Sami izvršitelji i taj sistem oko njih su za proteklih osam godina polako postali jedan dosta samostalan centar moći, koji više nije samo šraf u sistemu, već polako može da postavlja neke svoje zahteve. Zajedno sa stečajnim upravnicima, notarima, fizičko-tehničkim obezbeđenjem i drugim privatnicima sa javnim ovlašćenjima, oni su jedna sasvim nova kategorija srednje klase u Srbiji, koji stupaju na mesto državnih službenika, ali sa više vlasti i privilegija, a sa manje odgovornosti. I naravno, koliko god nam to donedavno izgledalo nemoguće, ovi privatnici sa šerifskim značkama su više povezani sa kriminalnim strukturama nego što su to bile državne službe. Ne zato što su lošiji ljudi, nego zato što im je to manje zabranjeno. Čitav sistem izvršenja je napravljen na prevari – na obećanju da će raditi za slabije koje maltretiraju jači, a u stvari je još jedan mehanizam jakih da dodatno maltretiraju ljude koji nemaju ni novca ni moći da se zaštite. Mnogi ljudi koje mi branimo su istovremeno i dužnici koje izbacuju na ulicu i poverioci koji svoja potraživanja prema nekom jačem ne mogu da naplate.
Zbogom internete, nikad te nisam volela
Uvek mi je bilo čudno kako su se ljudi lako privikli na novu dimenziju svoga života – online sredinu. Ja sam toliko ostala verna svom čuđenju da mi je i dalje vrhunac komunikacije G-chat, a Facebook mračna strana ljudskih duša. Povrh toga, dugo sam već upletena u teške priče o zaštiti privatnosti i kako smo svi mi u stvari samo krajnji proizvod velikih socijalnih mreža i kompanija čije usluge plaćamo našim podacima, a za uzvrat oni nas “gađaju” reklamama i ostalim trash-om i besmislom.
Izazov operativnih falsifikata
Najvažnije u priči o flagrantnoj zloupotrebi ovlašćenja je svakako to što se predsednik države igra institucijama, ali ima još nešto: neko ozbiljno sluša opoziciju, makar koristeći sofisticiranu tehnologiju, a opozicija smatra da ima šta da sakrije. Da je toliko važna da je tajno sluša predsednik države.
Svijet koji nazivamo kulturom je prepun imaginarnih neprijatelja
Za ovaj intervju ne treba uvod, jednostavno jer za njega nema mjesta niti u sadržajnom niti u
intelektualno-kreativnom smislu. Zato, odmah pređite na čitanje. Mladi doktorant iz historije
književnosti, urednik časopisa „Behar“ i sekretar časopisa „Život“, Matija Bošnjak, govori za
Remarker.
Pozdrav iz Venecije
Kad otputujem negde, makar i na par nedelja, mislim da će sve da bude bolje. U smislu – bolje nego ovde, u Srbiji, i u smislu – da ću da se promenim i vratim nova-novcata.
I tako i bude. Nešto u šta inače buljim svaki dan, u inostranstvu gledam iz daleka. Odleži neka ideja, pa je ili bacim ili popravim. Uželim se ulica kojima inače šetam pred spavanje. Nađem novu omiljenu pesmu. Smislim imidž za sezonu jesen/zima 2019. Važne stvari.
Četam haus haos
Nakon što je iz vedra neba, pod pokroviteljstvom Fonda za otvoreno društvo, 30. jula organizovan sastanak vlasti i opozicije povodom izbornog zakonodavstva i uslova u kojima će naredni izbori biti održani, u petak je održan i drugi takav susret. Rezultati su već opipljivi: dogovoreno je da nastave da se dogovaraju. Istini za volju, vlast na sve to dodaje da su zahtevi opozicije glupi, a ona odvraća da u slučaju da ustupaka ne bude sledi bojkot izbora.
