlo upitnim demokratskim principima – ako se uopšte više može nazvati demokratijom u pojedinim slučajevima – vrlo je teško stvoriti sliku sebe kao produktivne jedinke.
Kad bi 4. jul mogao malo da zakasni ove godine
Kao da ovogodišnji 4. jul potvrđuje ova predviđanja Amerikanaca. Kao da je Dan nezavisnosti došao u pogrešno vrijeme. Bilo bi bolje da je sačekao malo. Umjesto vatrometa, uznemirujuće vijesti o porastu oboljelih od COVID-19 na jugu i zapadu. Protesti protiv rasizma ne jenjavaju. Brojke o ekonomskoj situaciji su uznemirujuće. Vrijeme je iskušenja za predsjednika Trampa koji bi isto tako volio da ga predsjednički izbori preskoče ove godine.
12 dana sjećanja – Lične priče: Emir Bektić
Emir je imao sretno djetinjstvo, sretnu porodicu. Živio je sa majkom, ocem i sestrom u školskom stanu. Otac mu je bio prosvjetni radnik. Imao je sve što jedno dijete može poželjeti. Imao je svu pažnju, svu ljubav. Išao je u školu. Bio je šesti razred. Bilo mu je veoma teško prihvatiti činjenicu da samim početkom rata neće moći nastaviti dalje školovanje.
12 dana sjećanja – Lične priče: Saliha Osmanović
Rođena je u selu Zalužje. U svojoj drugoj godini ostala je bez oca, a njena majka se brinula za nju i još četvoro djece. Život joj je bio težak. Udala se u selo Dobrak. Sa mužem Ramom stekla je dva sina, Nermina i Edina. Sagradili su lijepu kuću u kojoj su živjeli sretno, sve do početka rata. Njeno selo, Dobrak, napadnuto je iz Srbije, ali i od okolnih srpskih sela u Bosni. Saliha je izbjegla u Srebrenicu, gdje je provela još tri i pol godine sa svojom porodicom bez hrane, odjeće, obuće, adekvatnog smješataja i sigurnosti.
Četvrt veka genocida
U Hagu je osuđen vojno-politički vrh Republike Srpske; u Srbiji, državi saučesnici, odgovaraju optuženi za neposredno izvršenje zločina. Niko u Srbiji ne odgovara za celokupnu logistiku genocida, pruženu, uostalom, i za sve ratne operacije Srba u Bosni i Hercegovini.
Logoraši iz ulice mog djetinjstva
Žrtve iz naselja Aerodrom nisu dobile javnu, niti pravnu satisfakciju, jer za počinjene zločine do današnjeg dana niko nije odgovarao.
Propaganda – umetnost, manipulacija i provera stvarnosti
Počnimo naše putovanje sa apsolutno centralnom ličnošću propagande – Jozefom Gebelsom. On je bio ministar propagande u nacističkom režimu tokom Drugog svetskog rata. Nakon Hitlerovog samoubistva, unapređen je u Saveznog kancelara Nemačke. To nije potrajalo. Dan kasnije, on i njegova žena su svoju decu otrovali, a sebe su, u dvorištu kuće, upucali.
Lingua blablativa – LGBTQ borba
Prajd mesec je prošao obeležen i ove godine, uprkos pandemiji, raznim online sadržajima, a Pride day (28. jun) svake godine predstavlja povod kako zajednici tako i široj javnosti, da preispita položaj LGBTQ osoba, ali i metode i ciljeve borbe ove zajednice. Za šta se borimo pola veka nakon Stounvola, kojim sredstvima i koji problemi i dalje muče LGBTQ zajednicu?
Autobus kruži Srbijom
„Odem ja, recimo imam simptome, u kovid ambulantu, testiram se, imam nalaz pozitivan, imam komplikacije, krenem u Infektivnu kliniku. Kako dobijem nalaz pozitivan upisuju me dakle u laboratoriji u kovid-19 bazu podataka. Krenem dakle na Infektivnu kliniku da me prime i udari me autobus. Poginem. I ja sam naravno preminula u toj bazi podataka. Mislite da treba da se brojim kao da sam preminula od kovid-19? I takvih ima XY slučajeva!“
Optužnice protiv pripadnika OVK: Nevinost bez zaštite razuma
Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama, i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. Ali bez obzira kakve da su, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti, hrabrosti i požrtvovanosti. Bez tih dobrih osobina koje su onda davno bile prisutne na polju Kosovu, rekao je još 1989. godine Slobodan Milošević. U tim neisključenim, zapravo podrazumevajućim oružanim bitkama, počinjeni su zločini. Miloševićevim saučesnicima ne bi smelo da bude lakše zbog optužnog predloga protiv predsednika Kosova. A biće, evo već seire, puni srpske nevinosti.
Vjerujem da će bolja budućnost doći
60. godišnjica Festivala MESS. 25 godina od genocida u Srebrenici. Negdje između, Sarajevo, tuga i sreća. Pandemija. Život. Nihad Kreševljaković govori za Remarker.
Sprečavanje podizanja svesti o korozivnom kapitalu na Zapadnom Balkanu
Dok istraživanja koja se fokusiraju na korozivni kapital postaju sve više mainstream, glavni problem je komuniciranje rezultata istraživanja na Zapadnom Balkanu, regionu koji se sav sastoji od tranzicionih zemalja. Često iskrojene poruke o opasnostima i zamkama korozivnog kapitala za upravljanje i demokratiju se teško prenose vladajućim elitama, ali i široj publici, pogotovo u slučaju kada vladajuća elita nije za to zainteresovana.