Korupcija nije neizlečiva bolest
Građani imaju svest o visokoj korumpiranosti državnog aparata, koja nije uvek utemeljena na neposrednom iskustvu. Značajan činilac koji dovodi do takve svesti kod građana jeste činjenica da sumnje u korupciju ostaju neispitane. Šta, na primer, može da misli građanin, koji iz iskustva zna da institucije ne funkcionišu same od sebe, i da nema borbe protiv korupcije bez političke volje, kada sadašnje vlastodršce već sedam godina sluša kako pričaju o korumpiranosti njihovih prethodnika, iza čega nisu usledile osude, često ni krivične prijave? Može jedino da pomisli da ako nisu ni protivnike gonili za korupciju, da tek svoje neće.
Holandski tinejdžeri
Holandska deca već godinama unazad osvajaju titulu najsrećnije dece po različitim statistikama Unicefa i sličnih organizacija. Postoji formula koju je ovo društvo bar delimično pronašlo, zbog koje su im deca i tinejdžeri okarakterisani kao najsrećniji, a nivo vršnjačkog nasilja je veoma nizak.
Odrastanje – Tinejdžeri
Najstarija generacija tinejdžera u Srbiji, rođena je krajem 1999. ili tokom 2000. godine. Niko od njih ne pamti ratove i sankcije koji su obeležili mladost njihovih roditelja, građanske proteste na kojima su učestvovali, a oni rođeni u jesen 2000. obeležiće ulazak u svet odraslih kada i Srbija bude obeležavala 19 godina od pada Miloševića.
Tama i svetlost u avgustu
Još jedna godišnjica je dokaz da se u Hrvatskoj i Srbiji ne može ozbiljno i uspešno baviti politikom niko ko nema sadašnje dominantne poglede na noviju istoriju, pa tako i na Oluju. U Srbiji je “godina nulta” 1995. odnosno insistiranje na vlastitim žrtvama, dok se hrvatske, one iz etničkog čišćenja tokom 1991. podmuklo i falsifikatorski nazivaju odbranom Jugoslavije i zaštitom srpskog naroda od ustaške kame. Hrvatska, pak, ne pokazuje ni minimum napretka u institucionalnoj zaštiti srpskih povratnika, vraćanju njihove imovine i temeljnih prava na život i sigurnost.
Lingua blablativa – Podrška
Nedavno je načelnik Generalštaba Vojske Srbije, general Milan Mojsilović, izjavio da će Rusija kao strateški partner Srbiji dati mnogostruku podršku, te da Srbija, između ostalog ima podršku ruske vojske za “izazove na Kosovu”. Samo nekoliko dana ranije, novi ruski ambasador u Srbiji Aleksandar Bocan-Harčenko naveo je da će “podržati kompromisno i kreativno rešenje” oko kojeg se moraju dogovarati Beograd i Priština, “a koje bi Rusija mogla braniti u Savetu bezbednosti UN-a”.
Ne smijemo dozvoliti realnosti da nas proguta
Kade me poznanici i prijatelji iz drugih zemalja zapitkuju gdje da odu na ćepave kada dođu u Sarajevo, koju džamiju ili crkvu da slikaju, šta da posjete, ja im kažem samo da dođu za vrijeme Sarajevo Film Festivala, pogledaju film na „Metalcu“, popiju kafu ispred Narodnog pozorišta i izađu navečer i osjete atmosferu grada. Pa će ostati vremena i za ćevape, a sve džamije i crkve u Sarajevu su svakako jednako lijepe. „Dobrodošli na 25. Sarajevo Film Festival“, ove će godine izgovoriti mladi bosanskohercegovački glumac Igor Skvarica koji se u razgovoru za Remarker prisjeća nekih prijašnjih izdanja SFF-a, govori o 25., ali i prolazi kroz svoju karijeru, filmove i predstave, analizira položaj mladih glumaca u BiH i naslućuje budućnost. Svijetlu, vjerujemo.
Godišnji morbidni performans
Ko veruje Aleksandru Vučiću ne vidi ništa neobično u ritmu ponavljanja imenice “suze”; ona jedna iz ranijih potresnih solilokvija (što “nema roditelja”) umnožila se u netalentovane potoke osnovačkih sastava koje (suze) ne mogu da sakupe ni Dunav i Sava. Ornamentalnim detaljima poput grobova i kosti, te nejedinstvom kao opštim mestom propadanja moćnog i hrabrog, nadasve humanog naroda srpskog, zaokružio je srbijanski predsednik duboku mirnodopsko-mobilizacijsku analizu pinkovskog tipa, gotovo pružajući ruku pomirenja plaćenicima i iskonskim nerijateljima.