Rasni protesti u Americi: Dva lica jedne zemlje
U našem političkom univerzumu formiranom uglavnom na premisama politike iz predgrađanskog društva ne postoji mnogo prostora za moderne političke ideje razvijene u posljednjih dvadeset, trideset godina u svijetu na koji se mi uporno pozivamo. Ne smijem ni da pomislim na političku alternativu poput partije pirata. Partija koja bi pitanje jednakih prava LGBTQ+ građana imala na vrhu ljestvice prioriteta i osvojila pristojan broj glasova na izborima je putovanje u drugi politički univerzum. Ovdje mislim na ono što je u međuvremenu postalo opšteprihvaćeno dobro u zapadnim demokratijama. Da li iko vidi prostor za formiranje ozbiljne partije zelenih u ijednoj državi regiona? Ko ozbiljno zastupa interese ljudi koji bi željeli da održivi razvoj i očuvanje životne sredine bude jedna od okosnica javne debate u društvu? Niko ozbiljan.
Parlamentarni izbori u Srbiji: Završni račun sunovrata
Numerički ishod zaokruživanja ukazuje na činjenicu da su se vlasnici biračkog prava, gotovo s gnušanjem, odrekli evropske orijentacije, pokazavši da – zvuči tako pesimistično, ali ne i iznenađujuće – brižljivo neguju ratnu i nacionalističku sklonost ka flertu sa desnicom, njenim primitivnim i uglađenim pojavnim oblicima. Stranke pobednice, baš kao i država Srbija, nose teret ratne prošlosti, a u odnosu prema susedima (SPAS nije imao tu priliku) nastavljaju rat mirnim sredstvima, suludim naoružavanjem, mržnjom, lažima i uvredama.
Rat drogama – koliko droge koštaju društvo?
U današnjem tekstu govorimo o ratu drogama.
Rat je 1969. godine započeo (američki) predsednik Nikson. Vrlo brzo je usledila nulta tolerancija na droge gde je svaki dolazak u kontakt rezultirao pritvorom. Bila je zabranjena prodaja, korišćenje ili posedovanje droge. „Rat“ nije bio sveden na sopstvene granice već je aktivno sprovođen u zemljama koje su proizvodile drogu. Svi predsednici SAD koji su vodili zemlju posle Ričarda Niksona su ili održavali ili pojačavali politiku nulte tolerancije prema drogama. Tokom Reganove administracije, uvedena je obavezna minimalna kazna za posedovanje i upotrebu narkotika. Stopa pritvaranja uvećala se tri puta od tad. Na godišnjem nivou, zbog droge bude uhapšeno 1,5 miliona Amerikanaca.
Lingua blablativa – Romi i rasizam
Protesti u SAD-u povodom ubistva Džordža Flojda pokrenula su intenzivni javni govor o istoriji i prirodi rasizma, njegovoj ukorenjenosti i strukturalnoj postojanosti. Ubrzo nakon ekspanzije tekstova na tu temu, u regionu se pojavila društvena (auto)kritika lokalnog rasizma – diskriminacije i nasilja nad Romima. Bilo da je paralela opravdana ili ne, debata o tome skreće pažnju na problem lošeg društvenog položaja Roma i nasilja koje nad njima sprovodi ne samo društvo već i država.
Švedski model i štokholmski sindrom
Tako su građani Bosne i Hercegovine došli u situaciju da za svoje ponašanje tokom prvog vala budu pohvaljeni od strane vlasti koje im nisu ostavile nikakvog drugog izbora nego da istraumirani ostanu u svojim domovima i da strahuju kako od pandemije tako i od života poslije nje, znajući da će ekonomski teret krize prije ili kasnije morati podnijeti sami. No, nije da su te pohvale nezaslužene – građani su se stvarno pridržavali mjera i isključivo je njihova zasluga što je prvi val pandemije u BiH prošao relativno dobro, ako je uopšte i prošao.
Vodič kroz izbornu poslušnost
Naprednjački projekat razaranja svega što nije SNS pokazao se toliko uspešnim da je uoči raspisivanja izbora vlast naprasno shvatila da se nalazi na pragu stopostotne većine sa severnokorejskom aromom. Iako predsednik Srbije o tome fantazira otkako je ušao u politiku, izigravanje evropske demokratske države ipak zahteva i nekakve kulise, a veći deo opozicije ovoga puta nije bio raspoložen da ih izigrava, pa je vladajuća većina bila prinuđena da navrat nanos spušta cenzus sa 5% na 3%. Prisustvo opozicije, makar i čisto formalno, predstavlja neophodan smokvin list da stranim partnerima ne bude suviše neprijatno u prisustvu raskrečenog autoritarizma.
Naukom protiv političkih falsifikata
Fašizam je veoma prikladno rešenje u kriznim situacijama, a kapitalisti na to računaju. Naravno, sa uvek istim pogrešnim računom da će ga moći kontrolisati. Fašizam uvek dolazi na vlast u koalicijama, obično sa liberalnim strankama. Da, danas nastaje heterogena unija desničarskih profašista, pro-domobrana, pro-ustaša, pro-nedićevca itd.; na sličan način šire se i u EU, a briše se granica između tih pokreta i desnih političkih partija. Šta mogu postići, koliko daleko stići, još je otvoreno pitanje.
Zabrinjavajuće je, da je u nekim zemljama lokalni fašizam na vlasti, da su to članice EU ili negde u okruženju, i da se to toleriše.
Ako su političari žohari, umjetnici su dugoživci koji mogu u vakuumu preživjeti
O povratku na scenu, o adrenalinu koji škakilja iznutra, o freelanceu kao odgađanju nezaposlenosti… o pozorištu, radiju, glumi… o slobodi… političarima žoharima i umjetnicima dugoživcima… Šta?






