MESS me učinio boljim čovjekom
Bliži se 59. Internacionalni teatarski festival MESS. Ta intimna sarajevska teatarska čarolija tokom koje sve dobija drugu perspektivu. Za sve probleme se otvore rješenja, u mraku beznadežnosti se ukaže put svjetla, život u BiH ne postane bolji, ali barem dobije jedan večernji dodatak nakon napornog radnog dana, s kojim buđenje ujutru i svakodnevna borba na trenutak postaju smisleniji. Jer, teško da postoji mjesto u svijetu gdje je teatar kao živa umjetnost, potrebniji, nego li je to u BiH. Zato se MESS u Sarajevu i BiH bezuslovno voli već skoro šest decenija, čak i ovakav kakav je trenutno, osiromašen i umoran, ali i dalje hrabar, mlad, svoj i uporan poput, bosanskohercegovačkog čovjeka. Poput Belme Jusufović koja je MESS-u posvetila svoj život, a koji joj je uzvratio, čineći je boljom osobom. U susret novom MESS-u koji će se ove godine održati od 28. septembra do 5. oktobra, Belma Jusufović govori za Remarker.
Ljudska prava u Srbiji 2019. godine
Za odgovor na pitanje da li se u Srbiji poštuju ljudska prava potrebno je krenuti od početka. Prvo, ljudska prava se nigde ne poštuju u potpunosti, ali je uz to uvek važno napomenuti da to nikada ne sme biti izgovor za izostanak reakcije vlasti i državnih organa na različite incidente i prakse. Drugo, važno je znati sa kim se poredimo i na koga pomislimo kada govorimo o „kršenju ljudskih prava“. Ako se poredimo sa Severnom Korejom, Kubom ili Iranom, situacija je svakako bolja, ali ovakvo poređenje daje potpuno pogrešnu sliku.
Bižuterijom protiv batina
Nasilje nad ženama jedna je od tema koje periodično iskrsavaju u domaćim medijima nakon naročito surovih porodičnih ubistava. Nakon prvobitnog talasa malograđanskog pijeteta sledi seciranje privatnog života žrtava u potrazi za povodom zbog kojeg je ubica, najčešće muž ili partner, rešio da počini zločin. Sam događaj obično biva označen kao “tragedija” ili “porodična drama”, a neimenovane komšije po pravilu su neutralne kao Švajcarska i iznenađeno govore o počiniocu kao o mirnom čoveku. Oštriju reakciju izazivaju tek oni slučajevi kada se među žrtvama ili svedocima nađu deca. Nasilnici tada postaju “monstrumi”, što je zgodan način da od njih napravimo izuzetke, ekscese koji se tobože silno razlikuju od nekakvih običnih domaćina koji, eto, samo godinama mlate ženu naočigled porodice i retko kada je i ubiju.
Srpska oligarhija i upotreba genocida
Zakon o zabrani negiranja genocida je jedan od najbitnijih zakona u postgenocidnom, tranzicijskom društvu poput bosanskohercegovačkog. Jedina država kojoj bi zakon o zabrani negiranja genocida bio potrebniji nego Bosni i Hercegovini je Srbija. Donošenje takvog zakona je pravni pokazatelj odavanja pijeteta žrtvama. S jedne strane, zbog zabrane negiranja koja je eksplicitna, s druge strane zbog implicitne zabrane autoviktimizacije.
Mesec patriotskog negiranja genocida
Srbija je, po besmislenoj presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu, kriva što “uprkos policijskom, vojnom i finansijskom uticaju na bosanske Srbe, kao i informacijama koje je posedovala, da do genocida može doći, nije učinila sve da ga spreči”. Nema pravde, naravno, nema u toj presudi mobilizacije bitangi i probisveta, prebacivanja policajaca i oficira na onu stranu Drine, kao ispomoć, nema isporučivanja begunaca koji su preplivali Drinu Vojsci Republike Srpske da dovrši zlostavljanje započeto u srbijanskim logorima.
Lingua blablativa – Omča
U brojnim srpskim dnevnim listovima u poslednjih nekoliko dana prenesena je “vest” o navodnom spremanju zavere protiv predsednika Srbije Aleksandra Vučića. “Vest” je potekla od autorskog teksta Ljube Karana, “Omča” za Srbiju, objavljenom u listu Pečat, 19.7. a koji su naknadno kopirale gotovo sve medijske kuće u službi vladajućeg režima, na čelu sa Večernjim Novostima. Opozicija je na tekst reagovala burno, odgovorom koji je zapravo napad i optužba da se zavera zapravo sprema protiv njenih članove a ne vladajućeg vrha.
Džaba nam sve bez stručne kritike
Kritika je jedini nezavisni izvor informacije. Ostalo je reklamiranje, rekla je svojevremeno američka kritičarka Pauline Kael. U BiH je stručna kritika zaista u lošem stanju i preciznije reći, gotovo na izumiranju, ali zahvaljujući nekolicini pojedinaca „stare škole“ i neobjašnjive strasti i volje mladih, ona još uvijek živi. I ono najvažnije, ljubav prema zapisivanju argumentovane kritičke misli, posebno je prisutna kod novih generacija studenata koji upravo u kritici prepoznaju priliku za ostvarenje svoga spisateljskog talenta. Jedna o njih je svakako i studentica dramaturgije na ASU Sarajevo Emina Kovačević koja zajedno sa nešto starijim kolegama Elvisom Ljaljićem i Seadom Vegarom, govori za Remaker. O kritici. Filmskoj, književnoj, teatarskoj. Kritici.
Priče o preranom sazrevanju dece Sarajeva
Dosad nam je ovdje ušlo 40.000 posjetilaca, ali nijedan zvaničnik, možda pokoji političar iz opozicije, strani parlamentarci. Uvek smo imali jasan stav, još na početku, kada nismo imali stalnu postavku, bilo je i prijetnji. Nema kompromisa, nema prostora za manipulaciju, zloupotrebu, za politički marketing.
Lingua blablativa – Elita i plebs
Već nedelju dana ne prestaju reakcije na autorski tekst Elita i plebs, predsednika Srbije, Aleksandra Vučića, objavljenog 10. jula u Politici. U svom tekstu predsednik se obraća svojim političkim protivnicima kritički, sa namerom da javno osudi njihov “elitizam”.
Genocid i pristajanje na teror
Zašto se neki do juče pristojan svet odlučio za zlo kad je bilo mnogo prilika da se bezbolno odluči za dobro? Zašto su se neki normalni ljudi preko noći pretvorili u monstrume? Zašto su naši profesori, učitelji, komšije, postali svoja suprotnost? Zašto iko veruje Vojislavu Šešelju? Prekasno je i za pitanja, ostaju konstatacije, mrtvi, prognani osakaćeni, trajno onesposobljeni. Za sve, osim za zaokruživanje.
Izazovi zapadnog Balkana u regionalnom okviru
Regionalna saradnja, posebno u trouglu BiH-Hrvatska-Srbija postoji i obliježena je držanjem figa u džepu i licemjerstvom političkih lidera. Posebno od ovakve vrste saradnje pati Bosna i Hercegovina, jer često volim reći „dovoljno je da u Srbiji i Hrvatskoj kihnu, mi ovdje se odmah prehladimo“, jer je licemjerno javno zagovarati teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, a istovremeno zdušno i bez kritike podržavati secesionističku politiku iz Republike Srpske. Ili pak vidjeti prostor Hercegovine kao sastavni dio BiH, a podupirati gotovo javno, istina, oprezno, treći entitet, koji bi opet imao etnonacionalno obilježje. Hoću reći da su i Srbija i Hrvatska protiv međunarodnog tutorstva u BiH, a pri tome se sami ponašaju kao tutori nad svojim etničkim korpusima.
Plesom i pokretom do katarze
U BiH je veliki broj mladih ljudi koji truju društvo i sebe. Pristajanjem na korupciju, nepotizam, pa i kriminal, oni svjesno uništavaju društvo, a konzumiranjem nacionalizma, turbo-folka i izbjegavanjem umjetnosti, nesvjesno izjedaju sebe. Da ne govoirmo o tjelesnom propadanju kao posljedici izbjegavanja pokreta. Ipak, u ovoj maloj zemlji žive i rade ljudi koji liječe, i ponovno, i društvo, i sebe. Jedna od njih jeste i Ena Kurtalić, koja društvenu katarzu, ali i svoja vlastita duhovna i intelektualna prošičćenja, ostvaruje upravo putem plesa i pokreta, koji su danas, zahvaljujući pojedincima, postali „moćno oružje“ na savremenoj bh. teatarskoj sceni. Ena za Remaker govori o pokretu i plesu bez kojeg ne bi mogla živjeti, predstavi „All Inclusive“ u kojoj sarađuje sa osobama s invaliditetom, ali i nastavku obrazovanja u Ljubljani, djetinjstvu u ratu…
Vremenska kapsula
Profesorka književnosti u gimnaziji nam je pričala da je neko (ne sećam se ko) sastavljao spisak stvari koje bi trebalo da uđu u vremensku kapsulu čovečanstva. Rekla je da se na tom spisku pažljivo odabranih, najvažnijih stvari koje objašnjavaju nas kao vrstu, našao Šekspirov Hamlet. Ostale stvari nije navodila, ne znam šta mi je bilo da ne pitam, ali ipak je nastavna jedinica bio Šekspir, pa bi to bilo too much information.
Gde su nestali novinari?
Iz godine u godinu, Srbija nazaduje na različitim listama organizacija koje mere slobodu medija, što dokazuju izveštaji organizacija poput Reportera bez granica ili Fridom hausa. I Evropska komisija je u Izveštaju o napretku Srbije u evropskim integracijama problem medijskih sloboda stavila u poseban fokus. Istovremeno, iz godine u godinu povećava se broj pretnji i napada na novinare, koji – gotovo po pravilu – ostaju bez sudskog epiloga, čime se šalje signal nasilnicima da je sezona lova na novinare i dalje otvorena.
Nacionalizam je opaka devijacija
Nije stvar u tome koja će vlada doći, nego, narod se pomerio mnogo u tom retrogradnom pravcu. Pravcu nacionalizma. I to je, ipak, osnovni ton tih ljudi. Imam još uvek izvestan broj izvanrednih osoba, pojedinaca u Beogradu, koje misle kao i ja, i koje imaju još uvek čvrste ideje o tome šta se događa kod njih i u svetu. Ali, oni, kao i ja, sve manje vidimo nekakvu mogućnost pozitivne promene.
Paketi
Halo… šta se ne javljate, koj kurac? Nemojte me zajebavati, ima hitno da mi se javi… To je, ovaj, gore, viša kuća naredila, pa ćete, znate, da ne govorim ovako. Ej. Ovde ima ogroman problem. Ima ogromnih problema. Pa sa ljudima, ovaj, sa paketima.
Kad zaboraviš julski zločin
Sa presudom o krivici ili bez nje, Srbija se, ne mareći za ishod i cenu, a pogotovu za elementarnu ljudskost i obzirnost, odlučila da bude nevina, pa makar i jedino sebi samoj i prekodrinskom proračunatom i opasnom satelitu. Odlučili su to njeni žitelji, dugogodišnji podržavatelji i zaokruživači Slobodana Miloševića, optuženog za genocid, koji nije dočekao presudu. U međuvremenu, Srbija je slavila podmuklu i licemernu majčicu Rusiju koja je u Savetu bezbednosti uložila veto na predlog nesporne deklaracije Velike Britanije, po principu mene ne košta ništa, a tebi mnogo znači. Ko je ovde pokvareniji retoričko je pitanje.






























